Marijan Vogrinec: Glas razuma među vukovima koji zavijaju

Povezani članci

• LUSTRACIJOM NA HOBOTNICU
• Božica Jelušić: NITKO U NEMOGUĆEM
• Jeli stvarnost mistična rijeka?
• Božica Jelušić: SAN I STRAST
• Saša Broz: Od jake države sa svjetskim ugledom ostalo je tek zgarište
• PROUSTAŠKI HRVATSKI TJEDNIK OPET UZEO NA NIŠAN ANTIFAŠISTE, OVOGA PUTA REŽISERA ZAFRANOVIĆA I MATANIĆA, PISCA TOMIĆA I DEŽULOVIĆA, POVJESNIČARE JAKOVINU I KLASIĆA…!

Memoarski-dokumentarno intrigantna knjiga Tomislava Jakića „Nisam zavijao s vukovima“ obrana je ugrožene časti i dostojanstva čovjeka u „banditska vremena“ kakva su unesrećila zemlje i narode na Balkanu. To vrijedno svjedočanstvo ubojite faktografije mučno sjeda na želudac još živim akterima zla na ovim prostorima i ne povlači se ni pred kakvim atakom na istinu, pravdu i poštenje

Piše: Marijan Vogrinec

Pred nama je iznimna knjiga, koja se čita kao napeti društveno-politički krimić u kojem će među glavnim ili sporednim, čak i sasvim slučajnim, usputnim likovima  gotovo svatko od nas prepoznati i one koji su izravno ili neizravno utjecali na našu sudbinu. Osobita kronika ljudi, vremena i događaja „Nisam zavijao s vukovima“, sa znakovitim podnaslovom „Sjećanja  otrgnuta zaboravu na jedno vrijeme i dvije države 1943.-2012.“ Tomislava Jakića (II. dopunjeno izdanje, 630 stranica, edicija Veritas, NVO Gariwo, Sarajevo 2013.), ne ostavlja čitatelja ravnodušnim ma koliko se slagao s autorovim stajalištima ili im se žestoko protivio, ako drži da činjenice valja interpretirati drukčije.

No Jakić, međunarodno poznati vanjskopolitički komentator Televizije Zagreb/Hrvatske televizije i savjetnik bivšeg predsjednika RH Stjepana Mesića, razumno je pretpostavio da će mnogi iz vučjeg čopora, njihovi manje-više grješni operativni suputnici ili neupućeni dobronamjernici pročitati „Nisam zavijao s vukovima“ kao autorov subjektivan alibi za nešto propušteno ili pogrešno procijenjeno, možda naznaku „osvete negativcima“ iz sredina u kojima se kretao ili puko pretjerivanje u pridavanju važnosti nevažnom. Prvo izdanje Jakićeve knjige (Zagreb, konac 2010.) nerazumno je prešućeno u Hrvatskoj, a taj se muk najvažnijih medija obrušio i na II. izdanje. Nešto bolja recepcija zabilježena je u samo u BiH i Srbiji

Možda ne bez razloga. U knjizi je riječ o još živim ili tek nedavno pomrlim ljudima iz politike, društvenog, kulturnog i vjerskog života RH, bivše Jugoslavije i država nastalih njezinim raspadom, o njihovim ne uvijek ili najčešće ne svijetlim ulogama na javnoj sceni u prijelomnim događajima najnovije povijesti u Hrvatskoj i regiji. Tu su i akteri iz susjednih i drugih zemalja u Europi i svijetu, koji su bili ili su još u dijalektičkoj vezi sa zavijanjem vukova u Hrvatskoj, a Jakić ih nije uvijek vidio kako su sami zamišljali da se vide ili kako bi oni željeli da ih se vidi u toj vrsti literature. Neki od tih likova još su aktualni u nacionalnom i međunarodnom javnom životu i neki važni događaji još nisu završili. Znao je Jakić, gdje je tanak led, pa je preduhitrio zločestoću.

Racionalan pogled

„Pisao sam o onome što sam vidio, što sam neposredno čuo, u čemu sam sudjelovao“, istaknuo je u Uvodnoj riječi autora. „Činjenice ostaju činjenice i u tome smislu ne bez razloga ponavljam kroz tekst nekoliko puta izreku: tako je bilo, baš tako. A kako će netko te činjenice interpretirati, to je njegova stvar. Ja sam ponudio svoju interpretaciju, s time što je ona subjektivni element ove priče o ‘mojem vremenu’ za koju sam nastojao da bude maksimalno objektivna.“

Nije mnogo tih koji su bili u povlaštenoj prilici – zahvaljujući svojoj pameti, snalažljivosti, poštenju, predanosti poslu, svjetonazorskoj širini i političko-ideološkoj nepotkupljivosti – u pravom trenutku biti na mjestima, gdje se imalo što i koga „vidjeti, neposredno čuti i sudjelovati“. Jakićev žurnalistički i građanski racionalan pogled na zdravstveni karton Jugoslavije maršala Tita, primjerice, danas uopće nije službeno popularan/podoban, jer neugodno propituje ključna postignuća „ostvarenja tisućljetnog hrvatskog sna“ i kvari posao državotvornim zidarima. A svi su odreda iz čopora što nije prestao zavijati.

Ne može biti, tvrde profesionalni ideološki ignoranti, jer mu nisu kadri parirati ni  intelektualno niti osporiti neugodne činjenice, da je maršal SFR Jugoslavije i po čemu velika i zaslužna osoba, još manje pravi Hrvat, a ponajmanje da je Titova „umjetna tvorevina“ i po čemu bila Hrvatima poželjna država.

„Tito me fascinirao i kao vođa partizanskog pokreta, i kao čovjek koji je poslije Drugoga svjetskog rata i svega što se u tome ratu na području Jugoslavije događalo, uspio izgraditi novu, zajedničku državu, dati joj perspektivu i voditi je putem samostalnoga razvoja“, piše Jakić. „Voditi je tako da nam je, golemoj većini, iz godine u godinu bivalo sve bolje, da smo se iz godine u godinu osjećali sigurnijima i slobodnijima. Naglašavam: govorim o većini, a tko danas kaže kako je većina živjela loše i kako je bila protiv Jugoslavije – taj ili ne zna (odnosno ne želi znati) činjenice, ili naprosto laže.“

Jakić ni prije 1990-tih nije želio zavijati s vukovima kad je bio pod pritiskom televizijskih šefova da uđe u Savez komunista, ali je najuren s Televizije za diktature u „katedrali duha“ Tuđmanovog kadrovskog egzekutora (ne samo među novinarima HRT-a) Antuna Vrdoljaka. Tog u mladosti Titovog filmaša opisuje kao notornog rasista, bahatog i nepristojnog „državotvorca“ iz čopora koji je zavijao prepoznatljivo neoustaškim tonovima i danonoćno čučao u podnožju Vrhovnikova trona. Nažalost, taj je čopor ne samo zavijao nego se usudio i rasistički gristi! Pa i u Jakićevom slučaju, koji se gazdi Prisavlja usudio o ponoći sasuti u lice da je rasist.

I kako onda na „dalekovidnici“ Oca Domovine (sic!) Franje Tuđmana hraniti jednog „napola Židova“ Tomislava Jakića koji k tomu misli da su „zločinac Tito“ i „umjetna tvorevina Jugoslavija“ s izmišljenim „bratstvom i jedinstvom“ bili dobri „hrvatskom narodu“!? I, naravno, Jakić se „bezodvlačno“ našao na ulici, bez posla i bez kruha, a oko njega su zastrašujuće zavijali vukovi.

„Titova toliko puta ponavljana fraza o bratstvu i jedinstvu (koje treba čuvati kao zjenicu oka svoga – op. M.V.) imala je itekako svoje značenje i ja bih je i danas bez razmišljanja pretpostavio svim idejama što svoju osnovu imaju u podjelama i netoleranciji – čime ne plediram za obnavljanje Jugoslavije, nego za jedan određeni način života, odnosno suživota“, piše u knjizi „Nisam zavijao s vukovima“. „Možda je svojevrsni paradoks da uspomena na Tita živi, pa i među onima koji sami ne pamte njegovo vrijeme“.

Vukovi mogu zavijati i dalje, dok im  nakaradna demokracija dopušta, a budale zajedno s njima. Neće dovijeka!

„U vrijeme raspada jugoslavenske države“, zapisao je Stjepan Mesić u predgovoru I. izdanju Jakićeve knjige što ga je autor uvrstio i u II., „nije pokleknuo pred novim izazovima, već je ostao vjeran svojemu izboru – novinarstvu. Njegov analitički duh, njegov antifašizam i moralnost nisu, međutim, bili po volji novim gospodarima duha koji su u svemu tražili nacionalni predznak. Tomislav Jakić nije bio komunist, ali nije bio, niti je htio biti antikomunist.“

Čvrst je, nepokolebljiv i dosljedan u svojim stajalištima, poštenju i principijelnosti. To ga je nerijetko stajalo prijezira i bivših kolega i nekih novopečenih moćnika, koji su mu mogli, ali nisu željeli pomoći kad mu je bilo najteže. Recimo, Mirko Galić nije ga vratio na HTV, Ninoslav Pavić nije mu našao mjesta u izdanjima EPH holdinga, zaobilazili su ga utjecajni „prijatelji“ iz novinarstva i diplomacije… Poslije, kad je primljen kao vanjskopolitički savjetnik Stjepana Mesića u Predsjedničkim dvorima, isplivala je na površinu sva ljudska mizerija mnogih kameleona. Zvonili su telefoni, stizale srdačne poruke, pozivi i molbe svih vrsta… Koliki bi rođenu majku prodali za novac, položaj i karijeru!

Na primjerima iz vlastite obitelji, koju su također zahvatili ustaški progoni Židova netom što je Hitler odobrio osnutak kvislinške Endehazije, s bijesnim ustaškim dogama puštenim s lanca, Jakić dokumentira srodne znakove pokušaja reinkarnacije tog zla 1971. godine („Proljetni povjetarac ili nagovještaj buduće oluje“) i prasak neoustaštva u RH kad su već „maske počele padati“ i osobito snažno neposredno po „osamostaljenju“ od raštimane već Jugoslavije.

Poglavlje „S Tuđmanom u Americi i Kanadi“ antologijska je dokumentarna priča o tome tko je i kako „stvarao“ RH i gdje je sjeme tragikomedije kojom je Lijepa naša pretopljena u Bijednu našu. S čoporima vukova čudne crne dlake što „domoljubno“ zavijaju gotovo na svakom uglu. Budući Otac Domovine (sic!) bio je u jesen 1990. glavni putnik među ustaške emigrante u SAD-u i Kanadi, a turistički vodič i čovjek za vezu s „domoljubima“ Gojko Šušak.

Crni iseljenici

Jakić se žestoko batrgao nogama i rukama da ne ide preko Velike bare za HTV pratiti Tuđmana, ali nije prošlo: „’Tomice, ne zaje…’, bio je – kao i uvijek – kratak i krajnje razumljiv Miro Lilić, glavni urednik. ‘Htjeli smo poslati Boru Vučkovića, ali ovi (mislio je na vlast) ga neće, misle da je Srbin, pa kao – nije zgodno da Tuđmana prilikom posjeta hrvatskoj dijaspori preko Oceana prati baš Srbin. Nemam drugoga, moraš ići.’ Stresao sam se. Ovo: oni misle da je Srbin…“ Jakić tvrdi da je to bila „zapravo turneja tokom koje se posjećivalo hrvatsku emigraciju (svjesno upotrebljavam taj izraz, jer iseljeništvo koje nije bilo politički obojeno, i to crnom bojom, npr. ono pod kapom Hrvatske bratske zajednice, Tuđmanu nije bilo zanimljivo), ljudi iz te emigracije bili su Tuđmanovi domaćini i organizatori putovanja, a politički susreti u obje države bili su tek usputni.“

HTV-ov je novinar postajao sve deprimiraniji onim što je vidio i čuo. Među emigrantima su bili fratri, žena s debelim ušatim U na lančiću, po dvoranama Pavelićeve fotografije, endehazijska ikonografija, a domaćini su otvoreno pitali Tuđmana: „Što vi tamo kod kuće čekate, kakve su to priče o konfederaciji u kojoj bi Hrvatska bila spremna ostati?“ Sedativ-odgovor Žarka Domljana: „Nama je konfederacija samo sredstvo da dođemo do samostalne Hrvatske“. Jakić se telefonom požalio supruzi Diani: „Sve je otišlo do vraga. Ovi će sve upropastiti“. Tada još nije bila počela srpska pobuna u Hrvatskoj.

Tuđman-Šuškov turizam dao je jasne naznake da to društvo želi rat i nema ni u primisli mirno rješenje hrvatskog odcjepljenja od Jugoslavije. Službena retorika, tada i danas, zagovara isključivo teoriju o „srbočetničkoj i agresiji tzv. JNA“, pa se „Hrvatska morala braniti“. Nije se, dakle, programirano stvarala atmosfera straha, protusrpske histerije i planovi etničkog čišćenja Srba po ustaškom obrascu „tri trećine“ (pobiti, protjerati, pokrstiti). Knjiga „Nisam zavijao s vukovima“ donosi o tome nepoznate činjenice i prikazuje aktere „hrvatskog državnog osamostaljenja“ u bitno drukčijem svjetlu, što može biti itekako važno za povijesnu znanost.

Tuđman je na ulici u New Yorku papirićem dodanim sa strane obaviješten kako je u Hrvatskoj počela balvan-revolucija. Srbi su uzeli oružje u ruke.

„Činilo se kao da ga vijest uopće ne uzbuđuje“, svjedoči Jakić. „Doduše, iste večeri pozvali su me s drugim novinarima u njegovu hotelsku sobu. Pretpostavljam da je u međuvremenu razgovarao sa Šuškom. Dramatičnim tonom sada je izgovorio u mikrofon upozorenje kako neće oklijevati da pozove Hrvate iz dijaspore da dođu u domovinu i da je brane, pokaže li se da je ugrožena. Povezao sam to s razgovorom između njega i Šuška što sam ga i protiv svoje volje čuo u avionu dok smo letjeli nad Kanadom. Sjedili su iza mene i naprosto ih nisam mogao prečuti. ‘Predsjedniče’, govorio je Šušak, ‘ima ovdje jedan naš, razgovarao sam s njime, taj je bio u Legiji stranaca, pravi vojnik, i sada se nudi da dođe u Hrvatsku i da obučava naše momke. Trebalo bi ga uzeti.’ Tuđman se složio. Shvatio sam da Hrvatska otvara vrata pustolovima i plaćenicima da dođu i stvaraju njezinu buduću vojsku. Oblaci na horizontu postajali su sve tamniji. A maske su padale.“

Jakić secira podatke nepristranošću darovitog novinara čiste savjesti i raskošnog pamćenja, široka općeg znanja i smislene rečenice, dostojne inteligentne raščlambe podataka po značenju i važnosti. Time zapravo kronološki zatvara krug svoje intelektualne sudbine i zauzetog novinara na diplomatskom poslu u često kontroverznim okolnostima. Dramatična je to introspekcija u procjepu dviju država, dvaju političkih sustava i sudbonosno sukobljenih načina mišljenja o istim ključnim prijeporima.

Ta je memoarski-dokumentarno intrigantna knjiga istodobno kronika tijeka povijesti zadnjih desetljeća prošlog stoljeća, prijelaznog razdoblja i prvih 12 godina trećeg milenija na višenacionalnoj/višereligijskoj balkanskoj vjetrometini, ali i uvjerljivo dramatična autorova autobiografija s bitnim elementima rafinirane feljtonistike. „Na početku sam mislio da je čovjek jednostavno odlučio podvući crtu i zabilježiti ono što mu se u karijeri dogodilo“, zabilježio je u pogovoru knjige filmski redatelj Rajko Grlić. „Uredno, objektivno, koliko je objektivnost subjektu u priči uopće moguća. No, stranice su sve manje i manje izgledale kao završni knjigovodstveni račun jednog života, a sve više kao obrana osobne časti u nečasnim vremenima. U današnjoj Hrvatskoj, koja sve više podsjeća na Chicago tridesetih, gospodin Jakić svjedoči kako se i u banditskim vremenima može živjeti nebanditski.“

Nakon knjige „Nisam zavijao s vukovima“, tu visoku kakvoću objektivnog i sadržajnog svjedočenja neće smjeti previdjeti nitko ozbiljan prihvati li se kojom potrebom pisanja o ljudima i događajima iz istog turbulentnog razdoblja. Jakićev rad dragocjen je izvor podataka iz prve ruke, koji se ne mogu naći na drugim mjestima. Njegova opservacija zato ima notu krunskog svjedoka i interpretativno je snažna. Odaje urođeno temeljitog autora, nespremnog za kompromiserstvo u odnosu na istinu. Tomislav Jakić tečnom rečenicom kontroliranog smisla sastavlja nisku događaja i ljudi, ne bez toplog osjećaja za lirsko i intimno kad govori o svojima iz šire obitelji, dobrim prijateljima ili običnim ljudima što ga susreću na ulici ili na Trgu maršala Tita za dnevne šetnje s kućnim ljubimcem.

Imaginacija i dokument

Čitatelj se već na početku knjige upoznaje s njegovom uglednom građanskom obitelji i osobito djedom, umirovljenim srednjoškolskim profesorom matematike i fizike, koji mu nije uspio uliti u glavu kompromiserski moto za preživljavanje: „Unuče, kada si s vukovima, moraš s njima zavijati“. To kako su „Buddenbrookovi“ Thomasa Manna snagom književne imaginacije i širinom kronološkog zahvata u ljudske sudbine/događaje umjetnički pogodili u živac vremena, otprilike je Jakićeva knjiga „Nisam zavijao s vukovima“ dokumentarno-publicistički pogodila u isti taj živac (svog) vremena.

Jakićeva kronologija, njegovo dokumentarno-autobiografsko vrijeme uistinu je hrabro zahvatilo u širinu, ali autor je uspio ne docirati knjiškim mudroslovljem ni samodopadno dosađivati. Ležerno je ispisao napeta poglavlja o ustaškoj strahovladi, partizanskom oslobođenju, svom djetinjstvu, školovanju, vojnoj službi u JNA (nije baš bila bauk), svom bogatom novinarskom iskustvu s Televizije, putovanjima i susretima, maršalu Titu, događajima i okolnostima u širem društvenom kontekstu u bivšoj i sadašnjoj državi. Znatan dio knjige, razumljivo, pripadaju poglavljima u kojima opisuje svoju suradnju s predsjednikom RH u dva mandata Stjepanom Mesićem te s njim kao „bivšim Predsjednikom“.

U tim si je dijelovima knjige dao oduška, pa bi se ponekad moglo primijetiti kako mjestimično nije odveć kritičan prema Mesiću (kojega iskreno poštuje i kao čovjeka i kao razumnog političara) ili možda nedovoljno razumije, nepotpuno tumači neke njegove karakterne osobine. Recimo, sklonost verbalnom avanturizmu i manjkav osjećaj za nijansiran/diplomatski odmak kad ga se u važnijim odlukama uhvati na krivoj nozi. E, sad, Jakić bi mu se našao pri ruci u škakljivom trenutku i stvar bi bila riješena da te bog veseli. Netko drugi iz Mesićeve i Jakićeve blizine možda bi to drukčije vidio, pa…

Nije malo vrsnih novinara, čije ih je okretno pero lansiralo u političku galaksiju, ali ih jest malo i premalo koji su u tim visinama ostali časni i dostojanstveni, koji su ustrajali na svojim stajalištima, ako su bili uvjereni da su u pravu, te sačuvali čist politički i profesionalni obraz. Tomislavu Jakiću je to uspjelo, jer je naprosto takav čovjek, ne može se reći kako mu se – posrećilo. Poštenje i savjest nemaju veze sa srećom, osobito među vukovima „banditskog vremena“. Jakićeva knjiga tim je vrjednija, ubojitija faktima, jer vrijeme vučjeg zavijanja još traje i prijeti razumu. Zato političkim i medijskim vukovima na Balkanu mučno sjeda na želudac Jakićevo štivo. Ruje im po savjesti, a to ne mogu izdržati. Žulja opomenom i ne povlači se ni pred kakvim atakom na istinu, pravdu i poštenje.