Pokojnici trče počasni krug

Povezani članci

• Crveni, plavi i zeleni u nestajanju
• Bauk komunizma
• Hrvatska je na putu za nigdje
• Zaigrajmo mafijaško kolo, od Laktaša do Mostara!
• U susret Danu antifašističke borbe: Održana spomen šetnja Zagrebom
• Vučić stiže Hrvatsku

Evo iznebuha Mrkog Marka sa sekundantima koji se opet nadaju unosnoj državnoj apanaži kako, prijeteći, predizborno hipnotiziraju javnost glomaznim transparentom s imenima dvojice pokojnika. A taj Franjo Tuđman i desna mu ruka Gojko Šušak najzaslužniji su za to što su svojom „doktrinom“ i „velikim djelom“ gotovo izbrisali Hrvatsku iz međunarodnog pamćenja, razjurili Hrvate iz BiH, a svojim sugrađanima utrli put prema kontejnerima za smeće.

Piše: Marijan Vogrinec

Tomislav Karamarko, šef „novog HDZ-a“, zaslužio je lovorov vijenac za najsvinjariju drugog tromjesečja hrvatske duboko krizne 2014. godine! Kaže sudionicima obnoviteljskog sabora Zajednice branitelja HDZ-a „Gojko Šušak“ i, karakteristično narogušen, znakovito diže kažiprst: „Svatko u svojoj sobi, dvorištu i kući može misliti što hoće, ali na javnoj sceni sigurno ne. Morat će poštovati vrijednosti na kojima se temelji hrvatska država – Domovinski rat, naši branitelji i poginuli te politička doktrina dr. Franje Tuđmana i veliko djelo Gojka Šuška“.

U konkurenciji s nedavnom misom za ratnog zločinca Darija Kordića kod hercegovačkih fratara u austrijskom mjestu Frohnleitenu nedaleko od Graza, Karamarkova je izjava i po tonu i po značenju poruke – znatno veća svinjarija. Zapravo, u sklopu iste matrice uokvirene „doktrinom“ Franje Tuđmana i „velikog djela“ Gojka Šuška. Hrvatska danas zbog tih „vrijednosti“ u 95-postotnom populusu nosi gaće na štapu i drži gospodarski fenjer na repu kolone zemalja „obitelji kojoj oduvijek pripada“. B-h Hrvati su tim „vrijednostima“ ili razjureni po bijelom svijetu ili, uglavnom unosno, prelijevaju iz šupljeg u prazno po urbanim dijelovima „domovine majke“.

Pa, kad vrhbosanski nadbiskup mons. Vinko Puljić iz svojih sarajevskih dvora (pre)glasno, urbi et orbi, telali kako „naočigled svijeta nestaje u BiH cijeli jedan narod“ i roni gorke suze nad hrvatskim poglavljem rezultata zadnjeg popisa stanovništva države triju naroda i dvaju entiteta, bilo bi i Bogu milo kad bi se usput sjetio uzročno-posljedične veze s Tuđmanovom „doktrinom“ i Šuškovim „velikim djelom“. Jamačno bi i b-h Hrvatima, koji u Haagu sa zebnjom čekaju sudski pravorijek, bilo lakše pri srcu što nisu uspjeli zacementirati Tuđman-Šuškov san o nacionalno besprijekornom HZ-u ili HR-u (Herceg-Bosni).

Zaludu poslije neugasiv Dodikov nagovor iz Banje Luke o hrvatskom pravu na vlastitu federalnu jedinicu sa sjedištem u Mostaru i, ovih dana, žešći istup ruskog veleposlanika u BiH Aleksandra Bocan-Haračenka: „Nisu problem u BiH Milorad Dodik i Republika Srpska, nego položaj Hrvata u Federaciji“. Milozvučno i za Karamarka i za dvije njegove mostarske podglave. Makar se iz druge galaksije dade pročitati zašto čelnik RS-a govori kako govori i zašto ruski diplomat drži normalnim nekažnjeno komadati suverenu državu. Ali, eto, u BiH-slučaju su bespuća povijesne zbiljnosti bila prepuna smutljive stoke sitna zuba, crvenih, žutih i zelenih vragova, međunarodnih zavjerenika i komplota…

I, ništa od proširenja neprirodnog kiflića u povijesnu zemlju najstarijeg naroda u Europi (dokazao bivši HDZ-ov ministar Dragan Primorac!), koju samo zlobni subverzivci nazivaju velikom Hrvatskom. A lijepo ju je Tuđman, tvrdi britanski političar Paddy Ashdown, nacrtao 6. svibnja 1995. za večere u Guildhallu – na maloj salveti! I, dapače, znao „argumentirati“ svoje teritorijalne vizije u povjerljivom društvu za stolom, koje ga je željelo slušati.

Karamarku nitko nije dopustio prijetiti duhovima dvojice političkih i vojnih vođa, čiji je združeni pohod u legendu neslavno skrahirao. U svakom smislu. Čak ni na ljutoj političkoj desnici hrvatskog nacionalnog predznaka ne misle svi da su Tuđman i Šušak velikani kojima Hrvati moraju biti vječno zahvalni. General Ivo Jelić, ratni zapovjednik Četvrte gardijske brigade HV-a „Pauci“, do groba se zamjerio „državotvornim Hrvatima“ tvrdnjom da su srbijanski gospodar života i smrti Slobodan Milošević i Tuđman dogovorili rat radi komadanja BiH te da je to bio i građanski rat u Hrvatskoj.

„Njih dvojica su se tijekom rata sastali 42 puta“, kazao je general u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji. „Je li se za vrijeme Drugog svjetskog rata Hitler ikad sastao s Churchillom? Ili sa Staljinom? U slučaju Tuđmana i Miloševićeve ponude, suština je podjela Bosne, to je jedini razlog njihova sastajanja. Iz tog ratnog saveza trebala je proizaći velika Srbija i velika Hrvatska, s granicama na rijeci Bosni i Neretvi, kao što pokazuje i Tuđmanova salveta koja je danas u Haagu. Mnogo je pitanja i nedoumica u vezi s tim. Recimo, mi smo na početku rata imali Zapovjedništvo za sjevernu i srednju Dalmaciju, a gdje je južna? Nije je bilo, jer je sve južno od Neretve trebalo pripasti velikoj Srbiji.“

Jelić tvrdi da je Milošević ponudio partneru Tuđmanu da „Hrvatska uzme čitavu zapadnu Bosnu, po uzoru na nekadašnju Banovinu Hrvatsku, ali je Zagreb bio zadovoljan i zapadnom Hercegovinom“. Obojici su bila puna usta „humanog preseljenja“ radi razmjene stanovništva (pa i teritorija) i popravljanja nacionalne „krvne slike“. Hrvati su imali dodatak iz preporodnog razdoblja: „Svaka ptica svome jatu leti“. I letjelo se! Tko nije bio toliko pametan da ranih 1990-ih pravodobno i danju odleti „svojima“ sa što više pokretne imovine i čitavih obiteljskih glava, letio je obnoć nakon što su ga zajedno sa ženom i djecom propustile kroz ruke crne trojke s fantomkama preko lica. Srbi iz hrvatskih, a Hrvati iz srpskih većinskih sredina. Bošnjaci i iz jednih i iz drugih.

Obitelj zagrebačkog mesara Mihajla Zeca nije imala ni pameti niti sreće? Kao ni bošnjačka djevojčica iz kolijevke u Ahmićima i 115 njezinih sumještana ili hrvatski civili u bosanskom selu Trusini, samo sat-dva nakon Ahmića, najvećeg pojedinačnog pokolja u hrvatsko-bošnjačkom ratu. Napokon, kao ni more onih s vukovarske Ovčare i Trgoprometa ili tisuća iz Srebrenice, Sarajeva…

Budući da već njuši kako će možda postati novi državni alfa mužjak, prijevremeno ili za godinu i pol, nesmotreno se Mrki Marko zaletava sugestijom „što je više kleveta i laži, Tuđman i Šušak su nam miliji i draži“. Kani li ozakoniti kanonizaciju svojih idola? Kad ja budem u Banskim dvorima, neka se samo netko usudi pisnuti protiv genijalne „doktrine“ i „velikog djela“! A debela su desetljeća prošla otkako se zbog kritičnijeg spominjanja Tita i Partije išlo „na neodređeno“ pravac Goli otok ili Lepoglava, a zbog stiha „Vile Velebita“ tri mjeseca u Staru Gradišku.

Bude li mogao trenirati strogoću nasilnim obožavanjem lika i djela rečenih dvojice pokojnika, Karamarku ne gine isti vritnjak kakvim je davno u Hrvatskom saboru zastupnik Josip Gržanić zagrijao debelo meso bana Károlyja Khuena Héderváryja, jer je Hrvate kobno pobrkao s Mađarima. Šef „novog HDZ-a“ ima građansko pravo misliti o Tuđmanovoj „doktrini“ i Šuškovom „velikom djelu“ što mu je drago, pa to i javno reći, ali vjerodostojan sud o njihovoj epizodi ipak je rezerviran za povijesnu znanost. Nikoga on nema pravo siliti da Tuđmana i Šuška kuje u zvijezde. Čak i kad bi njihovo djelo uistinu bilo veliko, a nije. Posljedice su katastrofalne i u Hrvatskoj i po Hrvate u BiH. Također obožavatelj dvojca Tuđman-Šušak bez kormilara, za Pašalićeva vakta glavni urednik dnevnopolitičkog lista Vjesnika, Nenad Ivanković, napisao je knjigu znakovita naslova: „Predsjedniče, što je ostalo?“

Ostalo je, ostalo: 270 milijardera u moru sirotinje koja se utapa u neimaštini do nosa i, zastrašujuće, 1000 djece kojoj je jedini dnevni topli obrok – u školi!

„Nakon početka rata u BiH i početka privatizacijske pljačke, hrvatski vlak je skrenuo na krivi kolosijek, a nakon toga i zaglibio, o čemu sam u ljeto 1992. sve oštrije prigovarao i zasluženo završio u mirovini: general se bunio, pa je dobio  otkaz“, rekao je Tuđmanov general Ivo Jelić, jedini zapovjednik Četvrte gardijske koji se nije ogrebao za neku invalidnost. „Ali sve što sam tada prigovarao nažalost se i dogodilo, pa je Hrvatska danas uništena, rasprodana, zadužena, puna jada i čemera, nemorala i nečasnosti, nestručnosti i nekompetencije.“

Povlaštenoj je manjini lažnih branitelja i krivotvorenih invalida (PTSP, uvećana invalidnost), ratnih profitera, politikanata i kriminalaca svih boja i takva država majka. Mogu sto puta na dan u transu ugode izvikivati Tuđmanovo: „Imamo Hrvatsku!“ te ga imitirati stiskanjem zuba i grčenjem desne šake u znaku malja. Jer, zaista imaju obećanu zemlju Dembeliju.

U prevarenoj i razočaranoj većini građana, među kojima se stariji češu iza uha zbog bespovratno izgubljene radne i socijalne sigurnosti „komunističkog mraka“, drugi je Tuđmanov i Šuškov general, Luka Džanko. Njemu je hercegovačko društvo sadašnjih Hrvata u haaškim uzama, s Tuđman-Šušak blagoslovom, pokušalo spakirati ratne zločine u BiH, logore Dretelj i Gabela i druge gadosti zbog kojih je i jednog Darija Kordića mlatnuo Haag s 25 godina ratnozločinačke robije. Na sreću, nisu uspjeli, ali se Hrvatska uspjela temeljito osramotiti zbog pišljivih 160.000 kuna. Toliki je, zapravo, trošak Džankove obrane nakon što je Haagu dokazao da je časno ratovao. Zato si mora sam platiti obranu! Pa, nije on Ante Gotovina, Mladen Markač, Ivan Čermak…

„Četiri duge godine on je ratovao, zapovijedao čitavim zbornim područjima, velike vojne formacije autoritativno vodio u opsežnim i složenim akcijama, ali je, suzdržan, tih i čestit, napredovao sporije od razmetljivaca i mutikaša“, zapisat će Ante Tomić u kolumni u Slobodnoj Dalmaciji. „Školovani je časnik s nevjericom, ali bez gorčine gledao kako ga u laganom kasu pretječu i konobari i šoferi i monteri centralnog grijanja. (…) U sramotnom epilogu ove priče svi se mi možemo upitati kakvi su nas bijednici i kukavelji vodili i još uvijek nas vode, do jednoga, bez razlike na ideologiju i stranku, od pokojnih Tuđmana i Račana, do Sanadera i Milanovića, da nijedan nije htio stati na stranu jednoga ispravnog i dobrog čovjeka koji se nije skrivao i bježao od zakona, koji nije s lažnim pasošima besmisleno landrao po svijetu, nije rušio vlast i brao kestene, koji nije privatizirao tvornice, nije razbijao ćirilične ploče ni prodavao svoja odlikovanja iseljenicima, koji čak, zamislite, nije ni napravio nezakonito dijete nekoj nesretnici.“

I onda, evo iznebuha Mrkog Marka sa sekundantima koji se opet nadaju unosnoj državnoj apanaži kako, prijeteći, predizborno hipnotiziraju javnost glomaznim transparentom s imenima dvojice pokojnika. A taj Franjo Tuđman i desna mu ruka Gojko Šušak najzaslužniji su za to što su svojom „doktrinom“ i „velikim djelom“ gotovo izbrisali Hrvatsku iz međunarodnog pamćenja, razjurili Hrvate iz BiH, a svojim sugrađanima utrli put prema kontejnerima za smeće.