NAROD NA KIŠI

Povezani članci

• Predrag Lucić: Priča o Đuri Glogoškom
• Bijesni ljudi rata bjesne, laju, krvoločno ujedaju i u miru
• Kriva logika na krivom terenu
• Gdje nestade Inzkov zakon?
• Olujno ljeto
• Ćorcima na Milanovića

Stvarna zebnja agenata krupnog kapitala iz Jutarnjeg lista ne leži u pomisli da bi se „cijela zemlja dignula na noge“ dospije li Hrvatska pod prinudnu upravu EU, već u mogućnosti da se taj happening zbije radi nastavka neoliberalnog izrabljivanja, bez obzira provode li ga strani zavojevači ili domaći uzurpatori.

Piše: Viktor Ivančić – Novosti

Nakon što je Jutarnji list u ponedjeljak na naslovnoj stranici oglasio opću uzbunu i isporučio dramatičnu obavijest da će Hrvatska od 2016. godine biti „pod prinudnom upravom EU“ – istina, ukrašenu upitnikom, čija je uloga naglasiti prijetnju, a ne dilemu – bilo bi fer o tome informirati i one koji su dali najveće žrtve za „samostalnost & suverenost“ ove zemlje. Službene delegacije mogle bi obići nekoliko znamenitijih mjesta stradanja, položiti vijence na mramorna postolja i biranim frazama komemorirati vrijednosti koje su činile poticaj i smisao tragedije: ono što se „sanjalo od stoljeća sedmog“, onu „hrvatsku lisnicu u hrvatskom džepu“ ili onu ingenioznu devizu o tome da je „narod bez države kao govno na kiši“.

Svakako bi u ovim odsudnim trenucima bilo poželjno ne zaboraviti pale „za našu stvar“ i obratiti im se u znak pijeteta naramkom dirljivih poruka. Na primjer: Hvala vam, voljeni pokojnici, što ste tako nesebično položili živote ni za što! Što ste bili spremni na najveća moguća odricanja za najveću moguću izlišnost! Što ste u svetoj borbi za „samostalnu & suverenu“ bez dvoumljenja otišli po porcije smrti, jer smo vas na to uspješno nagovorili, da bi danas ta „samostalna & suverena“, izvojevana vašom krvlju, ponosno dospjela „pod prinudnu upravu EU“! U bogatome fundusu svjetskih ratnih trauma jedva da se mogu pronaći uzaludnije žrtve! Svečano obećavamo da ćemo vagonima uredno zdrobljenih ideala, umjesto šljunkom, posuti staze do vaših grobova!

Vodstvo Jutarnjeg lista, međutim, nema u primisli nikakav sličan epilog. Informaciju o uvođenju prinudne uprave nad ovom dragom državom urednici novina dobili su u razgovoru s „visokorangiranim diplomatom akreditiranim u Zagrebu“. Izvjestitelj – inače glavni komentator lista – prenosi riječi fantoma iz Bruxellesa prema kojima će, ne dođe li do ozbiljnijega rasta BDP-a, Hrvatska 2016. ostati bez sredstava za otplatu vanjskog duga, pa administracija Europske unije „neće imati drugog izbora“ nego uzeti stvar u svoje ruke i provesti „niz restriktivnih ekonomskih mjera“, te „ekonomskih i društvenih reformi“ koje lokalna vlada nema snage nametnuti. Prema dosadašnjoj praksi, u takvim su situacijama „na vlast privremeno dolazile tehničke vlade, koje su katkad vodili ljudi koji ne pripadaju političkim, nego financijskim krugovima“.

Aktivirat će se, drugim riječima, sada već čuvena servisna služba koja održava ujednačene tehničke performanse globalnog kapitalizma, pojavit će se visokostručno osoblje s odgovarajućim alatom da popravi pokvareni uređaj, odnosno krizni menadžment da dovede u red zapušteno poduzeće unutar europskoga poslovnog koncerna. Dogodi li se prinudna uprava, upozorava izvjestitelj – a dogodit će se gotovo sigurno, jer hrvatski politički kadar očito još nije profesionalno dorastao vladanju prema striktno zadanim obrascima – posve je irelevantno hoće li dogodine na izborima pobijediti SDP ili HDZ. Vrlo je zanimljivo da izvjestitelja pritom ne dotiče dilema koju iz njegove logike nije moguće izbjeći: ako se, naime, točno zna što na vlasti treba činiti, zašto bi izbor između SDP-a i HDZ-a i inače bio važan, to jest – zbog čega bi se demokratski izbori uopće aranžirali?

Da bi svima bilo bistro kakve to „mjere“ i „reforme“ valja neizostavno obaviti – jer će nam u protivnome sudbinu iskrojiti ekspertni tim sa zapada, anulirajući rezultate izbora koji su inače nepotrebni – izvjestitelj navodi primjer kako se Vlada Zorana Milanovića uporno protivi produljenju radnog vijeka do 67. godine, premda se tu ne radi „čak ni o ozbiljnom restriktivnom potezu“, veli, nego o „poštivanju notorne činjenice da se u današnjem vremenu naprosto mora dulje raditi“. Jasno je, dakle, da je riječ o daljnjem rezanju radničkih i socijalnih prava, o šparanju na javnome zdravstvu, školstvu i sličnim tričarijama, o doradi ambijenta u kojemu se „naprosto mora dulje raditi“ i osjećati veću nesigurnost, ukratko: o eliminaciji zadnjih uspomena na ono što se nekoć nazivalo socijalnom državom blagostanja.

Uz izvještaj je prilijepljen komentar bivšega glavnog urednika u kojem ovaj zajedljivo predviđa kako će spomenuta prinudna uprava „dignuti na noge cijelu zemlju“: desni politički spektar će, kaže, optuživati EU da nam otima teško stečenu nezavisnost i slobodu, ljevica će se pobuniti zbog krčmljenja imovine i nekretnina u domaćem vlasništvu, dok će „građani i umirovljenici ustati u obranu penzija i plaća koje im eksploatatori iz Bruxellesa žele smanjiti“.

To da građani i umirovljenici ustanu u obranu svojih plaća i penzija, za bivšega je glavnog urednika naprosto nepojmljivo. Jer „što kada se stiša buka i smire strasti“? – pita se. Tada ćemo svejedno morati prihvatiti usud koji nam je dodijeljen, odgovara. Mnogo je bolje da to učinimo samostalnim snagama nego da nam ga nameće međunarodna sila – kao da, bože zakloni, državu i nemamo – naglašava bivši glavni urednik, ne krijući potištenost zbog činjenice da je „inače duboko podijeljena javnost jedinstvena samo kada se valja suprotstaviti promjenama“. Karakter „promjena“ je, razumije se, unikatan – nema oko toga ni izbora ni pregovora – „promjene“ su u tom smislu angažirani izraz zabranjenih alternativa i imaju nastupiti neumitno poput prirodnih pojava.

Ukoliko sijanje panike Jutarnjeg lista ne promatramo kao tradicionalno shvaćenu novinsku građu, već kao samoprijegoran ideološki rad – a renomirani je medijski pogon već duže vrijeme tome posvećen, ovoga puta i s diplomatskim fantomom kao nevidljivim stimulatorom kolektivne tjeskobe – prozret ćemo jedan od klasičnih trikova kojima se služe stručnjaci za indoktriniranje, i to prozirniji među njima, oni koji, moguće s pravom, vjeruju da imaju posla s masama sniženog praga inteligencije.

Riječ je, dakako, o prijetnji realizacijom onoga što se traži da učinimo. Prihvatimo uvjete okupacije, jer ćemo u protivnome biti okupirani! – klikće udarna postava dnevnih novina, vraćajući na ciničan način „suverenitet“ države u središte nacionalne pažnje. Ne budemo li se ponašali onako kako zahtijevaju porobljivači, završit ćemo među porobljenima! – upozoravaju nas. Jedino što nedostaje je napomena da među porobljivače, uz europske bankare i briselske tehnokrate, s nešto više opipljivih razloga valja ubrojiti figure poput Ivice Todorića ili vlasnika Jutarnjeg lista.

Ropski je status, prema tome, zagarantiran. Promjena noseće paradigme – iz koje bi se naivno moglo zaključiti kako je izdaja nacionalnog suvereniteta u nacionalnom interesu – samo je provizorna, jer zapravo se traži ponovno aktiviranje refleksa žrtvovanja za domovinu ne bi li se sačuvao njen „suverenitet“, odnosno dimna zavjesa koja ga čini, ista otrcana laž zbog koje je prije stanovita vremena vrijedilo proliti hektolitre krvi. Formula je (i) ovoga puta u dobrovoljnom odricanju od stečenih prava i odbacivanju zaostalih tragova socijalne solidarnosti, za račun omče oko vrata s etiketom nacionalnog dostojanstva: opstanka iluzije samostalnog odlučivanja o vlastitoj nesreći.

Ponavljajući obrazac, agresivni propagatori „reformi“ i „restriktivnih mjera“ iznova zahtijevaju od Hrvata da im „samostalna & suverena“ bude važnija od njihovih mizernih egzistencija, uključujući penzije i plaće. Ne, naravno, zbog toga što bi „samostalna“ doista bila suverena – jer to nikada nije ni trebala ni mogla biti – nego zato da bi njene ideološki preparirane ljubitelje, preko državotvorne fatamorgane, priveli novoj rundi eksploatacije, kao što je to već učinjeno na početku devedesetih.

Stvarna zebnja agenata krupnog kapitala iz Jutarnjeg lista ne leži u pomisli da bi se „cijela zemlja dignula na noge“ dospije li Hrvatska pod prinudnu upravu EU, već u mogućnosti da se taj happening zbije radi nastavka neoliberalnog izrabljivanja, bez obzira provode li ga strani zavojevači ili domaći uzurpatori. Pothranjivanje stare frustracije o „narodu bez države“ koji tobože čezne za kišobranom rutinska je podlost kojom se takvo što nastoji suzbiti, a otpor „reformama“ slomiti. Radi se, naime, o tome da hrvatski narod – sada skupa sa svojom državom – ima biti prepušten hirovima kapitalističke nužnosti, kao govno na kiši.