POVIJESNA ŠANSA LJEVICE

Izdvajamo

• Onoj kojoj je jedini motiv pravo svih na sve. Građansko društvo jednakih šansi. Onoj kakvu "slikaju" Markovina, Dežulović, Tomić i desetine sličnih. Kao i neke marginalne političke stranke i "pokreti" na lijevom spektru, pa i značajan broj lijevih intelektualaca koji su spremni na politički aktivizam i možda čekaju "pravu priliku". Oni koji sanjaju "normalnu" Hrvatsku. Koji se ne bude s željom za osvetom. I klevetom. I mržnjom. E, samo takva ljevica može danas probuditi nadu. Istinska ljevica. Kojoj nacionalni atribut i ne treba, jer se podrazumjeva da nije ni irska ni finska. Koja je, jednostavno, LJEVICA.

Povezani članci

• Divovi i patuljci
• Ratne trobojnice
• Tomislav Klauški: Znamo kako će ovo završiti
• Online nastava: Budućnost nastavnog procesa ili njegov suicid?
• Društveno-istorijski kontekst opstojnosti i razvoja države Bosne i Hercegovine u postdejtonskom vremenu
• Maaajmuuuneeeee, jaaaviii seeeee!

Ovaj bi put stvarno moglo svanuti pravoj ljevici

Od mnogih gluposti, kojih smo se naslušali od predsjednika SDP-a, (u odlasaku) na opću začuđenost mnogih simpatizera i svekoliku radost političkih mu suparnika, jedna me “zalijepila”. Iako nije naročito apostrofirana, njegova “pjesnička figura”o odlasku Račana i njegovom (Milanovićevom) ustoličenju –  “dok jednom ne smrkne drugom ne svane” – je najgore što sam čuo. Gore i od “šake jada” i “sranja od zemlje” i “lekarke”.

Tu sam “metaforu” osjetio na dnu stomaka”, tamo gdje se, ono što nekako i progutamo, probavlja ili ne probavlja. Ili se vraća.

Bio je to jedan od zadnjih čavlova u sanduk takozvane socijaldemokracije.

I tu završimo s Milanovićem.

Od čega se sastoji kompot zvan SDP, teže je pitanje. Ako ga reflektiramo u ogledalu prosječnog birača ljevice, hrvatski SDP je više multi-kulti nego društvena zbilja u, recimo, Njemačkoj.

I članstvo i biračko tijelo je gulaš kuhan od; partizana i njihovih potomaka, nostalgičara iz vremena poezije i mira, sanjara bolje prošlosti, humanista, boraca za socijalnu pravdu, antifašista, poniženih i obespravljenih, uplašenih manjina, kozmopolita, neopredjeljenih, naprednih intelektualaca, vagača manjeg zla, ljubitelja životinja, čuvara prirode, pristalica abortusa i istospolnih brakova…

Ali i umivenih domobrana, onih koji nekad zapjevaju Gradišku, kojima se “fućka”. Koji odšute na postrojavanje crne garde pred Saborom, koji potpisuju sve ucjene samo da bi došli na vlast, koji pristaju biti vođeni i stranputicom…

Na političkoj skali sve od tvrde ljevice do mekane desnice.

Na zadnjim se izborima gulaš pokušao začiniti i s par zrna ustašofilstva, nekoliko žličica nacionalističke retorike i “od oka” ljutih začina.

Okus tog bućkuriša upravo kuša rukovodstvo “socijademokarcije”. I kako god završilo, tko god bude izabran za “prvog među jednakima”, trebaće godina da se bara razbistri i ljudima bude jasno koga zaokružuju na, recimo, broju trinaest.

Ako se rukovodimo citiranom (neumjesnom) izrekom Zorana Milanovića, ovaj bi put stvarno moglo svanuti pravoj ljevici.

Onoj, istinskoj, koja njeguje vrijednosti humanizma, solidarnosti i socijalne pravde. Čovjekoljupcima i mirotvorcima, Onoj koja ne pristaje na trule kompromise i povijesne falsifikate. Onoj čiste savjesti, neopterećenoj “grijesima” prošlih vremena.

Onoj kojoj je jedini motiv pravo svih na sve. Građansko društvo jednakih šansi. Onoj kakvu “slikaju” Markovina, Dežulović, Tomić i desetine sličnih. Kao i neke marginalne političke stranke i “pokreti” na lijevom spektru, pa i značajan broj lijevih intelektualaca koji su spremni na politički aktivizam i možda  čekaju “pravu priliku”.

Oni koji sanjaju “normalnu” Hrvatsku. Koji se ne bude s željom za osvetom. I klevetom. I mržnjom.

E, samo takva ljevica može danas probuditi nadu. Istinska ljevica. Kojoj nacionalni atribut i ne treba, jer se podrazumjeva da nije ni irska ni finska.

Koja je, jednostavno, LJEVICA.