Psi i drugi

Povezani članci

• U Njemačkoj neće biti nemira?
• Tomislav Klauški: Od desničarskih pučista do pijanih bukača
• U Hrvatskoj sve cijene i u kunama i u eurima
• Branimir Pofuk: Zašto sam bio u povorci?
• Biskup Perić odgovara Nerminu Bisi: PRVO ISTINA, ONDA PRAVDA!
• Sporni grad Mostar

Thompson se svojim stihovima ne protivi kakvom totalitarnom režimu, ne ruši nikakve tabue, niti se bori za slobodu riječi, nego posve obrnuto. On veliča krvave, diktatorske režime, muzički je egzekutor državne, nacionalističke politike i banalni propagator nacipornografije. I zato su rasprave o slovenskoj cenzuri tek cinično prenemaganje, a ogavni rezultat glazbe „koja spaja ljude“ jesu upravo one svastike što su ih na malom labradoru iscrtali mladi slušaći Thompsonovih pjesama.

Žuti je labrador radosno istrčao iz svoga dvorišta i pridružio se skupini mladića, sve kako bi se malo poigrao. No umiljato je stvorenje, umjesto nježne igre izloženo torturi, pa će ga jedni zgrabiti i čvrsto držati, a drugi mu po tijelu iscrtati svastike i potom ga šutnuti, te je tako prestrašen noć proveo u nekom grmlju. Vlasnik je prijavio napad kukastim križevima na svoga ljubimca, no, iako se zna tko su „umjetnici“, nadležni nisu reagirali na taj „nestašluk“ naše mladosti. Kao što nisu reagirali ni na toliko fašizma kojim se i ove godine u Bleiburgu komemoriralo „stotine hiljada pobijenih nevinih Hrvata“, kako je to u svom govoru, okružen ustaškim kapama i obilježjima NDH, naglasio predsjednik parlamenta. Dok se iz pozadine derao i ton čitavoj toj ustaškoj priči davao, a tko drugi, nego Marko Perković Thompson.

Lik koji je zajednički nazivnik one mladosti koja svastikama muči labradora i ovoga ološa u Bleiburgu, a u čije su se ime, obranu dostojanstva i njegove neupitne glazbene vrijednosti na noge digle hrvatske institucije, jer mu je, eto, u Sloveniji zabranjen koncert. I izbio je skoro pa bilateralni spor između dvije države, a pjevač koji svoje koncerte započinje ustaškim pozdravom „Za dom spremni!“, a potom uveseljava svoje fanove pjesmuljcima što slave ustaško klanje i poglavnika nekadašnje naci-države, sve uokvireno odvratnim simbolima krvi i tla, taj je dakle zatražio od države da zaštiti njegova ljudska i umjetnička prava, što je ova promptno i učinila.

Jer Thompson nije u Hrvatskoj bilo kakav „umjetnik“, nije on Oliver Frljić, redatelj kojega je ista rulja čiji je Thompson muzički idol, uz pomoć institucija, naprosto prognala iz Hrvatske, nego je on državni orator, dio protokola, nešto poput himne ili zastave, pa je stoga sasvim prirodno da su Sloveniji s najviših razina vlasti upućene diplomatske note. Premijer je zatražio da se istraži kako je moguća takva zabrana, jer da on „ne razumije u čemu je problem“, baš kao što ne razumije zašto je ona ploča s ustaškim znakovljem blizu konclogora Jasenovac ikakav problem. Oglasila se i ministrica kulture, potpuno zgranuta „nedopustivom zabranom“ i narušavanjem demokratskih sloboda hrvatskom državnom pjevaču, a riječ je o istoj osobi koja je na nedavno barbarsko vrijeđanje publike i pokušaje onemogućavanja predstave Olivera Frljića u Splitu kretenski izjavila kako svi oni koji provociraju Hrvate i katolike moraju računati s takvim reakcijama.

Ali ipak najluđom se, kao i uvijek, pokazala predsjednica države koja je oštro protestirala kod slovenskog predsjednika, kazavši kako se Thompsonov koncert ne smije zabranjivati zato jer „glazba spaja ljude“! Naravno, gospođu Kitarović nije teško razumijeti, njoj je, naime, upravo krvoložedna Thompsonova retorika ono što spaja sve hrvatske nacionaliste, fašiste, dakle prave Hrvate. Svi ostali, ili oni druge vjere i nacionalnosti, ionako se ne podrazumijevaju u njenoj viziji Hrvatske, oni su isključeni iz te državotvorne, glazbene priče koja „spaja ljude“, budući da se ovdje ljudima smatraju samo ideološki Hrvati. To jest oni koji bi da je logor Jasenovac bio tek ugodni, privremeni smještaj, povijesni nesporazum s 80 tisuća pobijenih koji se po rasi, naciji, vjeri ili uvjerenju nisu uklapali u ideologiju tadašnje fašističke države Hrvatske, a koju danas, pod državnim patronatom propagira upravo Marko Perković Thompson.

Za njegove stihove: „U Čapljini klaonica bila / puno Srba Neretva nosila / oj Neretvo teci niza stranu / nosi Srbe plavome Jadranu“, ili za onaj o „kući Maksovih mesara“, muzičku odu šefu Jasenovca, Maksu Luburiću, šefica države smatra dakle da spajaju ljude, misli to i vladajuća nacionalistička desnica, pa je zato jedan sitni, provincijski pjevač i mogao postati državni umjetnik. No s one strane granice nisu to tako razumijeli, te su mu koncerti zabranjivani u Austriji, Nizozemskoj, Njemačkoj, Švicarskoj…, tamošnje vlasti njegove fašističke sklepotine nisu ocjenile kao „glazbu koja spaja ljude“, nego kao ono što one doista jesu – ekstremni nacionalizam koji razdvaja, vrijeđa, isključuje.

Ali fašizam je brz poput korova, pa će Thompson uskoro opet imati priliku „spajati ljude“ u Bosni, u Mostaru, na koncertu što ga tamošnji Hrvati organiziraju u čast grupe svojih oficira, osuđenih u Haagu na 111 godina zatvora zbog strašnih ratnih zločina nad bošnjačkim stanovništvom. Zato je institucionalna obrana Thompsona isto što i zakonito slavljenje zločina, uz šuplje rasprave o slobodi izražavanja, kuražne usporedbe s tobože sličnim zabranama u Jugoslaviji i ostale tlapnje. Jer, Thompson se svojim stihovima ne protivi kakvom totalitarnom režimu, ne ruši nikakve tabue, niti se bori za slobodu riječi, nego posve obrnuto. On veliča krvave, diktatorske režime, muzički je egzekutor državne, nacionalističke politike i banalni propagator nacipornografije. I zato su rasprave o slovenskoj cenzuri tek cinično prenemaganje, a ogavni rezultat glazbe „koja spaja ljude“ jesu upravo one svastike što su ih na malom labradoru iscrtali mladi slušaći Thompsonovih pjesama.

Mladina