Ljeti odlazim u Slavoniju

Ljeti odlazim u Slavoniju. Samo nekoliko dana, duže – ne mogu izdržati. Ne, nisam u gostima, imam tamo dva krova nad glavom koje mogu nazvati obiteljskim vlasništvom, nije problem u boravištu.

Prvo vrijeme svježeg poslije ratnog perioda užasavao me je izgled poznatih mjesta, kuća bez krovova, ili onih od kojih je ostao samo poneki zid. Neobjašnjivo kako ostane samo jedan zid i na njemu još stoji i slika! Razrovane ulice, polja tamo gdje su nekada bile ceste i polja na kojima stoji upozorenje: oprez minirano.

Nije se puno promijenilo. Ipak odlazim tamo svakoga ljeta na nekoliko dana. Nedostaje mi ravnica.

Ne tražim krivce za gelerima ranjene kuće i mrtve poznanike na grobljima.

Nakon svih ovakvih i onakvih presuda, prestala sam ih tražiti. Istina čini se, pripada samo matematici. Sve drugo moguće je oblikovati riječima, silovanjem, nožem i topovima.

Znam da tražim vizure svog djetinjstva kojeg tamo više nema. Pronalazim ponekad, ljude koji me poznaju, često ne znam s kim razgovaram, ali vidim da pričamo o istome pa nastavljam kratke razgovore odbijajući kavu, ispričavajući se žurbom, jer – kratko sam tu, paaa…

Poneka kuća još je zadržala prvotni oblik moga sjećanja. Mnoge druge, koje nisu srušene, promijenile su vlasnika pa i svoj izgled.

Tko mari za tuđom dušom građene domove?

Novo doba. Novi ljudi. Sređene su uglavnom centralne ulice ili trgovi i parkovi, malo dalje traje neki drugi život u kojemu su humanitarni centri gdje se ljudima dijeli hrana i sprječava glad!

Gdje sam ja to?  Slavonija ima ljude koji su gladni!  Nema hrane za vrtiće i škole, nema novaca za asistente u nastavi onima kojima su prijeko potrebni, nema besplatnih knjiga za školarce, nema vodovoda, po selima teče žuta voda koju ne možete piti mada ju ljudi plaćaju, pa još uz to i kupuju onu koju piju.

Gdje ja to živim? U Osijeku, u bolnici štakori preskaču preko bolesnika. Je li to ista ona zemlja u kojoj niču fontane po zagrebačkim ulicama koje nikome nisu potrebne. One fontane koje su tako nagrdile zelenu livadu ispred Sveučilišne knjižnice, gdje je kič ubio tihu ljepotu praznog prostora.

I hoće još….Je li to ista ona zemlja čiji nogometni navijači rade “nestašluke” za  koje se kazne plaćaju tisućama eura?  Je li to ista ona zemlja u kojoj uživaju turisti, skupo plaćajući kave po vrelim dalmatinskim gradovima u kojima je nekad carila ljubaznost, a sada konobari, priučeni za ljetno obavljanje tog posla, bahato naplaćuju enormnih 40 KN po kavici?

Je li to ona zemlja koja će u mjesecu prosincu početi pokazivati ljubav prema bližnjem svome, nižući humanitarne akcije na sve strane?

Gdje ja to živim?

Ponovno uspostavljena željeznička linija pruge Vinkovci – Osijek- via Gaboš – otkriva i druge vizure. Divna je ravnica. Nekada su u svim selima na tom putu bile Željezničke stanice, da tako su se zvale, na ponekima je pisalo Željeznički kolodvor, nikoga to nije dovodilo u zabunu. Bile su lijepe građevine, slika svog vremena, vremena kada smo pripadali jednoj drugoj zajednici velikog Habsburškog carstva.

Znamo dakle tko ih je gradio, zna se i tko ih je srušio. Po poljima uz put i dalje stoje table s upozorenjima: MINIRANO!

U suprotnom pravcu odlučujem se za povratak automobilom. Gorki prizori na svakom koraku. Nekada su jata gusaka ometala promet cestom, teško ćete ih sresti danas. Uz cestu razorene, napuštene kuće u kojima se nekada blaženo sanjalo na pernatim jastucima rukom vezenih jastučnica, danas na svojim krezubim ogradama drže natpis “Na prodaju”.

Navrate ponekad i ljudi iz mjerodavnih ureda u te slavonske krajeve. Idu uglavnom u dobro uređene vinske podrume. Lijepi su priznajem. I potrebni. Samo muči me sumnja, zašto oni koji mogu, ne kupuju te kuće, zbilja, cijene su više nego povoljne, a okućnice plodne, ubodeš prst – izraste drvo!

Gdje ste gospodo domoljubi?  Gdje ja to živim? Kakvim se to bogovima mole oni ljudi koji kroz tjedan varaju, a nedjeljom peru svoje grijehe? Zašto vlasnici trgovina mogu i smiju natjerati svoje radnike da neprodanu robu sami kupe? Gdje ja to živim? Zašto susrećem kamione pune voća i povrća koji voze našim cestama iz dalekih, tuđih zemalja, zašto ih ne beremo u našoj ravnici? Uveden je red?  Da, originalnu šljivovicu ne možete kupiti kod seljaka koji je prave, nije zakonom dopušteno! Eto reda! Gdje ja to živim?  Znam odgovor.

Živim tu gdje su živjeli i moji preci, tri stoljeća u natrag. Činim ono što mogu. Možda je puno, možda je malo – ali to je jedino što mogu. Ne znam kako ću dalje. Ljeto je, neki ljetuju po vilama. Čekamo jesen, osiromašeni, poniženi, a mnogi i gladni i bosonogi.

Više nisam ni uvrijeđena, umor savlada i taj osjećaj. Posjećujem grob svoga djeda, umrlog 1967. godine. Razrušen, popravljan, ponovno razrušen kao i mnogi oko njega. Nije moj djed mogao biti  u posljednjem ratu na ničijoj strani, i da je bio živ, bio bi na strani domovine koju je jedinu imao i poznavao i priznavao i za života i u smrti. Vidim, nije to još mnogima jasno. Možda, jednom bude…ali…

Koristim ovu stranicu i stavljam na nju oglas: Prodajem kuću s uspomenama – više ih ne mogu uzdržavati! Cijena povoljna – malo duše…….

eho.com.hr