ENG
Tolika armija čestitoga akademskog svijeta u posljednje se doba trsi pružiti pozadinsku podršku ministru znanosti i obrazovanja Pavi Barišiću da bi ovaj, ne popusti li pritisak, mogao zaraditi umor debeloga crijeva. Profesori, asistenti, rektori, prorektori, docenti, procenti, znanstveni novaci, znanstveni podaci, demonstratori, otirači pred predavaonicama, laboratorijska pomagala… sve se to upelo da inače impresivnu tradiciju hrvatskoga uvlakaštva podigne na još viši nivo, da je obogati izvrsnošću kakvoj se po prirodi stvari teži u domaćim znanstveno-obrazovnim institucijama. Prilike su dinamičnije nego ikad prije, gornje etaže hramova znanja tresu se od razigrana poltronstva.
Najdublji prodor, ipak, upriličio je Universitas, prilog što se jednom mjesečno tiska uz Jutarnji list i Slobodnu Dalmaciju, a službeno ga evidentiraju kao ‘hrvatske sveučilišne novine’. Nesvakidašnju vitalnost tome informativnom biseru – posve specifičnome medijskom bastardu, gdje su se sretno ujedinili kapitalistička infrastruktura i promidžbeni duh realnog socijalizma – osiguravaju državni budžet, interesi akademskog establišmenta i korporativna prodornost: Sveučilište u Zagrebu i Sveučilište u Splitu za ‘hrvatske sveučilišne novine’ godišnje uplaćuju dva milijuna kuna na račun Hanza medije, kompanije koja izdaje Jutarnji list i Slobodnu Dalmaciju, a u kojoj je zagrebački rektor Damir Boras ujedno član izdavačkoga savjeta.
U posljednjem broju Universitasa, distribuiranoga u sklopu dnevnih novina prošloga tjedna, tako je primjerice objavljeno ukupno petnaest (brojkom: 15!) fotografija s kojih se smješka ministar Pavo Barišić, što u pojedinačnim, što u grupnim pozama. Jedini koji se po intenzitetu vizualne nazočnosti ministru približio je, dakako, rektor Boras, raspoređen na ukupno dvanaest (brojkom: 12!) fotografija, pa se bez pretjerivanja može reći da su ona dva proračunska milijunčića – uz nešto vezivnoga štiva – pametno uložena u dojmljiv fotoalbum nositelja političke i akademske vlasti. Tko zna, doduše, kakve su se strahotne misli rojile u rektorovoj glavi kada je otkrio da zaostaje za ministrom za čak tri novinske slike. Je li možda pao u nemilost? Treba li se ozbiljno zabrinuti?
Ali ako Boras kaska za fotogeničnim Barišićem, tekstualni segment Universitasa po ulizništvu ne zaostaje za vizualnom prezentacijom. U brojnim člancima tu se ministar brani od optužbi za plagiranje udarničkim žarom, drma se iz svih raspoloživih haubica, vitla se svim krupnijim komadima hladnoga oružja, osuđuje se ‘sramotna, zlonamjerna i orkestrirana kampanja ocrnjivanja’, onima koji neutemeljene i gnusne optužbe iznose bez anestezije se čupaju zdravi zubi i oduzimaju kompetencije, proglašava ih se jugokomunističkim zombijima, odnosno bićima ‘ukopanim u prošlosti koju je Hrvatska definitivno odbacila’, kako to decentno formulira ‘francuski profesor emeritus hrvatskog podrijetla’ dr. Marc Gjidara. Zajedničko polazište tih napora pronađeno je u svetoj borbi protiv – evo toga poučnog paradoksa – ‘ugrožavanja sveučilišne autonomije’.
Razumjeli ste, dakle: kritičari ministra u Vladi – reprezentanta političke vlasti – sveučilišnu autonomiju ugrožavaju, iako bi valjda sveučilišta trebala biti autonomna ponajprije u odnosu na vlast, dok se oni koji političku vlast svesrdno podupiru – i to tako što njene kritičare šalju u mrak ‘prošlosti koju je Hrvatska definitivno odbacila’ – za sveučilišnu autonomiju bore. Ozbiljan je to zadatak za birana grla akademske elite i pridruženu pješadiju, inovativan i na taktičkome planu: revno su se postrojili u ministrovu pretorijansku gardu da naglase kako ne podliježu njegovu utjecaju, drugim riječima – odlučili su dokazati da ne ovise o vlasti tako što će se staviti na raspolaganje političkome vlastodršcu.
Jedan od heroja te veličanstvene borbe zove se Duško Čizmić Marović, bio je dugogodišnji glavni urednik Universitasa, a u posljednjem broju, u nečemu što nalikuje uvodniku, apsolvira ‘pouke slučaja Barišić’ pod naslovom ‘Smisao podrške ministru’. Smisao te podrške, prema D. Č. Maroviću, također je u obrani ‘sveučilišne autonomije’, ali i u predvodničkoj ulozi vrhovnoga polit-komesara, premijera Andreja Plenkovića, koji je, za primjer ostalima, prvi iskoračio pred neprijateljske trupe i pružio ‘otpor divljačkoj kriminalizaciji njegova ministra’. Time je, osim neviđene hrabrosti, iskazao ‘dosljedan napor da se ne pristane na olake podjele hrvatskog društva i akademske zajednice’. Još i više od toga, jer je u ‘kriminalizaciji slučaja Barišić’ na djelu ‘politička instrumentalizacija morala koja ne vodi samo u nove podjele nego izravno u mržnju’.
Zlotvori što su se drznuli širiti objede da se ministar znanosti, samo zbog toga jer je prepisivao tuđe rečenice bez navodnih znakova i bez navođenja imena autora originalnoga teksta, upustio u nedopuštene plagijatorske rabote, vođeni su ambicijom da izazovu duboki društveni razdor i siju mržnju, što bi u konačnici gotovo sigurno dovelo do krvoprolića, masovnih stradanja i građanskoga rata, a svi znamo kako su završavale neslavne historijske epizode kada bi nasrnuo Hrvat na Hrvata. Sreća te je prvi čovjek izvršne političke vlasti imao dovoljno snage i mudrosti da se tome suprotstavi i zaštiti ‘sveučilišnu autonomiju’ od utjecaja izvršne političke vlasti. Na taj se način, tumači D. Č. Marović, odupro ‘i medijskom despotizmu koji onemogućuje raznoglasje radi tiranije umrežene demokratske većine’.
Razumjeli ste, dakle: nije ‘medijski despotizam’, a ni ‘tiranija umrežene demokratske većine’, kada se dva milijuna proračunskih kuna isporuči na račun vodeće medijske korporacije, pa ova onda u dva tiražna dnevna lista tiska prilog s petnaest fotografija ministra Barišića i barem isto toliko tekstova koji pronose njegovu slavu i znanstvenu bezgrešnost, već se ‘medijskim despotizmom’ imaju smatrati glasovi koji odudaraju od te furiozne državno-korporativne propagande, ili pak primjedbe kojima će se iznijeti skromno mišljenje da petnaest ministrovih fotografija u jednome prilogu i isto toliko obilnih hvalospjeva na njegov račun ne predstavljaju nikakvo ‘raznoglasje’, nego – naprotiv – komično zatupljujuću uniformnost, jer je drago ministrovo lice na svim tim slikama više-manje identično, kao što dijelovi znanstvenoga članka znadu biti identični radu autora od kojeg su prepisani. A zbog čega bi ‘umrežena demokratska većina’ uopće bila demokratska, ukoliko već njeguje tiraniju i uspostavlja despotizam, to ćemo shvatiti s vremenom – jer D. Č. Marović razmišlja na dugi rok – a ne u ovome odsudnom trenutku.
Uvodničar Universitasa općenito sagledava širu sliku, silno ga nervira ‘moralistički sitnodušna redukcija pažnje na jedan dio jednoga članka jednoga ministra’, dok nam ispred nosa promiču mnogo važnije pojave: ‘izvan pogleda su ostali ključni problemi nepodnošljivo aljkavog odnosa prema vlastitom tekstu ne samo naših studenata nego i zaprepašćujuće velikog broja naših profesora’. ‘Usudim se tvrditi’, veli D. Č. Marović, ‘da je golema većina prepisanog kod nas motivirana puno više prezirom prema pisanju nego sklonošću ka krađi tuđega truda.’
E sad: možemo li možda taj ‘nepodnošljivo aljkav odnos prema vlastitom tekstu’, ako već ne i ‘prezir prema pisanju’, ilustrirati nečim što nam je pri ruci, na primjer samim pamfletom uvodničara Universitasa? Hajde da to pokušamo, obrativši pažnju na fragment u kojemu se upozorava na povijesnu važnost borbe za ‘sveučilišnu autonomiju’ i na rečenicu koja glasi doslovno ovako: ‘Budući da su protuakademske uzurpacije rezultat zakonskog i institucionalnog nereda, uređenje pravnog sustava koji regulira znanost i visoko obrazovanje prioritet je za cjelovito uređenje pravnog sustava koji regulira znanost i visoko obrazovanje.’
Razumjeli ste, dakle: ‘uređenje pravnog sustava’ je prioritet za ‘uređenje pravnog sustava’. Postane li ‘uređenje pravnog sustava koji regulira znanost i visoko obrazovanje’ prioritet za ‘uređenje pravnog sustava koji regulira znanost i visoko obrazovanje’, suzbit će se i pošast ‘protuakademske uzurpacije’ koja nadire kroz podle kritike ministrova blistava djela. D. Č. Marović se to ‘usudi tvrditi’, a s istom odvažnošću par rečenica kasnije tvrdi da ključni znanstveno-obrazovni problemi leže, eto, u ‘nepodnošljivo aljkavom odnosu prema vlastitom tekstu’ i ‘preziru prema pisanju’.
Reklo bi se da uvodničar Universitasa virtuoznom lakoćom ostvaruje ono što uspijeva samo rijetkima: u isti je novinski članak smjestio i kategoričnu osudu i živu demonstraciju ‘nepodnošljivo aljkavog odnosa prema vlastitom tekstu’. S druge strane, on možda uopće ne drži da se tu radi o aljkavome i nesuvislom pisanju, nego o rukopisu koji vjerno odražava autorove misaone procedure, o stilskome izrazu koji primjereno sljubljuje gramatiku i logiku, pa je onda naprosto ‘uređenje pravnog sustava’ prioritet za ‘uređenje pravnog sustava’, kao što je, naposljetku, podrška ministru prioritet za podršku ministru.
D. Č. Marovićev pamflet kipti od formulacija što su na sličan način razdružene sa smislom. Recimo: ‘Stoga je standardizacija više kvalitete svih djelatnosti vezanih uz akademsku zajednicu temelj ostvarivanja društvene zadaće znanosti i visokog obrazovanja, pa je jedna od glavnih pouka ovog slučaja otvoriti ozbiljnu raspravu o svim preduvjetima podizanja standarda kvalitete.’
Uspije li se tkogod probiti kroz tu džunglu fraza i gustoga demagoškog raslinja, možda će razabrati da ‘standardizacija više kvalitete’ zahtijeva ozbiljnu raspravu o ‘podizanju standarda kvalitete’, to jest da je ‘podizanje standarda kvalitete’ prioritet za ‘standardizaciju više kvalitete’, što je stoga i ‘pouka ovog slučaja’ (jer i podrška ministru valjda zahtijeva raspravu o podršci ministru), no neće biti siguran da je točno pogodio, zaslijepit će ga sva ta silna kvaliteta koja standardno stremi u visinu, i jedino što može realno očekivati je da će, uz takve apele, standard kvalitete u hrvatskoj akademskoj zajednici jednom biti visok poput razine pismenosti D. Č. Marovića, a to će reći sravnjen sa zemljom.
Nevolja s Universitasom je što uvodnik ne odudara od ostatka njegova sadržaja. Utoliko je i kolektivna težnja ka akademskoj ‘izvrsnosti’ nadograđena očaravajućim spisateljskim imbecilizmom, gdje se u gotovo svakoj rečenici bije ljuti boj oko velikoga i malog početnog slova, oko č i ć, oko je i ije, a ne manjka ni revolucionarnih otklona od žanrovskih normativa. Naći će se tu primjerice i stručna recenzija knjige o jednome profesoru, ‘divnom čovjeku kakav se rijetko rađa’, što ju je priredila ‘njegova supruga Marica’, želeći time ‘zaokružiti četiri desetljeća ljubavi i suživota sa svojim životnim partnerom’.
U nadnaslovu druge stručne recenzije istaknuto je da je riječ o prikazu ‘znanstvene monografije prof. Gorana Sučića’, pa je u podnaslovu ponovljeno da je rečenu monografiju napisao Goran Sučić, pa je u bilješci ispod fotografije naznačeno da je na istoj ovjekovječen Goran Sučić, pa je u posebnom okviru priložena kratka biografija Gorana Sučića, da bismo naposljetku otkrili kako je autor teksta koji sve to objedinjuje – prof. Goran Sučić. Razumjeli ste, dakle: u ‘hrvatskim sveučilišnim novinama’ autor piše prikaz vlastite knjige i pritom se u trećem licu raštrkava u nadnaslov, podnaslov, bilješku i okvir, ne bi li sa što više strateških kota vrijeđao dobar ukus i ostatke profesionalne etike.
U takvome se zaigranom stvaralačkom ozračju rađa onaj D. Č. Marovićev ‘Smisao podrške ministru’: diletanti mudroslove o ‘izvrsnosti’, nepismeni pišu o pismenosti, nemoralni utvrđuju etičke kriterije, a serviseri vlasti – uživljeni u interesno koordiniranu idolatriju – brane ‘sveučilišnu autonomiju’ od hulja koje kritiziraju ministra znanosti.
Posebno je u tom smislu uzbudljivo kada akteri ‘divljačke kriminalizacije ministra’ u Universitasu bivaju degažirani u mrklu prošlost i otpisani kao relikti komunizma, jer Komunist – službeno glasilo nekoć vladajuće partije – ni u svome najdogmatskijem razdoblju nije išao dotle da u istome broju objavi petnaest fotografija maršala Tita i dvanaest druga Kardelja, niti je sebi dopuštao toliko profesionalno srozavanje da u vidu mjesečnoga priloga tiska petparački propagandistički kupus kakav se danas može naći u Jutarnjem listu i Slobodnoj Dalmaciji. (Kao što nije dio drevnokomunističke, nego aktualnodemokratske prakse to da se među potpisnicima peticije u znak podrške najdražem vođi nađe i doktorica pravnih znanosti koja je prihvatila magisterij Ante Đapića, što ga je ovaj gotovo u cijelosti prepisao iz knjige svoga mentora, te je tako – razumjeli ste – legalizator kardinalnog slučaja plagijata svojim potpisom zajamčio da ministar nije plagijator.)
Universitas je, međutim, vjerodostojan medijski izlog hrvatskoga akademskog establišmenta, njegova petnaesterostruko potvrđena slika i prilika, zoran pokazatelj da umrežena lojalnost ne pati od sporadičnosti, već je slinavo udvorništvo etablirano kao sistem, a kada su stvari na takav način usustavljene, onda se i famozni akademski standardi uzdižu najviše do donjega dijela validnih političkih leđa.
Tu dolazi do usklađivanja sveučilišne autonomije i ministrove anatomije, pa akademski trudbenik koji vodi računa o svojoj karijeri stječe priliku da kroz stražnja vrata provali u utrobu vlasti: tamo će stupiti na teritorij ‘neovisnosti’, obgrlit će ga topli zrak i prijateljski mrak, prestat će važiti zakoni pameti i časti, za dogledno vrijeme će možda i shvatiti da to sliči na zamku i da se ‘svjetlo na kraju tunela’ nalazi otraga, na mjestu ulaska, ali iz tog smjera navaljuju novi i novi hodočasnici akademskog komfora, gužva je prevelika i povratak više nije moguć… A zbog toga će i ministar Pavo Barišić, završi li kod liječnika radi umora debeloga crijeva, širiti samo pozitivne vibracije.
‘Kakva vam je stolica, ministre?’
‘Sigurna, doktore, vrlo sigurna…’
