PISMO IZ BOSNE U HERCEGOVINU

Povezani članci

• ZVONIMIR NIKOLIĆ: I ZBOG OVOGA VOLIM MOJE SARAJEVO
• Nijaz Skenderagić: Moramo se ponositi antifašizmom i boriti protiv fašizma
• Balada o Trbosjeku iz Krabovjeva Ručeja
• Druga smrt europskog projekta
• Vuk Perišić: Samo nejedinstvo Hrvatsku spasava!
• Od 1. marta u Austriji uvode kazne i za ustaške simbole do 4.000 eura

Draga prijateljice, dobrotom prijatelja i uz malo sreće, skrasih se ovih dana u Izačiću, na rubu Smaragdne doline, u nadi da ću lakše preživjeti ljetne sparine i vreline. Najprije, u Zagrebu, upitah na Autobusnom kolodvoru staje li autobus u Izačiću, a mlađahni glas će sarkastično: A što Vam je to? kao da je riječ o nekom naselju aliena, u galaksiji. Ostadoh mirna, odgovorivši “To je službeni granični prijelaz između Bosne i Hrvatske, 8 km od Plitvica. Ima dvije džamije, aerodrom, ni jednu staru ili neuređenu kuću, 80 poginulih šehida, i najmarljivije ljude u ovom dijelu regije”. Nastade muk, pa sam potom nekako rezervirala kartu za Izačić.

A selo, po srcu da kažem, toliko je lijepo i pitomo, da ga mogu samo sa gnijezdom usporediti. Osjećam se potpuno zaštićeno, među gustim krošnjama, punih šljiva što krupnjaju na suncu, među jasikama i lipama, koje mi razastiru hlad u jutarnjoj šetnji. S terase gledam u naše dvije džamije na brijegu, odakle se čuje ezan, pet puta u danu. Isprva me trgnulo svaki put iz moje duboke platnene stolice i sanjarenja: sada se samo pustim, plovim u ritmu recitativa, osjećam se obuhvaćeno, zaštićeno i blaženo.

Jedemo zdravo i obilato: susjedi donesu povrća, luk krupan kao šaka, odličnu rajčicu, tikvice, mlade krumpire, mahune, mladi grah, lubenice, kompot od trešanja, svježe pomuzeno mlijeko…Dodaš li samo vode i soli, okusi su neusporedivi. Liježem sita i budim se vesela, čekajući čaj od mente, domaći kruh, ukusan kozji sir sa sirovim povrćem..Pijemo kavu, ja obavezno “tursku” jednom dnevno, moji domaćini neku instant, po europskoj mjeri.

Gledam kako se suši rublje u susjedovom dvorištu, i kako suncokret isteže dugi vrat iz mliječnih kukuruza. U nekoj bašti, u dolini ispod naše kućice, nekoliko je nišana među raslinjem, kao da su posađeni na gredicu. Govori mi prijateljica kako “ïzgleda da svaka ulica ima svoje obiteljsko mezarje”. Pada mi na pamet da bih i ja željela tako- ležati na mjestu gdje sam za života bila najsretnija, gdje mi se duša odmarala.

Jutros sam se vratila iz duge šetnje u planinu, prema tom napuštenom aerodromu. Nabrala sam ljekobiljki i cvijeća, pravu malu zalihu iz božje apoteke. Uživam u tom mirisu, liječim se gledajući, sanjareći, u mislima skladajući boje gospine trave, metvice, kadulje, arnike, przenice, ivanjskog cvijeća. Ovdje bih bila uspješna biljarica, što sam potajice oduvijek željela.

Zapravo, ovdje bih bila sve što hoću i nitko mi ne bi zanovijetao, jer su ljudi mirni, diskretni i trpeljivi, ne pitaju me o stvarima koje ih se ne tiču, žele da me obraduju, stalno mi nešto donose ne očekujući uzvrata, radosni su kad ih pitam što znači neka lokalna riječ, fraza, običaj.

Budući da sam prekjučer došla s izleta u Smaragdnu dolinu i na stari, plemićki Ostrožac, sakupe se u doba akšama i pitaju me kako je bilo. Čudno je to, ne znam zašto mi nedostaju riječi, da opišem ljepotu UNE, te moćne vodene žile na tijelu Zemlje, koja pamti davninu ljudskog roda i zlatne dane sačuvane prirode, u kojima su ljudi, životinje i bilje, elementi i nebeska tijela govorili istim jezikom. Shvatih da je UNA moj povratak u UNUS MUNDUS, svijet jednine, odakle smo tako grubo izbačeni, ili smo sami sebe “katapultirali” prema ciljevima koji nas neće ispuniti, kotama gdje ćemo se osjećati razbijeno, rasuto, iskorijenjeno i rascijeljeno.

Ja ću se, naprotiv, uvijek vraćati ovamo, da nađem tu elementarnost, da mi zemlja kao Anteju dade snagu, da me voda očisti, da me vatra očeliči a zrak razvije krila fantazije, za uzlet prema onostranom. Ne mogu ti nahvaliti Bosne, ni reći koliko me tjera na rub ganuća, budeći u meni skromnost i poniznost prema Prirodi, zahvalnost prema ljudima i beskrajnu bol zbog svega što su joj učinili ljudi-neljudi. Biram vuka u planini, medvjeda u špilji, šišmiša i sovu, da s njima podijelim te dane pročišćenja, kako bih mogla sići u dolinu, oprati lice u bistroj vodi i izreći koliko je velika snaga praštanja, kad je jednom stekneš i osvojiš.

Štogod da me ovamo dovelo i naputilo, učinilo je to s razlogom. Na ovoj točki mojega osobnog zrenja, učenja i spremnosti za život, drugoga izbora nije moglo biti. Uskoro krećem u zavičaj, gdje me čekaju moji, no to je samo jedan od privremenih prekida, prije jeseni, kada dolazim ubrati voće, provjetriti ormare, izgrliti susjede, a potom, kako rekosmo, preko vode, k Tebi u Hercegovinu..

Ostaj mi zdrava i ucijeljena, sestrinski blaga, ljudski velika, kao do sada. Grlim te i pozdravljam,

Tvoja Božica Jelušić

ZAPIS NA UNI

Bog reče: “Pokret!”i razigra Unu,
Dade joj tijelo zmijugavo, vitko.
Da zna duboko i prozire pitko,
Tražeći Put kroz travu svilorunu.

Una u krutom pronalazi šuplje:
Nit bistra uma iz svega izluči.
Dok ona pada, ponire i buči,
Šišmiš i sova skriju se u duplje.

Špilje i grotla, točila i stijene:
Srpasti Mjesec travčice pokosi.
Peruniku joj uplete u kosi,
Taj djever blijedi, zarobljen u mijene.

Gdje Una prodje, UNUS MUNDUS slavi:
Jedninu bića, vezu svih stvorenja.
Voda što daje snagu Otkrivenja
U atom trojak tvrd smaragd rastoči.

Sunce i kiša, vjetrovi i bure:
Očisti rijeka trag krvi i blata.
Al za kus hljeba i za šaku zlata,
Odvrati čovjek lice od Nature.

Poskok u travi, gore slap poskočiv:
Negdje na mostu spoznaja te čeka,
Da UNA bješe i bit će dovijeka,
A vijek je ljudski kratak i rastočiv.

(Božica Jelušić, 27. srpnja, 2013.,
fotografije: Nikola Šolić)