MIROVČAK I PANTOGOJ

Povezani članci

• Europska uljudba u NDH književnoj kritici
• Predrag Lucić: Sudac Meron na Maksimiru
• Sasvim neprimjeren predsjednikov dernek
• O za Osmijeh – NUS 2014
• Vučić i ovčica
• Hajdučko srce

U kolikoj je mjeri Franjo Tuđman mrtav ako živi kroz živu aktivnost Ive Josipovića? Jer nema dvojbe da svjedočimo vrlo vitalnoj fazi jedne provizorno pokopane politike

Nakon što su 16. studenoga, odmah po puštanju iz zatvora u Haagu, svečano primljeni u grobnici predsjednika Republike na Pantovčaku, umirovljeni generali Gotovina i Markač u prošli su ponedjeljak, 10. prosinca, posjetili i rezidenciju predsjednika Republike na Mirogoju.

Na prvi susret bili su dovabljeni – mada im je bez sumnje imponiralo zateći se na tome važnom mjestu – dok su na drugi otišli vlastitom inicijativom. Kroz rukovanja i paljenja svijeća imali su priliku izmjeriti tjelesne temperature dvojice domaćina. Ispalo je da su u oba slučaja naišli su na jednako topao prijem.

To odsustvo nesporazuma, nepostojanje bilo kakvog nesklada između dvaju rituala – onog na Pantovčaku i onog na Mirogoju – svakako svjedoči o uspješnome dovršetku jednog utemeljujućeg ciklusa, ukazuje na kontinuitet i stabilnost, na liniju državotvornog hrvatstva koja se, bez otpora ili smetnji na trasi, elegantno svinula i zatvorila krug. Uvažene vladarske figure pritom su bile na visini i dubini zadatka: jedna u grobu, a druga na mrtvoj straži.

Mirogojski spektakl, povodom 13. godišnjice smrti Franje Tuđmana, doimao se osobito upečatljivim. Mramorno počivalište inspiratora i planera etničkoga čišćenja, pred kojim počast odaju oni u čijoj je zoni vojne odgovornosti etničko čišćenje obavljeno, osnaženi ukazom juridičkog cinizma međunarodne validnosti i ohrabreni žamorom ushićene svjetine u pozadini – eto idealnog epiloga velike državne ideje.

Nedostajao je još aktualni korisnik memorijalnog objekta na Pantovčaku  (ne treba sumnjati da je bio odsutan zbog tehničkih razloga), pa da scena ponudi kompletan zavjetni ugođaj. Najslađe je vjerojatno zvučalo ono što je, u sklopu službene minute šutnje, ostalo neizgovoreno: Bilo je teško, na trenutke i dramatično, ali na kraju smo ih ipak svih zajebali!

Nedavna kratka razmjena vatre između Stjepana Mesića i Ive Josipovića nije pobudila naročitu medijsku pažnju, premda se kroz nju mogla nazrijeti sama bit domovinske traume. Mesić je, podsjetimo, izjavio da skupinu generala koje je svojedobno prisilno umirovio jer su „pamfletom išli protiv sustava“ ne bi pozvao da dođu na prijem, „posebno još u uniformama“. Josipović je odgovorio kako „danas na drugi način gledamo na odnose s tim ljudima“, ma što to značilo, a zatim poentirao: „Predsjednik Mesić je bio umirovio i generala Gotovinu, znači li to da i njega ne bih trebao primiti?“

Da, možda znači. Samo – zašto on takvo što smatra blasfemičnim? Zbog čega je toliko nezamisliva mogućnost da Gotovina (skupa s Markačem), nakon oslobađajuće presude u Haagu, ne bude svečano dočekan u vladarskim odajama, uz fanfare, crveni tepih, počasnu stražu, salve zahvalnosti, usrdni predsjednički rukoljub i šampanjac koji curi u rekordnim količinama? Zašto, naime, Gotovina (skupa s Markačem) spada u obavezan dio ideološkog inventara koji će reprezentirati suvremenu hrvatsku državu?

To nas opet vraća onome mirogojskom kovčegu s blagom – gdje se, poput crva u kosti, skriva tajna državnosti – a također i kontinuitetu koji je iznova uspostavljen. Iz današnje perspektive, imamo li u vidu njegova prethodnika i njegova nasljednika, Mesić se ukazuje kao eksces, otvoreni ventil kroz koji je u ograničenom roku i s ograničenim dometom šištala normalnost, da bi ta rupa u sistemu sada bila pedantno začepljena.

Stvar se može postaviti i ovako: u kolikoj je mjeri Franjo Tuđman mrtav ako živi kroz živu aktivnost Ive Josipovića? Jer nema dvojbe da svjedočimo vrlo vitalnoj fazi jedne provizorno pokopane politike.

Sada je ona protokolarno uštirkana, demokratski uglađena, natopljena jezikom visokoparne političke korektnosti, nema više surog vrhovnika koji pogledom nanosi rane, nema divljih šovinističkih ispada i krvavih fleka na rukavima, ali njena supstanca ostala je praktički nedirnuta. Ta supstanca svodi se na sakralni doživljaj države koja će poslužiti kao alibi za široki asortiman gadosti; države koja će u svakome trenutku svoju ideološku funkciju nadrediti onoj operativnoj, po cijenu da je u potpunosti negira.

Neposredno nakon „Oluje“, primjerice, moć hrvatske države – koja se napokon prostrla po matičnome teritoriju – iskazala se prije svega u legalizaciji bezakonja, stvaranju uvjeta da se ubojstva, paleži i pljačke mogu odvijati nesmetano i nekažnjeno, dakle u proizvodnji okolnosti pri kojima će državna regulativa biti efikasno osujećena. Država je, drugim riječima, vodila najstrožeg računa o svojem nepostojanju; funkcionalna uloga države bila je u jednome zalogaju požderana od strane ideološke prikaze pod nazivom „Hrvatska Država“ kako bi se izbjegla opasnost da nastupi kao njena sušta suprotnost.

Sada se – uz šampanjac u grobnici i komemoraciju u rezidenciji, ili obrnuto, sasvim svejedno – zapravo radi o slavljenju državne atrofije koja je bila u službi državotvornog projekta. Jer „Hrvatska Država“, kakvom su je zamislili korifeji nacionalističkog pokreta, ne samo što nije imala važniji razlog svoga nastanka od antagonističkog „rješavanja srpskog pitanja“, nego jedva da je bila opslužena ikakvim drugim. Tek kada je matrica gvozdenog etničkog jedinstva urodila plodom ispostavljen je plan da se, razdiobom prava na samovolju između rulje i elite, uz onaj ratni ubire i klasni plijen.

Ivo Josipović po svemu sudeći vjeruje da je „običan patriot“ kada se zgraža nad zamisli da Gotovina i Markač po povratku iz Haaga ne budu dočekani s najvišim državnim počastima i vođom ceremonijala koji pred njima plazi po crvenome sagu. U tome zasigurno nije jedini: blizu četiri milijuna Hrvata, da se ne govori o političkoj i medijskoj sceni, zadnjih tjedana parazitira na konstrukciji Gotovinina kulta, s gotovo istom predanošću kao i njihov predsjednik.

No, državničko ruho „običnog patriote“ neobično je prozirno. Odbacujući Tuđmanove manire tako što veliča i pronosi njegovo djelo, Josipović nastoji aromatizirati istu staru nacionalističku splačinu, tim bljutaviju ako se servira kao nešto novo i svježe.

U tu splačinu, uostalom, spada i „mirotvorna“ retorika samoga Gotovine, zbog koje humanistički raspoloženi analitičari isporučuju laude i rone suze radosnice. Nije se ratni heroj uselio u Josipovićev jezik zbog toga da bi se predstavio drugačijim nego što je bio, već zato što ispravno razumije da je šef države lojalni sljedbenik vrhovnoga komandanta, da među stanarima dviju državnih nekretnina – one na Pantovčaku i one na Mirogoju – nema nesuglasica, te da uzajamno počivaju u miru.

Manevar se, po drevnome običaju, temelji na izmišljenom nesporazumu između „mekoga“ i „tvrdog“ nacionalizma – od kojih je jedan tobože koristan, a drugi tobože štetan – pa se i u aktualnome hladnom ratu sa Srbijom ova voli prikazivati neusporedivo „lošijom“ od Hrvatske. Oni s izoštrenijim osjetilima, međutim, dobro znaju da između šampanjca Ive Josipovića i pljuvačke Tomislava Nikolića realne razlike nema. Pravo lukavstvo je u tome što se prva od „tekućih situacija“ lakše pije.

Novossti