Ne miriši na dobro

Izdvajamo

• Opasna veza srpskog i hrvatskog fašizma u BiH, suradnja Milorada Dodika i zagovaratelja Herceg-Bosne - nedavno i formalno slavljene, s blagoslovom hrvatske vlasti, iako su vođe te tvorevine zbog niza zločina osuđeni u Haagu, a njen politički tvorac Franjo Tuđman nazvan članom „udruženog zločinačkog poduhvata“ - događa se upravo u razdoblju najlošijih odnosa Hrvatske i Srbije. Tako se jedinom dodirnom točkom srpskih i hrvatskih vladajućih nacionalista ispostavlja upravo Bosna, točnije njena razgradnja i konačna teritorijalna podjela. Onako kako je zamišljena onda, u ratu, između Tuđmana i Miloševića, i nikada prežaljena od strane njihovih jastrebova.

Povezani članci

• Hag: Hadžić na privremenoj slobodi
• Nova izložba skulptura Arlete Ćehić u Parizu
• Ni nakon dvije godine smrt Lane Bijedić iz Mostara još nije razjašnjena, istraga pred obustavom
• Bilježnica Robija K.: Kratka povijest baluna
• Sramotan proustaški maraton na HRT-u
• Nevladine udruge tvrde: RS-u potrebna depolitizacija, pa onda i dekriminalizacija policije

Mir u Bosni ima šansu jedino ako se zaustavi neprijateljski odnos Zagreba i Beograda prema Sarajevu i uskrati podrška srpskoj i hrvatskoj fašističkoj partiji u Bosni čiji lideri intenzivno rade na paraliziranju državnih institucija BiH, s konačnim ciljem međusobne podjele Bosne i palestinizacije Bošnjaka.

Zabrinuti su pametni zbog budućnosti Bosne i Hercegovine, ali vraga, baš kao i početkom devedesetih, njihova se upozorenja o mogućem novom sukobu u toj državi smatraju pretjerano zlogukima, čak paranoidnima. Iako Hrvatska, na primjer, nesmetano tamo vodi špijunski rat, a na otkriće da su hrvatske tajne službe pokušavale vrbovati neke građane Bosne za svoje opskurne, protubošnjačke ciljeve, hrvatski je premijer tek cinično odmahnuo rukom. Uostalom, ima već nekoliko godina, od dolaska na vlast desničarskog HDZ-a i posebno predsjednice države, kako se unutrašnje uređivanje Bosne smatra jedinim važnim vanjskopolitičkim poslom Hrvatske, pa je službeni Zagreb zapravo potpuno preuzeo politiku HDZ-a BiH, može i obrnuto, politiku potpune koordiniranosti i suradnje te stranke s fašističkom Republikom Srpskom, u zajedničkoj akciji razbijanja BiH. U patroniziranju susjedne države Hrvatska perfidno koristi svoje članstvo u EU, i zna se dogoditi da bude jedina članice Unije koja glasa kontra izvoza nekih bosanskih proizvoda, poput nedavnog veta na izvoz piletine nekoliko malih proizvođača iz BiH na tržište EU.

Zloba, laž i difamacije temeljne su odrednice hrvatske diplomacije u Bosni, predsjednica Hrvatske uporno tambura o tisućama islamskih terorista, povratnika iz Sirije u BiH, da bi ta njena, ničim dokazana, tvrdnja svoj vrhunac imala u nedavnoj akciji hrvatskih špijuna koji su od jednog građanina Bosne, uz ozbiljne prijetnje, tražili preuzimanje oružja i eksploziva u Doboju, e kako bi se potom alarmirala policija i mediji, s ciljem kompromitacije Bosne kao legla muslimanskih terorista i prijetnje Evropi. Ovu je bijednu špijunsku akciju vodio hrvatski konzul u Tuzli, poznatiji i kao upravitelj ratnih koncentracijskih logora Hrvatske vojske u takozvanoj Herceg-Bosni. Da bi potom sve završilo prokazivanjem zviždača, ministra sigurnosti BiH, i zataškavanjem čitavog skandala.

Uglavnom, ne miriši na dobro u Bosni, sada još i uz nezakonito naoružavanje ionako brojčano jakog rezervnog sastava policije Republike Srpske koja duge cijevi prijeteći prezentira na prilazima Sarajevu. Treba im, eto, masa naoružanih uniformi tobože za suzbijanje požara, poplava… kako to tvrdi Milorad Dodik, šef te opasne tvorevine, s osloncem na Srbiju i Rusiju, uz važnu pomoć hrvatskih nacionalista. Novo zveckanje oružjem Republike Srpske, čiji vođa brutalno negira genocid u Srebrenici, nazivajući ga „bosanskim mitom“, ima jasno za cilj ozbiljno zastrašivanje građana Bosne, ali i regije, te izazivanje daljnje netrpeljivosti prema muslimanskim izbjeglicama kojima je Bosna jedno od odredišta na putu za Hrvatsku i dalje. Opasna veza srpskog i hrvatskog fašizma u BiH, suradnja Milorada Dodika i zagovaratelja Herceg-Bosne – nedavno i formalno slavljene, s blagoslovom hrvatske vlasti, iako su vođe te tvorevine zbog niza zločina osuđeni u Haagu, a njen politički tvorac Franjo Tuđman nazvan članom „udruženog zločinačkog poduhvata“ – događa se upravo u razdoblju najlošijih odnosa Hrvatske i Srbije. Tako se jedinom dodirnom točkom srpskih i hrvatskih vladajućih nacionalista ispostavlja upravo Bosna, točnije njena razgradnja i konačna teritorijalna podjela. Onako kako je zamišljena onda, u ratu, između Tuđmana i Miloševića, i nikada prežaljena od strane njihovih jastrebova.

Svojatanju Bosne posebno je sklona predsjednica Hrvatske, koju uostalom iz tih razloga bosanski Hrvati nazivaju „svojom predsjednicom“ i čija je cjelokupna diplomacija usmjerena upravo na stvaranje incidentnih situacija u Bosni, na provociranje straha od muslimanskih terorista i time prikupljanja glasova hercegovačkih Hrvata, nepresušne hadezeove glasačke baze. Zato ona neodgovorno i prostački prekraja povijest, sve kako bi posve minorizirala BiH, kao građansku, suverenu državu, pa će nedavno bubnuti: „Vi Hrvati u BiH niste gosti, ni nacionalna manjina, nego njezin najstariji konstitutivni narod.“ I što da se radi s „povjesničarkom“ na čelu države koja ne zna da se nacije u današnjem obliku počinju stvarati tek sredinom 19. stoljeća, te da Bosna nije nikada bila ni srpska, ni hrvatska zemlja? Šefica je to države, članice EU, koja će hvaliti nedavnu presudu doživotne robije ratnom zločincu Radovanu Karadžiću, ali joj se neće svidjeti presuda istog suda u Haagu kojom je utvrđeno da je takozvana Herceg-Bosna „rezultat udruženog zločinačkog poduhvata koji je imao za cilj stvaranje hrvatskog entiteta u BiH, te njegovo ujedinjenje sa susjednom Hrvatskom“. Mir u Bosni stoga ima šansu jedino ako se zaustavi neprijateljski odnos Zagreba i Beograda prema Sarajevu i uskrati podrška srpskoj i hrvatskoj fašističkoj partiji u Bosni čiji lideri intenzivno rade na paraliziranju državnih institucija BiH, s konačnim ciljem međusobne podjele Bosne i palestinizacije Bošnjaka.

Ali, može li se to očekivati od međunarodne zajednice? Čiji povjerenik za BiH ne vidi ništa opasno u novom srpskom naoružavanju. Baš kao što su evropski patroni 1995. mislili da je Srebrenica ugodno odmaralište, a ne masovno stratište. I je li onda nerealna strepnja od ponavljanja krvave ratne storije?

Mladina