Oružje i oltar

Izdvajamo

• . Ovaj slučaj zato zorno ukazuje na uzroke zbog kojih je Hrvatska postala mračno mjesto nasilja, s policijom koja će silovatelja odmah obavijestiti o prijavi, sa ženama koje u strahu šute dok ih zlostavljaju  šefovi ili muževi, mjesto koruptivnih radnji „domoljuba“ koji ne podliježu pravnoj proceduri, mjesto druženja prvih ljudi vlasti s kriminalcima, silovateljima ili ratnim zločincima.

Povezani članci

• Kapetan Plačipička i njegovo pravo
• Obilježen dan proboja obruča na Biljegu
• Kome smeta građanska Bosna i Hercegovina?
• Plavi planet ostavljen čekati Godota
• Kolinda, nacija, emancipacija
• ”Usprkos svemu!”: U četvrtak počinju 12. Riječke ljetne noći

Tek sada, kada je jedna hrabra žena progovorila i prijavila napad, o tom se liku govori onako kako je odavno trebalo. Kao tipiziranom, obijesnom primjerku totalitarnog sustava koji potiče nasilje, nad ženama, manjinama, oponentima. Zato Hrvatska ne postoji kao država, nego postoji samo HDZ, partija koja vlada na svim razinama, od države, pravosuđa i policije, preko općina i gradova, do autoklubova i kazališta, i kao takva ona je zapravo rasadnik, rijetko procesuiranog, kriminala. Onaj pištolj u ladici šefa Autokluba i njegov nalog da svakog 8. u mjesecu svi zaposlenici moraju prisustvovati crkvenoj misi – ako ne, kažnjava ih s tisuću kuna – prava su slika Hrvatske. Oružje i oltar, kao mjerna jedinica države potonule u svakovrsno nasilje i korupciju, sve s pečatom vladajuće partije. 

Našli su se te subote u zajedničkom uredu Autokluba, u Zagrebu, on šef, ona tajnica, kako bi radili na njegovoj knjizi „Utjecaj religije na sport“. Jer on je vrijedan, k tome i obrazovan, pa štanca knjige kleronacionalističke tematike, sve kako bi čitateljima približio ufanje u boga i vjeru u naciju. Kad je vrijeme isteklo, ona je krenula prema izlazu, on je skočio na nju. I pokušao je silovati.

„Napao me s leđa, primio oko struka, nabio na sebe i gurnuo mi ruku u grudnjak. Obje ruke stavio mi je iza leđa, nisam se mogla maknuti. Molila sam ga da prestane, rekao mi je da nemam ja što govorit da prestane, te da će on radit što hoće“, hrabro je svoje mučno iskustvo javno ispričala ta žena, a slučaj policiji prijavila njezina liječnica. Policija je pak hitno dojavila silniku da se skloni, pa je ovaj zbrisao u Bosnu i Hercegovinu, jer naravno, kao i svaki Hrvat koji nešto znači, ima dvojno državljanstvo. Tek skoro tri tjedna od prijave uhapšen je na granici s Bosnom.

Tako se nastavio neprekinuti niz kriminalnih radnji i jedna od milijun optužbi s kojima se suočava stranka na vlasti, jer nasilnik, kojega su za seksualno predatorstvo u međuvremenu optužile još tri zaposlenice Autokluba kojim neprikosnoveno vlada, zove se Damir Škaro, boksač i nositelj olimpijske medalje, dakle jak čovjek, kreten doduše, ali vlasnik onoga što otvara sva vrata, ako ne milom, ono silom. To jest članske iskaznice HDZ-a od njenih početaka, one što mu je i omogućila lukrativno mjesto u parlamentu, potom „uspjeh“ u biznisu, retardirani odnos prema ženama kao nižim bićima. Upravo ga je moć te iskaznice jedne kriminalne organizacije, bazirane samo na licemjernom katolicizmu i primitivnom nacionalizmu, i nagnala da, odmah po dojavi iz policije, svojoj žrtvi pošalje prijeteću poruku, a malo zatim i emisara s ponudom od 80.000 eura, koliko je procijenio da bi mogla vrijediti njena šutnja. Ta je iskaznica partije, koja Hrvatskom vlada već 22 godine, omogućila tom tipu s ruba zakona da na elitnim zagrebačkim lokacijama drži kafiće i klubove u kojima se „prao“ novac mafije, te da gradu Zagrebu ostane dužan dva milijuna kuna za najam jednog prostora. Ta iskaznica partije, ustrojene poput mafijaške hobotnice, omogućila mu je da godinama autokratski vlada državnom firmom, da, shodno partijskom nauku, vjeruje kako je javno dobro njegova privatna svojina, i eto još jedne agresivne bitange koja, između napastovanja žena i brojenja sumnjivo stečenog novca, klepeće o vjeri u boga, slika se s križem na leđima, ili u zagrljaju zagrebačkog nadbiskupa.

Pa se taj prostak koji u ladici stola drži pištolj, ono, za svaki slučaj, ako mu se odupre neka žena, rado druži s predsjednicom države, koja će mu napisati i predgovor za jednu knjigu, a s premijerom igra nogomet. Riječju, on je dio političke elite, onaj kojemu je presudni element u životu upravo članska iskaznica HDZ-a. Ovaj slučaj zato zorno ukazuje na uzroke zbog kojih je Hrvatska postala mračno mjesto nasilja, s policijom koja će silovatelja odmah obavijestiti o prijavi, sa ženama koje u strahu šute dok ih zlostavljaju šefovi ili muževi, mjesto koruptivnih radnji „domoljuba“ koji ne podliježu pravnoj proceduri, mjesto druženja prvih ljudi vlasti s kriminalcima, silovateljima ili ratnim zločincima.

U čemu naročito prednjači šefica države koja će na svom dvoru primati toga uglednog boksača, družiti se sa sličnim bahatim lunatikom, odbjeglim šefom nogometnog kluba Dinamo, optuženom za ogromni kriminal, pozivati na svoje fešte ratne zločince, osuđene za teške ratne zločine nad srpskim civilima. Sada kada je još jedan prominentni desničar u pritvoru zbog bijednog napada na ženu, predsjednica je tek promumljala kako ona osuđuje svako nasilje. I to tek dan nakon što je na državnoj televiziji sama promovirala nasilje nad srpskom manjinom i divlje lupala šakama o stol, prijeteći Srbima, ma gdje bili. Šake kao sredstvo uvjeravanja! I postizanja cilja: seksualnog ili političkog, svakako nasilničkog. Kao suhi batrljak, nadomjestak za tupilo mozga. Zato je ona ogledni primjerak partije kao agresivne skupine i deponija svakovrsnog kriminala. A međusobno uvažavanje pripadnika te političke kaste i tome je Škari, ogromnom domoljubu, bez dana ratnog staža, omogućilo komotnu poziciju s koje je radio što je htio.

Tek sada, kada je jedna hrabra žena progovorila i prijavila napad, o tom se liku govori onako kako je odavno trebalo. Kao tipiziranom, obijesnom primjerku totalitarnog sustava koji potiče nasilje, nad ženama, manjinama, oponentima. Zato Hrvatska ne postoji kao država, nego postoji samo HDZ, partija koja vlada na svim razinama, od države, pravosuđa i policije, preko općina i gradova, do autoklubova i kazališta, i kao takva ona je zapravo rasadnik, rijetko procesuiranog, kriminala. Onaj pištolj u ladici šefa Autokluba i njegov nalog da svakog 8. u mjesecu svi zaposlenici moraju prisustvovati crkvenoj misi – ako ne, kažnjava ih s tisuću kuna – prava su slika Hrvatske. Oružje i oltar, kao mjerna jedinica države potonule u svakovrsno nasilje i korupciju, sve s pečatom vladajuće partije.

Mladina