Odnos prema Titu na točki “tranzicijskoga” prijeloma – II dio

Izdvajamo

• Kako su ustaški i četnički pokret osvjedočeno bili historijski retrogradni, pa je, nasuprot njima, Titov Narodnooslobodilački pokret promaknuo elemente povijesne perspektive, jamačno, i za hrvatski narod koji bi bio pod hipotekom služenja nacizmu, po čemu onda Tito nije povijesna ličnost, nego “civilizacijska sramota”? Vrijedi li to za Andriju Hebranga, Ivana Šibla, Franju Tuđmana, Savku Dabčević-Kučar, Miku Tripala i druge aktere Titova “zločinačkog poduhvata”? Intrigantna je (prividna) nelogičnost što se pri dezavuiranju Tita slave samo oni koji su postali (hrvatski) “disidenti” u stanovitim zlosretnim poratnim trenucima usprkos tome što su, dok je Tito bio u sferi političke “apstrakcije”, bili u “konkretnim” situacijama na ratnom poprištu.

Povezani članci

• Tomislav Marković: Dodik versku mržnju može da širi samo u zatvorskoj ćeliji
• Afganistanski migranti u BiH nadaju se ulasku u EU uprkos nasilnom vraćanju
• 100 godina Oktobarske revolucije
• Antifašistička liga traži da spomenik bude posvećen žrtvama ustaškog režima, a ne Holokausta
• Tomislav Klauški: Đuro Brodarac nije smio umrjeti prije nego se suoči sa zločinima
• Kako je moja majka postala ateistkinja

Foto: Arhiva

Pravorijek o bilo kojoj povijesnoj ličnosti moguć je samo u ozbiljnoj raspravi, pa, ako netko smatra da je ona zločinačka, neka svoj sud potvrdi u polemici sa svojim oponentima pri čemu bi on trebao biti oponent i samom sebi radi sagledavanja vlastita predmeta u različitim perspektivama. Ako je netko zločinac, neka se to dokaže na neutralnom sudu, pri čemu je neizostavan odvjetnički pristup. Uostalom, i znanstveno raspravljanje svojevrsna je parnica.

Pogromaškim mitinzima na trgovima vlastita pretencioznost i nekritičnost nameće se masi, odnosno gomili, kao neprijeporna istina. Počinjući pisati ovaj članak nakon određenog posjeta predsjednika Ive Josipovića posljednjih desetljeća za povijesno-političku seizmologiju osjetljivo područje: Izrael, spomenuo sam kako se Josipović pozvao – da bi istaknuo upravljenost Hrvata u kritičnim historijskim trenucima – na Titovu ulogu u Drugom svjetskom ratu (vrijeme holokausta) i ulogu šezdesetih godina kada je Titova uloga bila respektabilna u obuzdavanju sukoba između etnički srodnih Izraelaca i Palestinaca premda su diplomatski odnosi između Jugoslavije i Izraela bili prekinuti nepotrebno i na obostranu štetu (jer je utjecaj na tom bliskoistočnom području mogao biti konstruktivniji). Ne bi li stavljanje izrijekom na stranu jednih i huškanje protiv drugih proturječilo načelima nesvrstane politike i ekvidistancije spram dvaju tadašnjih u svijetu najjačih vojnopolitičkih blokova?

Ne bi li ti kojima je Tito dijaboličan trebali najprije dezavuirati brojne političare, pisce i filozofe, umjetnike i znanstvenike, sve do rimokatoličkoga poglavara, koji su Titovu ulogu u  antifašističkom pokretu i poslijeratnom nastojanju na miroljubivoj koegzistenciji cijenili kao velik doprinos prihvatljivoj međunarodnoj politici? Za ocjenu teksta Titova političkog djelovanja nužno je razumjeti njegovu korelaciju s povijesno-političkim kontekstom, u zemlji i svijetu, te iznijeti na vidjelo razloge onima koji usredotočivanjem na Tita razaraju kompleks u kojem je on jedan od potporanja. Intrigantna je promjena svjetske i nacionalne povijesno-političke paradigme.

II

Ne biste li trebali biti konzistentni, pa da zahtijevate uklanjanje i Krleže, iz naziva Leksikografskoga zavoda, ako je Tito nepoželjan u “hrvatskom panteonu” oko HNK-a? Naime, u Kairu, nakon jedne zdravice Gamāl ‘Abd el-Nāşira Titu da je prvi u mnogo čemu, Tito je odgovorio da je prvi, zapravo, Krleža, koji je tom prilikom bio do Tita, jer da je od njega mnogo učio i naučio.

23. Koji su bili motivi, koja je bila svrha i koji je bio odnosno koji jest smisao dijaboliziranja svega onoga što je na lijevom spektru, i onoga povijesno-filozofskog: marksizma, i onoga što je u području društvene teorije, politike i ideologije: socijalizma, komunizma, samoupravljanja, i međunarodne političke upravljenosti: nesvrstanosti, i onoga što je u sklopu svjetske historijske determinante i aktualne svjetske političke situacije: Narodnooslobodilačkog pokreta, i predvodnika (hrvatskog) antifašističkog pokreta: narodnih heroja NOR-a, te čelnog čovjeka među njima: Josipa Broza Tita?

24. Nije li to komplementarno potenciranju nacionalnoga fundamentalizma zbog čega je srpstvo postalo (moralo postati) odiozno Hrvatima onako kako je hrvatstvo postalo (moralo postati) mrsko među Srbima? Koja je svrha te “konfrontacije” u kojoj je ozloglašeno jugoslavenstvo, kao najbliži rodni pojam (ne samo) Hrvata i Srba?

25. Koji je razlog, što se tiče Tita, da zajednički jezik nalaze hrvatski “domoljubi” i ekstremni srpski nacionalisti? Naime, poznata je slika kako je na pomolu “demokracije”, na obronku Topčiderskoga brda u Beogradu, vojvoda Vojislav Šešelj demonstrirao protiv “jugoslavenskoga komunističkog diktatora” dok je jedan njegov jurišnik držao glogov kolac.

Ima li unatoč formalnoj istovjetnosti bitne razlike između te beogradske manifestacije na Dedinju i zagrebačke akcije “Kruga za Trg”? Nije li indikativno to što je početkom devedesetih protiv Tita – uspoređujući ga s “istočnoeuropskim tiranima” i “afričkim satrapima” – bjesnio “uvaženi” srpski “liberal” kojeg je borba za “demokraciju” dovela do toga da bude jedan od glavnih u obrani digniteta lika i djela Draže Mihailovića i Radovana Karadžića? Ima li kauzalne veze između toga Šešeljeva čina i njegova haškoga suđenja? Ako ima, koji je smisao te indikacije? Ako nema, gdje je razdjelnica?

Taj simbolički obračun s “mračnom prošlošću” bila je paradigmatična ikona “europske demokratske tranzicije” dok nije postalo očito kako je ona nagovijestila mračnu budućnost (i za “glavnoga junaka” toga “performansa”). Ako su ti potezi bili nužni za afirmaciju demokracije, po čemu to jesu i što je onda demokracija u tom vidu? Nije li se, štoviše, i u europskim razmjerima “slamanje komunizma” pokazalo kao demagogija koja je dezavuirala i onemogućila povoljan doseg mnogih ljudskih vrijednosti?

26. Ne biste li trebali biti konzistentni, pa da zahtijevate uklanjanje i Krleže, iz naziva Leksikografskoga zavoda, ako je Tito nepoželjan u “hrvatskom panteonu” oko HNK-a? Naime, u Kairu, nakon jedne zdravice Gamāl ‘Abd el-Nāşira Titu da je prvi u mnogo čemu, Tito je odgovorio da je prvi, zapravo, Krleža, koji je tom prilikom bio do Tita, jer da je od njega mnogo učio i naučio.

Nije pošteno da književnik, samo zbog toga što je (hrvatski) književnik, ima drugačiji tretman od političara kojeg je nadahnjivao idejom komunizma.

27. Budući da je politička sučeljenost kakva je bila u Drugom svjetskom ratu i dandanas determinanta svjetskih političkih odnosa i njihov kriterij, bitno je za aktualnu hrvatsku političku situaciju to kako se hrvatski narod postavio u tom vremenu.

Prema stajalištima Györgya Lukácsa u Povijesti i klasnoj svijesti da se interklasne organizacije, bez obzira na njihovu brojnost, raspadaju u kritičnim historijskim trenucima, Maček i Stepinac bili su irelevantni, jer se lijevi dio HSS-a priklonio komunistima, a desni ustašama. U Katoličkoj crkvi većina je vjernika prihvatila antifašistički pokret nasuprot dijelu klera koji je optirao za NDH, pa se nametnula alternativa: Tito ili Pavelić.

Nije li Lukácseva konstatacija razlog zbog kojeg u kritičnom historijskom trenutku ustanak protiv fašizma i nacizma nisu pokrenuli ni Vladko Maček, kao vođa “sveobuhvatne” Hrvatske seljačke stranke, ni Alojzije Stepinac, kao prvi čovjek najutjecajnije nadbiskupije u Hrvatskoj, nego Tito, odnosno Komunistička partija Jugoslavije/Hrvatske?

28. Nije li nelogično što se nakon devedesete Maček i Stepinac potenciraju unatoč tome što su osvjedočeno bili irelevantni u kritičnim historijskim trenucima Drugoga svjetskog rata, a Tito, kao predvodnik Narodnooslobodilačkog pokreta, izvrgava se svakakvim blasfemijama i diskreditacijama?

Kako je tada – nasuprot Titu – samo Ante Pavelić bio historijski relevantan, kome se pritom daje koncesija dijaboliziranjem Tita? Kao podupiratelj “Kruga za Trg”, Vi ste – gospodine Letica – preuzeli odgovornost za to.

29. Kako bi trebalo obrazložili fenomen Pavelićevih ustaša i njihovu hrvatsku “državotvornost”? Nije li opstanak Pavelićeve Hrvatske bio nelogičan zbog stavljanja same sebe pod okrilje sile koja je poništila državnost – Hrvatima sličnim narodima – Česima i Slovencima, a nekima i pravo na opstanak (holokaust Židova i Roma)?

Iz temeljnoga suda da su nacisti u imperijalističkoj ekspanziji ukinuli pravo pojedinim narodima na državnost, pa i na nacionalni identitet, dapače, i pravo na fizički opstanak, logično se izvodi to da hrvatski narod ne bi mogao, pod nacističkim patronatom, imati pravo na državnost.

Po kojoj bi logici hrvatski narod mogao biti slobodan ako nisu bili slobodni drugi narodi, a neki su, kao židovski i romski osuđeni na nestanak? Ako bi, pak, mogao, onda to ne bi bilo moralno. Nije li bilo nemoralno i povijesno-politički štetno Pavelićevo oslanjanje na fašistički režim Kraljevine Italije, odnosno Mussolinievu vlast, nakon napada na neravnopravnu Etiopiju?

Ništa nije moralno što proturječi logičkim načelima.

30. Kako ocjenjujete mogući doseg ugovora koji je Pavelić potpisao 18. svibnja 1941. godine u Rimu s Kraljevinom Italijom, odnosno s Mussolinievom izvršnom vlašću po kojem su dijelovi Hrvatske potpali pod vlast talijanske fašističke države?

Budući da je u doba Mussolinija, tadašnja Italija, bila snošljivija prema određenim narodima (židovskom,…), a nakon prevrata 1943. godine postala, dapače, saveznička zemlja (Mussolinieva enklava u srednjoj Italiji bila je sasvim nevažna) – moglo se dogoditi da Saveznici (praktično) priznaju Rimski ugovor koji se, zapravo, nadostavljao na Antantin Londonski ugovor i njegovu “ratifikaciju” u Rapallskom ugovoru. Ako Tito nije bio jedan od najzaslužnijih u povijesno-političkom opovrgavanju toga kontinuiteta, onda tko je bio, ali, kako je to Tito doista bio, kakva se koncepcija postulira njegovim ozloglašavanjem?

31. Devedesetih godina sam u novinskim člancima prosvjedovao zbog toga što je uklonjen naziv jedne splitske gimnazije po profesoru Ćiri Gamulinu kojeg su fašisti pogubili jer se protivio proslavi obljetnice fašističke okupacije Splita, rekavši tom prilikom kako je to crni dan za grad. Nije li se tom okultacijom obznanilo kako je taj Gamulinov čin bio “protuhrvatski”? Ako jest bio takav, po čemu, ali, koji bi čin, nasuprot njemu, bio pravi izražaj hrvatskih povijesnih težnji? Kome je pritom dana historijska i politička koncesija?

Po čemu se hrvatski narod može nazivati antifašističkim narodom ako su uklonjena sva imena vezana za Narodnooslobodilački pokret i njegove protagoniste?

32. Nije li uklanjanje jednoga od organizatora narodnoga ustanka protiv fašizma – Rade Končara – iz hrvatskoga imaginarija simboličko krivotvorenje činjenice da je bilo Srba koji su se žrtvovali za integritet Hrvatske i opstojnost Hrvata, a koje su ekstremni hrvatski nacionalisti prepustili talijanskoj fašističkoj jurisdikciji?

33. Zbilja neke ljude treba čuvati od njih samih, pa ne bih rekao o kojoj je “veličini” riječ, ali je nužno spomenuti kako je ta “karizmatična” osoba u određenoj prilici rekla da Hrvati ništa nisu dobili od Srba, nego “tradiciju” od Bleiburga do Vukovara i Škabrnje.

Taj čovjek nije ni bio svjestan da je dao ustupak takvim Srbima da istaknu kako su Hrvati “pridonijeli” Srbima samo Jasenovac, Jadovno i Glinu. Nije li protivnost tim ekstremizmima i nacionalnoj diskriminaciji koja je vodila do katastrofalnih posljedica bila povijesna vrijednost Titove antifašističke politike i razlog njezina uspjeha?

34. Razumijevanje i opravdavanje nisu sumjerljive kategorije. Razumijeva se nešto u analizi kompleksa historijskih motivacija i činjenica; opravdava (legitimira) se ono što može biti u temelju povijesne budućnosti.

Razumljivo je da je “restauracija hrvatske državnosti” mnogima bila motiv ustaškog opredjeljenja onako kako je “obrana srpstva i pravoslavlja” bila motiv nečijeg pristupa četničkom pokretu.

I za njih, među kojima nije svaki ustaša, pogotovo ne domobran, ni svaki četnik, bio zločinac, vrijedi utvrđivanje bitne razlike između motiva i principa. Mogu li ustaštvo i četništvo biti načela budućnosti? Razložan odgovor je problem historijske znanosti i povijesne upravljenosti kao horizonta osmišljavanja njezinih rezultata.

Protusrpstvo je u NDH promovirano kao politički princip, a hrvatstvo kao “najviše dobro”. U Nedićevoj Srbiji je protuhrvatstvo bilo politički princip, a srpstvo “najviše dobro”. Nije li to pod ciničnim nacističkim nadgledanjem bila tragična historijska činjenica koja se pokazala kao najveće zlo i za Hrvate i za Srbe?

Nije li to razumljivo u izjavi Hitlerova ministra Heinricha Himmlera koji je na samom početku rata istaknuo da im je cilj, to jest nacistima, zametanje sukoba ne samo među jugoslavenskim narodima, nego i u njima samima, u funkciji osvajanja i podčinjavanja europskoga jugoistoka? Nisu li neka druga gospoda uspjela u nečemu sličnom tome pola stoljeća kasnije?

Protusrpstvo i antisemitizam u NDH degradirali su hrvatstvo, pa je ono, unatoč proklamaciji kao summum bonum, svedeno na privid, jer je uspostavljanje i iskazivanje svojih nacionalnih vrijednosti plauzibilno i legitimno kao otkrivanje i uspostavljanje vlastite (nacionalne) specifičnosti u odnosu prema drugome. Zbog toga NDH nije bila istinska hrvatska država, nego prividna, nesumnjivo u funkciji svojega protektora.

35. Nije li zbog pogubnosti nacionalnoga fundamentalizma, ustaštvo historijski retrogradno? Nije li zbog polaženja s istih pozicija i četništvo također historijski retrogradno?

36. Nije li, nasuprot tome, Titov Narodnooslobodilački pokret afirmiranjem antifašističkih vrijednosti Hrvata i drugih jugoslavenskih naroda, u sklopu svjetskoga antifašizma, promaknuo elemente povijesne perspektive?

NB Isticanjem da je Titov Narodnooslobodilački pokret povijesna perspektiva sam po sebi dospjelo bi se u svojevrsnu historijsku “metafiziku”, pa bi zato trebalo isticati da je promaknuo elemente povijesne perspektive.

To je prijeko potrebno, budući da nijedan pokret nije niti može biti homogen, da bi se u divergencijama Titova Narodnooslobodilačkoga pokreta njegovim kritičkim preispitivanjem razlučilo i potvrdilo ono što omogućuje optimalnu budućnost svakoga čovjeka i naroda nasuprot dolaženju do izražaja historijskih utega kojih razlog opstojnosti valja istraživati prema znanstvenim načelima.

37. Nije li situacija u Grčkoj netom li je završio Drugi svjetski rat indikativna za ono što se moglo dogoditi u Jugoslaviji: višegodišnji rat između snaga koje su izgubile u ratu i onih koje su pobijedile, ali (tobože) nisu bile po volji “zapadnim saveznicima”? To su slutile određene snage u NDH u povlačenju očajničkih poteza, kao što je nastojanje ministara Mladena Lorkovića i Ante Vokića da izvrše puč i priklone se Britancima, od kojih se očekivao desant na istočnu jadransku obalu, te Vjekoslava Vrančića koji je pokušao koketirati s Britancima kada je sve bilo gotovo osim same kapitulacije.

Spomenuti gospodi nisu bili svjesni da “povijesno pravo hrvatskoga naroda na državu”, pa i antikomunizam (štogod oni mislili pod time), ništa ne bi značilo savezničkim čelnicima Churchillu, Staljinu i Rooseveltu koji su na Konferenciji u Teheranu 29. studenoga 1943. godine donijeli politički program u kojem nije bilo mjesta za sve ono što je nastalo i bilo pod nacifašističkom egidom.

Dakle, očekivanoj pobjedi Antifašističke koalicije bilo je imanentno poništenje NDH koja ni u čemu nije vodila samostalnu politiku jer je bila pod intenzivnom impregnacijom tadašnje njemačke (nacističke) politike. Nije li egzekucija Lorkovića i Vokića rječita potvrda te činjenice? Sve u svemu, ustaški pokret je s fašistima i nacistima došao na vlast u Hrvatsku, kao njihova ekspozitura, i bio osuđen da s njima i ode (čak i nezavisno od rezultata partizanskoga pokreta).

Budući da je Kraljevina Jugoslavija bila prije Drugoga svjetskog rata državni (političko-pravni) subjekt, njezina legitimacija nije ukinuta, pa je postavljeno pitanje njezina rekonstituiranja. Sporazum Tita i Ivana Šubašića na Visu 1944. godine rječito je svjedočenje.

38. Ako je Titov Narodnooslobodilački pokret unatoč snošenju svih napora antifašističkoga pokreta i uspostavljanja institucija državne vlasti na njegovoj osnovi bio primoran radi vlastita međunarodnog priznanja sklopiti koaliciju s izbjegličkom vladom Kraljevine Jugoslavije, do kakvog bi izražaja došlo Starčevićevo i Kvaternikovo povijesno pravo hrvatskoga naroda na političku i državnu autonomiju da nije bilo (i) Hrvata koji su sudjelovali u svjetskom antifašističkom pokretu pod vodstvom Tita kojem “demokrati” nastoje satrti spomenička obilježja?

Budući da su pustopašni potezi stanovitih disidenata u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj samo potvrdili činjenicu kako je njezina vlast bila potpuno podređena vojnopolicijskim strukturama njemačke nacističke politike, poslije rata bi hrvatski narod i Hrvatska bili pod njezinom isključivom hipotekom, dakle, bili bi, lišeni povijesnog prava, puki objekt bilo čijih političkih aspiracija.

Misaonim rekonstruiranjem moglo bi se zaključiti da bi se nepostojanje antifašističkog pokreta među Hrvatima reflektiralo nepostojanjem antifašističkog pokreta i među Srbima (i među drugim južnoslavenskom narodima).

Pokreti zasnovani na načelima nacionalnoga fundamentalizma došli bi do jačega izražaja pa bi kompromitacija odgovarajućih naroda nakon njihova međusobnog istrebljivanja bila tolika da bi im svatko uskratio pravo na upravljanje samima sobom.

39. Nije li bilo moguće da se, zbog zamišljenoga nepostojanja antifašističkoga pokreta, etablira na formi državne legitimnosti Kraljevine Jugoslavije, pogotovo što je srpska birokracija igrala na više karata, velikosrpski nacionalni fundamentalizam u funkciji ekspanzionizma zapadnih buržoazija na europski jugoistok?

Kakva bi bila sudbina hrvatskoga naroda u tome sklopu? Da ne bi bilo nacionalne pretencioznosti, valja istaknuti da ta instrumentalizacija ne bi bila povoljna za srpski narod, osim (prividno) za kompradorsku birokraciju.

40. Nisu li nakon Drvarske bitke i odlaska Tita na Vis, borbe za Trst, da se stigne prije zapadnih saveznika, radi integracije Istre, i Beograd, da se stigne prije najvećega istočnog saveznika, da se ne ustoliči ni on ni rojalistička vlast, bile i u funkciji hrvatske samobitnosti?

41. Kako bi se plauzibilno trebao opredijeliti hrvatski građanin u prijeporu između pristaša Titova Narodnooslobodilačkoga pokreta i onih koji inzistiraju na rehabilitaciji Dragoljuba Draže Mihailovića (i Milana Nedića) u Srbiji, u kojoj do sudskoga završetka dolazi zahtjev da se četnički vođa proglasi, dapače, srpskim antifašistom?

Kako se postaviti u disjunkciji: ili Tito ili Mihailović?

Nije li dezavuiranje Titove uloge ustupak rehabilitaciji Mihailovića?

42. Kako su ustaški i četnički pokret osvjedočeno bili historijski retrogradni, pa je, nasuprot njima, Titov Narodnooslobodilački pokret promaknuo elemente povijesne perspektive, jamačno, i za hrvatski narod koji bi bio pod hipotekom služenja nacizmu, po čemu onda Tito nije povijesna ličnost, nego “civilizacijska sramota”?

Vrijedi li to za Andriju Hebranga, Ivana Šibla, Franju Tuđmana, Savku Dabčević-Kučar, Miku Tripala i druge aktere Titova “zločinačkog poduhvata”? Intrigantna je (prividna) nelogičnost što se pri dezavuiranju Tita slave samo oni koji su postali (hrvatski) “disidenti” u stanovitim zlosretnim poratnim trenucima usprkos tome što su, dok je Tito bio u sferi političke “apstrakcije”, bili u “konkretnim” situacijama na ratnom poprištu.

43. Kako biste protumačili ulogu Hrvata i ulogu Hrvatske, odnosno kakva je trebala biti, u Drugom svjetskom ratu, kada neki tvrde da je i organiziranje zbjega u El Shatt bilo usmjereno protiv Hrvata i Hrvatske? Zbog čega je i radi čega organiziran taj zbjeg? Što bi bilo da ga nije bilo?

44. Kako biste protumačili – gospodine Letica – pohvalu ljudi mnogo mlađih od nas da je i Vama omiljeni “Hajduk”, koji je obnovljen na Visu nakon povlačenja talijanske fašističke vlasti čije je “unosne” ponude odbio s indignacijom – najveći (!) – ne zbog postignutih natjecateljskih rezultata, nego zbog toga što je s potpisom generala Charlesa de Gaullea u Bairūtu 19. svibnja 1945. godine proglašen Počasnom momčadi Slobodne Francuske za osobite zasluge u međunarodnom antifašističkom pokretu?

Kako se retrospektivno postaviti prema tome priznanju i prema tome što se tada “Hajduk” nije obnovio u Splitu pod jurisdikcijom NDH i njezinih pokrovitelja, nego se priklonio Titovu Narodnooslobodilačkom pokretu?

Na samom početku rata, nakon fašističke okupacije Splita, igrači Radničkoga nogometnog kluba “Split” otišli su u partizane, u kopačkama. Nedaleko od Splita upali su u zasjedu i svi su bili pobijeni.

Ta dramatična priča koja svjedoči o okolnostima u kojima je tadašnja omladina odlazila u borbu protiv fašističkoga porobljavanja postavlja pitanje o smislu i besmislu nastojanja današnjih “demokrata” da se ozloglasi pokretač otpora fašizmu. Nije potrebna apoteoza određenoga čovjeka, ali, huljenja upućena njemu odnose se i na spomenute mladiće koji su bili – u posljednjoj liniji – pod njegovim zapovjedništvom.

45. Nije li inkompatibilno što su 1942. godine Vjekoslav Afrić i mnogi drugi glumci, a Janko Rakuša je i strijeljan u Remetincu, pristupili pokretu koji je vodio čovjek za uklanjanje čijega se imena – sa zagrebačkoga trga na kojem je Hrvatsko narodno kazalište (!) – potpisalo na peticiju nemalo današnjih hrvatskih glumica i glumaca?

46. Kako bi trebalo ocijeniti djela nadahnuta Titom ili posvećena njemu? Mogu li ona imati umjetničku vrijednost? Razlikuju li se po mjerilima pjesništva Titov Naprijed! i Zvonimirova lađa Vladimira Nazora koji je napisao Legende o drugu Titu? Nije li famozna pjesma o Titu u Vunenim vremenima Gojka Đoga poetski primjerenija? Slikari Božidar Jakac i Ismet Mujezinović portretirali su Tita. U Kumrovcu je postavljen kip Josipa Broza Tita koji je izradio njegov prijatelj Antun Augustinčić. Osobito je istaknuta gluma Titove ličnosti Velšanina Richarda Burtona u Delićevoj i Bulajićevoj Sutjesci.

Ima li smisla da u hrvatskim školskim čitankama budu Kaštelanovi Tifusari, Nazorovo Na Vučevu i Jama Ivana Gorana Kovačića? Treba li pridodati Grob u žitu Branka Ćopića i Krvavu bajku Desanke Maksimović? Što bi trebalo učiniti s tim djelima? Bi li ih trebalo staviti u “muzej komunizma”?

47. Naime, u euforiji “demokratske tranzicije” neki su hrvatski intelektualci predlagali da se izlože na javno sramoćenje knjige “klasika” marksizma, Tita i Kardelja, Lukácsa i Blocha, praksisovskih filozofa, knjige o ratnom putu pojedinih proleterskih brigada, dakle, sve ono što je veličalo “komunistički totalitarizam”. Nije li još uvijek aktualno da narod doživljava katarzu užasavajući se nad njegovim “artefaktima”?

Bio bi red da i Vi – gospodine Letica – iznesete svoj pravorijek o motivima i razlozima rušenja tisuća partizanskih spomenika, o simbolici Galebovih krila u Podgori, uništavanju “nepoćudnih” knjiga, zatajivanju mnogih (hrvatskih) imena značajnih u novijem vremenu…

48. Ako su Francuzi Zvjezdani trg u Parizu, pa i aerodrom nazvali po predsjedniku, generalu De Gaulleu, po čemu bi bilo sablažnjivo Titovo ime u glavnom gradu Hrvatske? Nije li i u Francuskoj bilo retorzija, možda većih nego u Jugoslaviji, odnosno u Hrvatskoj?

NB Ako Tito ne bi smio imati pravo na to da se njegovim imenom nazivaju gradski toponimi i institucije, po kojoj logici onda to pravo ima njegov trideset godina mlađi vojnik i oficir Franjo Tuđman?

49. Kada je riječ o krvavim uzvraćanjima, nije li koji četnik ili, domobran ili ustaša bio amnestiran izravnom Titovom odlukom? Što bi se moglo reći o Titovu moralnom habitusu s obzirom na naredbu, kao neposrednog zapovjednika, da se spase ranjenici na Neretvi? Koji je doseg Titove “zapovjedne odgovornosti” i ima li ona svoje granice?

50. Ako je Tito “civilizacijska sramota”, pa je nužno poništiti njegov zagrebački toponim, ne bi li to bilo slično svojedobnom uklanjanju imena središnjega zagrebačkog trga po banu Josipu Jelačiću i spomenika koji je podignut 1866. godine, a uklonjen 1947. godine (ponovno postavljen 1990. godine)?

51. Nije samo Engels denuncirao Jelačića zbog njegova zaštićivanja multinacionalne habsburške carevine/kraljevine, nego i Starčević vidjevši u njegovu zauzimanju negaciju vlastite ekvidistancije spram Beča i Pešte. Pravaši su smatrali da je i Nikola Šubić Zrinski mađarski vazal i da ne zaslužuje, kao ni Jelačić, svoju zagrebačku topografsku počast.

Koji je bio motiv tome što su Starčevićevi pravaši godinu prije Kvaternikove bune prosvjedovali ispod Fernkornova konja demonstrirajući da je on habsburška podvala Hrvatima nakon Bachova apsolutizma pedesetih godina kada je Listopadskom diplomom 1860. godine započela politička emancipacija hrvatskoga naroda?

52. Budući da ste se zbog tobožnje fizionomijske sličnosti – gospodine Letica – poistovjećivali s banom Jelačićem, te kao “pravaš” zauzeli u prokazivanju komunizma kao “zločinačke ideologije” i, naposljetku, založili u eliminiranju obilježja “komunističkoga totalitarizma”, onda ste zacijelo najkompetentniji u uspoređivanju uloge Josipa Jelačića i Josipa Broza Tita u njihovu prostoru i vremenu.

Kako objasniti formalnu podudarnost Jelačićeva (neopravdanog?) detroniziranja četrdesetih godina i možebitnog (opravdanog?) Titova danas? Ako se zahtijevao Jelačićev povratak, postoje li oni koji bi htjeli Titov ostanak? S kojim razlozima petstotinjak potpisnika poriče samo Titovu povijesnu legitimaciju? Po čemu od njihova mišljenja ne bi bila mjerodavnija mišljenja onih koji bi potpisali “antipeticiju”?

53. Ako je Tito “civilizacijska sramota” za one koji periodički izvode dance macabre ispred HNK-a u Zagrebu i za njihovu “intelektualnu” logistiku, nisu li za njih “civilizacijska sramota” i filozofi Bertrand Russell i Jean Paul Sartre koji su prilikom prvoga najvišeg skupa nesvrstanih (tada zvanih neangažiranih) zemalja u Beogradu 1. – 6. rujna 1961. godine izjavili kako je njihov pokret – savjest čovječanstva? Koji su se svjetski uglednici tako izrazili o NATO-u i njegovoj “borbi za slobodu i demokraciju”?

54. Što biste Vi – gospodine Letica – odgovorili književniku Joži Horvatu koji se sablažnjen sramotnom halabukom na Tita pitao “jesu li svi oni državnici s njegova ispraćaja doista bili kreteni” (Feral Tribune, 23. svibnja 1994.)? Horvat je istaknuvši pritom kako se ponosi nasljeđem Krleže i Tita, honorirao Titove zasluge za integraciju Istre, Međimurja i Dalmacije u cjelinu Hrvatske. Nije li nelogično za Hrvate ozloglasiti povijesnu ličnost po kojoj su u svjetskim metropolama nazivane ulice i kojoj je cijeli svijet iskazao veličanstveno posmrtno poštovanje?

55. Ono što je nepobitno istovjetno Titu i Francu jest godina rođenja. Kako objasniti “paradoks” što su Titu na zadnji ispraćaj, a Francu nisu, došli svi svjetski državnici ili njihovi najbliži izaslanici, i predsjednici stranaka, ako je on “civilizacijska sramota”?

Kako to da su svoj ponos i dostojanstvo da se ne klanjaju “civilizacijskoj sramoti” zadržali samo neki državnici kao što su general Pinochet i predstavnici režima Južne Afrike u kojoj je bio ozakonjen aparthejd?

NB Nisu bili prisutni predsjednik Francuske Valéry Guiscard d’Estaing i predsjednik SAD-a James Earl Carter, međutim, kao da su bili, jer su bile njihove delegacije.

Zašto se, kako sam imao prilike uočiti u Hrvatskoj reviji, hrvatska politička emigracija osjećala porazno zbog te činjenice i zbog toga što je Tita 29. ožujka 1971. godine primio u Vatikanu tadašnji poglavar Rimokatoličke crkve Pavao VI. (milanski nadbiskup, kardinal Giovanni Battista Montini)?

56. Što znači Titova izjava u Podgorici (gradu poslije nazvanom po Titu) i Korenici (kojoj je pridjenut atribut po Titu) da “djeca (četnika, ustaša, bjelogardijaca,…) ne bi trebala na sebi nositi teret onoga što su bili njihovi roditelji i da bi ih trebalo prigrliti kao svoju”?

(Iduće srijede III dio )

Odnos prema Titu na točki “tranzicijskoga” prijeloma – I dio