PSI LAJU, A KARAVANE PROLAZE – 12. dio

Foto: Flickr

ili što se sve radi da bi se što manje radilo, a da bi izgledalo da se nešto radi

Dobrobit životinja u Hrvatskoj je idealno područje za prodavanje magle. Koju god razinu vlasti uzeli za primjer, svugdje se može izbjegavati efikasno i istinsko rješavanje problema i pretvarati se da se nešto radi. To je moguće, jer ne postoji nikakav sustav kontrole, pa tako nema niti pokazatelja uspješnosti. Kad bi takav sustav postojao, on bi pokazao rezultate na području dobrobiti životinja. Tada bi znali smanjuje li se ili se povećava populacija pasa i mačaka u Hrvatskoj. Znali bi popravljaju li se uvjeti držanja životinja u skloništima ili kod posjednika. Znali bi povećava li se ili smanjuje broj zlostavljanja. Znali bi koliko se životinja u skloništima i udrugama udomljava, kastrira, usmrćuje. Znali bi koliko se novca troši. Ali to se ne smije znati, jer kad bi se znalo, moralo bi se početi raditi, a i mnogi bi morali odgovarati za propuste. Zato se rade druge stvari kako bi se građanima mazale oči.

Osim toga, u sustavu koji sada imamo pružaju se mogućnosti za putovanja i odmor, za savjetovanja sa stranim udrugama, za organiziranje stručnih skupova bez pristupa javnosti sa zaključcima o korisnosti razmjene iskustava uz iskrene želje za ponovnim regionalnim susretima koje sponzoriraju strane udruge i hrvatski građani. Ma milina jedna!

Evo nekoliko primjera koji pokazuju što se poduzima da ne bi bilo efikasnog sustava, a da bi se činilo da takav sustav postoji i da usput izgleda kao da se nešto radi.

Primjer prvi – Inspekcija za zaštitu / dobrobit životinja

Od 2009. godine udruge i građani traže uspostavljanje inspekcije za zaštitu ili dobrobit životinja (razlika postoji ali nije važna za ovu temu). Ministarstvo poljoprivrede i Ministarstvo unutarnjih poslova odbijaju zahtjeve. Ministarstvo poljoprivrede tvrdi da se s poslom dobrobiti životinja mogu baviti isključivo veterinarski inspektori. Ipak, 2013. prebacuje poslove koji se odnose na dobrobit životinja na komunalna redarstva i njihove ljude koji nisu veterinari i koji uopće ne moraju imati iskustva u radu sa životinjama. Neki je dan udruga Prijatelji životinja pokucala na do sada nepokucana vrata i opet uputila, ovaj put zagrebačkom Odjelu komunalnog redarstva prijedlog da unutar Odjela osnuje Redarstvo za zaštitu životinja, jer svaki pojedini komunalni redar ne može bez posebne edukacije znati kako pravilno prepoznati zanemarivanje životinja i adekvatno procijeniti uvjete njihovog držanja.
http://www.prijatelji-zivotinja.hr/index.hr.php?id=2712

Primjer drugi – Ured za dobrobit životinja

Ured za dobrobit životinja osnovan je 2013. godine unutar Općeg odjela Hrvatskog veterinarskog instituta (djelatnosti Instituta su veterinarsko javno zdravstvo i laboratorijska i terenska dijagnostika bolesti životinja). Ured ima jednog zaposlenika koji je prema javnosti dostupnim informacijama do sada napisao okvirnu strategiju rada Ureda za razdoblje od 2013. – 2015. godine, te sudjelovao u organizaciji nekoliko stručnih skupova veterinara koji se navodno bave dobrobiti životinja, a sve uz stručne smjernice i sponzorstvo R.S.P.C.A (britanska udruga). Ured je malo sjedio i po raznim inozemnim odborima, malo aplicirao za projekte umrežavanja znanstvenika za EU mrežu za dobrobit životinja. Za sudjelovanje na stručnim skupovima dobiju se i bodovi za stručno usavršavanje, a sve to u ugodnom ambijentu, na primjer u toplicama i dakako, daleko od očiju javnosti.
http://veterina.com.hr/?p=31455

Primjer treći – RSPCA

RSPCA. tj. Royal Society for the Prevention of Cruelty to Animals, a u doslovnom prijevodu Kraljevsko društvo za prevenciju okrutnosti prema životinjama je ugledna britanska udruga osnovana početkom 19. stoljeća, danas djeluje diljem svijeta (R.S.P.C.A. International) i zapošljava oko 1500 ljudi, a pokrovitelj mu je engleska kraljica. Financira se iz donacija koje su 2012. godine iznosile blizu 133 milijuna funti. Pitate se kakve veze ima RSPCA. s dobrobiti hrvatskih životinja? Ima, jer sponzorira stručne skupove veterinara, ugošćuje i naše vladine službenike u Velikoj Britaniji da bi vidjeli kako to Englezi rade ili na primjer, čak su osnovali Western Balkans Veterinary Network (Veterinarska mreža zapadnog Balkana) za balkanske države i Tursku, a koja između ostalog pomaže da se u balkanskim zemljama provode zakoni EU o dobrobiti životinja. U te zemlje, naravno, spadaju Hrvatska i Slovenija. Iako u Velikoj Britaniji nije tako, RSPC.A. ima politiku da se u drugim zemljama s dobrobiti životinja trebaju baviti veterinari, a ne laici. Prihvaćanjem ovakve politike, našim se veterinarima pruža odlična prilika za sudjelovanja na znanstvenim skupovima, za korisne razmjene mišljenja i skupljanje bodova. Za 200 godina, učinak njihovog rada će se odraziti na dobrobit hrvatskih životinja.
http://wbvn.net/?p=5

Primjer četvrti – Suradnja s hrvatskim udrugama

Ministarstvo je 2013. godine krenulo u izmjene Pravilnika o uvjetima kojima moraju udovoljavati skloništa za životinje i higijenski servisi. Članak 35. Zakona o zaštiti životinja propisuje da između ostalih, članovi povjerenstva moraju biti i predstavnici udruga. Kao i uvijek kad se donose ili mijenjaju propisi koji se odnose na životinje, u povjerenstvo za izradu Pravilnika uključuje se udruga Prijatelji životinja. Budući da Udruga nema sklonište, pa tako niti direktnog iskustva u radu skloništa, a da bi se donio što kvalitetniji Pravilnik, Prijatelji životinja predlažu da članovi povjerenstva budu i udruge koje imaju registrirana skloništa – Udruga Pobjede iz Osijeka i Prijatelji iz Čakovca. Ovaj logičan prijedlog je odbijen. Iako Prijatelji životinja uvijek surađuju s udrugama i predstavljaju ih nastojeći progurati sve njihove prijedloge, očigledno je da su onima koji donose zakone nužno zlo da bi se zadovoljila zakonska odredba. Ali uvijek ima i gore – udruga im uvijek može poslužiti kao alibi, što se ne jednom i dogodilo. Ali o tome kako izgledaju pregovori u povjerenstvima, a poslije udruga služi kao alibi, nekom drugom prilikom. Usput, izmjene Pravilnika još nisu donesene.

Primjer peti – Baza Lysacan – upisnik pasa cijepljenih protiv bjesnoće

Ministarstvo smatra na temelju nikakvih istraživanja da u Hrvatskoj nije cijepljeno niti čipirano 5 – 10% pasa. Podaci na temelju istraživanja koje smo mi proveli i s kojim je Ministarstvo upoznato, govore da nije cijepljeno niti čipirano više od 40% pasa, čime je za državni proračun svake godine izgubljeno 16 milijuna kuna. Ne postoji sustav koji prati uspješnost zaštite ljudi i životinja od bjesnoće.
https://www.facebook.com/permalink.php?story_fbid=1563205980631950&id=1561076474178234&substory_index=0

Primjer šesti – aplikacija za mobitel

O čudesnoj aplikaciji za mobitel pomoću koje će svaki stanovnik Hrvatske, u kojem god selu živio, moći provjeriti podatke o svom psu ćemo pisati kad saznamo o čemu se točno radi. Sigurno će biti jeftino i jako korisno.

A vi volonteri udruga i građani znate dobro da vaše krvarenje na terenu i vaše suze nisu besplatni. A zašto onda trošite svoj novac i svoje suze, ljutite se, vjerujte lijevima, desnima i onima u sredini, nadate se, tješite se, skačete na mrvice poput gladnih pasa? O da, vi mislite da nitko drugi neće ako vi nećete. U ovom trenutku ste u pravu, jer sustav dobrobiti životinja u Hrvatskoj ne postoji. Postoje komunalna redarstva, ured za kupoprodaju rogova i kopita, RSPCA., povjerenstva i aplikacije za mobitele.

Psi laju, a karavane prolaze