Marinko Čulić: Pičvajz u SDP-u

Izdvajamo

• Pa oko čega su se, dođavola, onda uopće svađali, pitat će netko dovoljno daleko od Hrvatske da ga ne mogu impresionirati plameni jezici koji su sukljali, ili će još sukljati, iz ove vatrene svađe. Ni oko čega, doslovce. Tko jednom bude imao volje čeprkati po pepelu koji će ostati iza užarenog kaštiganja između Milanovića i Linića, naići će samo na dva mala pougljena dokaza da se ovdje ipak povuklo nešto koliko-toliko relevantno.

Povezani članci

• Državne odvjetnike u logore :D
• SLUČAJ KUSTURICA: MOZAK NA SLUŽBENOM PUTU
• Program trećeg festivala Prvi prozak na vrh jezika, 7-10 lipnja 2017.
• Poslijeizborna šutnja
• Gejm ouver
• Zašto Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović zaziru od sjećanja na holokaust?

Foto: Dragan Matić / CROPIX

Pa oko čega su se, dođavola, onda uopće svađali, pitat će netko dovoljno daleko od Hrvatske da ga ne mogu impresionirati plameni jezici koji su sukljali, ili će još sukljati, iz ove vatrene svađe. Ni oko čega, doslovce. Tko jednom bude imao volje čeprkati po pepelu koji će ostati iza užarenog kaštiganja između Milanovića i Linića, naići će samo na dva mala pougljena dokaza da se ovdje ipak povuklo nešto koliko-toliko relevantno.

Piše: Marinko Čulić, Novossti

Pičvajz. Nema bolje riječi kojom bi se opisao sukob Zoran Milanović – Slavko Linić, u kojem su premijer i dojučerašnji ministar financija razmijenili toliko paprenih optužbi – kriminalac, autokrat, nesposobnjaković, lijenčina, žderonja… – da je čudo što je ova Vlada ostala na okupu i dva i pol tjedna, a ne dvije i pol godine. Ali, eto, ostala je. Očito zato što se ovakve svađe uvijek preduhitre tvrdom partijskom disciplinom i meko kuhanim kompromisima, a kada jednom pukne i stvari izađu na vidjelo, i to se u pravilu pretvori u pljevu žestokih, ali jalovih vokativa. Jednostavno, hrvatske političke stranke, a s njima i čitav politički život, nisu opremljene demokratskim rekvizitima za ovakve situacije. To Linić i priznaje, javno se pokajavši što je dosad šutio, Milanović naravno ne, i tu je ražalovani ministar financija stekao nesumnjivu prednost. Stekao ju je u još nečemu. Čim je izrekao optužbe na premijerov račun, to je predao nadležnom tijelu parlamentarne istrage, na što je Josipović pokrenuo istragu unutar tajnih službi, i to se zove čisti posao. Milanović se, međutim, u istoj toj situaciji umalo pa obrukao. Smjenjujući Linića, rekao je da se ovaj ogriješio o nekakva “pravila ponašanja”, iako se ovoga sumnjiči za moguću pronevjeru desetaka milijuna u vinkovačkoj Spačvi, pa to očito ne može biti stvar nekakvih “pravila” koja on propisuje, nego prijave tužilaštvu. Ali premijer je nije podnio.

Dakle ekonomist Linić pokazao se vještijim u pravnim pitanjima od pravnika Milanovića, što premijeru nije prvi put, ali to ne znači da je ex-ministar iz ovoga izvukao neku kapitalnu dobit. Iako je po vlastitom priznanju imao nekoliko mjeseci za pripremu, njegove optužbe na Milanovićev račun tanke su i slabo uvjerljive, baš kao i premijerove na račun Linića u vezi Spačve, tako da su se njih dvojica bratski složila barem u jednome. To što su oni izgovorili jedan o drugome više spada u bapsku ogovaračku prozu nego u ozbiljan politički dijalog, i unaprijed treba žaliti sve koji će po službenoj dužnosti možda morati istraživati istinitost toga. Jer te istrage sigurno neće dovesti do ičega iole važnog. Ali to nije najgore. Još je gore što ta njihova svađa sliči na verbalno čerupanje dva olinjala socijaldemokrata, koji nisu pokrenuli ama baš nijedno pitanje relevantno za današnju socijaldemokraciju, čak ni ovako usukanu i jadnu kakva je kod nas. Jesu li Milanović i Linić skakali jedan drugome u oči oko toga kako će se Vlada postaviti prema izmjenama Zakona o radu, koje polaze od nikome normalnome jasne logike da je lakše otpuštanje s posla najveće jamstvo većeg zapošljavanja? Ne, ni blizu. Jesu li jedan drugoga hvatali za gušu oko toga što je prodajom Ine Mađarima, s čime je započela lijeva a ne desna vlast, zacementiran dvostruki ekonomski zločin HDZ-a iz devedesetih – pustošeća privatizacija i deindustrijalizacija, kojima je bačena na koljena nekada respektabilna hrvatska ekonomija? Ne, nisu ni to. A jesu li se barem porječkali oko uzroka poraza SDP-a na ovim EU-izborima, koji izgleda tim veći što je u drugim zemljama pogođenima ovolikom krizom pobijedila ljevica (Grčka), odnosno lijevi centar (Italija) ili je barem očuvan status quo (Španjolska)? Nisu čak ni to.

Pa oko čega su se, dođavola, onda uopće svađali, pitat će netko dovoljno daleko od Hrvatske da ga ne mogu impresionirati plameni jezici koji su sukljali, ili će još sukljati, iz ove vatrene svađe. Ni oko čega, doslovce. Tko jednom bude imao volje čeprkati po pepelu koji će ostati iza užarenog kaštiganja između Milanovića i Linića, naići će samo na dva mala pougljena dokaza da se ovdje ipak povuklo nešto koliko-toliko relevantno. Prvi je za sobom ostavio Linić. Tvrdi da je ne liberalni HNS, kako je predstavljeno javnosti, nego šef socijaldemokrata Milanović bio protiv većeg poreznog terećenja bogatih (porez na imovinu i na kamate), aludirajući da je to očito učinio da zaštiti tajkunske pajdaše s kojima se druži po elitnim zagrebačkim birtijama. I ovdje je bivši ministar financija efektno spustio premijeru, ali samo ako se zaboravi da su i njemu tajkuni najomiljenije društvo, štoviše, oni se u njegovu prijateljsku lojalnost mogu pouzdati, kako sam priznaje, čak i kada se protiv njih povedu istražni postupci. Valjda prvi put u slučaju Spačve vidjeli smo Linića i u ulozi zaštitnika radnika i njihovih radnih mjesta, ali čak je i tu provirilo lice jednog njegovog bogatog riječkog lacmana, koji možda potajice masti brk i svemu daje sasvim drukčiji predznak.

Drugo što zvuči barem mrvu relevantno u ovom bučnom, ali ispraznom obračunu u SDP-ovom koralu, jedna je izjava Tonina Picule, koji sada virucka iz ove priče, a ubrzo bi se to moglo i medijski glasnije producirati, kao mogući nasljednik Zorana Milanovića. Picula smatra da je SDP izgubio “imunitet da se nosi s ortodoksnim neoliberalizmom koji nameće novi EU” i traži da se stranka vrati svojim zasadama iz vremena prije “Thatcherice i sličnih”. To zvuči dobro, čak zvuči osobito dobro zato što sam priznaje da to izgleda kao “staromodni ideološki GPS”. I neka izgleda. Ali zbog toga su mu se novinski komentatori bliski Milanoviću odmah podsmjehnuli. Nazivaju ga zagovornikom “prašnjave ideologije”, kao da je sadašnja socijaldemokracija bolja samo zato što je preko njenog snubljenja, pa već i kurvanja s ultraliberalnim kapitalizmom, presvučena caklina modernosti. I kao da, općenito govoreći, ne bi bilo loše da na ovaj novi vrli svijet padne malo prašine boljeg dijela prošlih socijalističkih vremena. Ponavljam, tu je Picula sasvim u pravu i ne mora se nimalo uzbuđivati zbog podbadanja Milanovićevih ovlaženih liblinga po hrvatskim novinama. On, međutim, ima drugih ozbiljnih problema, koji se sastoje u sljedećem.

Prije svega, bezbojan je političar, koji sa stavovima koje ovdje citiram istupa, isto kao i gro evropskih socijaldemokrata i socijalista, samo prigodno, pred izbore. A kako sam kaže da “dobre politike nema bez srca i emocije”, sam najbolje definira i zašto bi pod njim obnova hrvatske socijaldemokracije bila nemoguća ili, hajde, jedva moguća. Da bi netko regenerirao ljevicu u Hrvatskoj, najprije bi sam trebao biti ljevičar, a to Picula – ispričavam se, Tonino – jednostavno nije. Drugo, njegov povratak socijaldemokratskim korijenima ima jasan prizvuk povratka Račanu, što je dobro samo utoliko što je ovaj bio, koliko i sam Picula, čovjek staloženog dijaloga, koji sigurno ne bi ulijetao u przničave svađe kao Milanović. Ali to jednostavno nije dovoljno za vođenje stvarno socijaldemokratske politike ili, preciznije, dovoljno je za vođenje bilo kakve politike, a to, hvala na pitanju, već imamo.