Komemoracija antifašističkom Zagrebu

Izdvajamo

• I zato u toj Hrvatskoj nije bilo državnog obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom (a Dan Evrope nezgrapno se, ali ne i manje uporno nastoji od njega odvojiti), zato se na svečanoj akademiji u Zagrebu, nekadašnjem (da, nekadašnjem!) gradu-heroju okupilo tek dvjestotinjak ljudi, uglavnom u godinama, zato se ta manifestacija zamišljena kao svečana akademja u čast Dana pobjede nad fašizmom pretvorila u komemoraciju antifašističkom Zagrebu. Ali i antifašističkoj Hrvatskoj.

Povezani članci

• Kula babilonska
• “Humanizam za djecu”
• ORGANIZIRANI ZLOČINAČKI PODUHVATI
• Muka
• U IME OCA I SINA
• Patrijarh-at

U svijetu koji se opasno naginje prema desnici, u uvjetima gospodarske krize kakva – povijest nas to uči – pogoduje rađanju režima fašističkog tipa, u vrijeme kada predsjednik države koja je u vrijeme Drugog svjetskog rata bila jedan od oslonaca antifašističke borbe, zabija klin između svoje zemlje i njezinih saveznika iz vremena te borbe, ali i nekadašnjih neprijatelja koji su naučili cijeniti vrijednosti antifašizma i koji se nimalo ne ustežu u njegovoj osudi, mala Hrvatska tone u glib provincijalizma i fašistoidnog nacionalizma, autistički se zatvarajući pred svima i svakim tko još vjeruje ne samo u ideju antifašizma, nego i u prijeku potrebu prisutnosti te ideje u temeljima svijeta u kojemu živimo.

Na Dan pobjede nad fašizmom i Dan Evrope, u glavnom gradu Republike Hrvatske održana je samo jedna manifestacija. Riječ je o akademiji što ju je organizirao Savez antifašističkih boraca i antifašista. Održana je u dvorani Hrvatskog glazbenog zavoda što prima nekih tristotinjak posjetitelja. Dvorana je bila otprilike dopola puna. Dakle, grad koji je u vrijeme kada je imao nekih 200.000 stanovnika dao jednu četvrtinu, što znači 50.000 ljudi u borbi protiv naci-fašizma i njegovih saveznika i poslušnika (ne samo u Hrvatskoj), grad koji “knjiži” na strani palih u borbi za slobodu 5.000 svojih stanovnika, a koji se po broju žitelja danas približava brojci od jednog milijuna, taj grad, nekada grad-heroj, na 73. obljetnicu pobjede nad naci-fašizmom nije uspio okupiti na akademiji održanoj tim povodom ni dvije stotine ljudi. Upravo tako: ni dvije stotine! Pa to, pogledajmo istini u oči, i nije bila nikakva proslava, nego komemoracija onom nekadašnjem, antifašističkom Zagrebu koji očito živi samo još u sjećanjima onih koji se usuđuju sjećati se i onih još rjeđih koji su probili blokadu zaborava i povijesnog revizionizma i saznali kako je to bilo u vrijeme Drugog svjetskog rata.

Možda ni organizatori nisu do kraja obavili svoj posao, pa ljudi nisu znali za akademiju. Možda, no i nije baš vjerojatno, jer u vrijeme interneta i pametnih telefona vijesti se brzo šire, čak i bez formalnih poziva. Bilo kako bilo, ako je to bila jedina manifestacija u glavnome gradu kojom je obilježen Dan pobjede i Dan Evrope (jer, jedno bez drugoga ne ide!), trebalo je očekivati da će se na njoj pojaviti i netko u ime države čija se Predsjednica, baš kao ni premijer nikako ne mogu umoriti od ponavljanja kako je sada – eto – Hrvatska u Evropi. Jer, ta Evropa itekako obilježava Dan pobjede i sjeća se onih kojima zahvaljujemo što je uz goleme ljudske žrtve poražen sustav što ga se ne bez razoga naziva najvećim zlom u povijesti ljudskog roda – u 20. stoljeću svakako. No upravo u tome kontekstu Hrvatska definitivno nije Evropa, dapače svakim novim proplamsajem neofašizma, odnosno neoustaštva (ma koliko se oni na vlasti upinjali dokazati kako takvo nešto ne postoji, istodobno prostirući crveni tepih za nastupanje novovjekih fašista), Hrvatska se od Evrope sve više udaljava. Hrvatska se od demokratske Evrope, izgrađene na temeljima antifašističke borbe i na vrijednostima antifašizma sama izolira. I nikoga neće moći okrivljavati za tu samoizolaciju, kada ona postane bjelodana i onima koji je danas još nisu spremni uočiti, a kamo li priznati.

I bilo je to bolno jasno i po tome što je Država na akademiju koja je trebala biti proslava, a ostavila je dojam komemoracije,  poslala redom izaslanike. Nikoga tko bi došao imenom i prezimenom, ali temeljem visoke dužnosti što je obnaša. Doduše, bio je jedan potpredsjednik Sabora, održao vatreni govor završavajući ga uz podignutu pesnicu pokličem: “Smrt fašizmu!”. No, on nije bio u ime Hrvatskoga sabora, nego u svoje osobno. Čovjek shvatio gdje mu je mjesto, pa je tamo i došao. Pozvani su bili i mediji, a viđene su i  dvije kamere, jedna s jasnim oznakama nacionalne komercijalne televizije. I što je ta televizija objavila u svojem Dnevniku? Potpunu i objektivnu informaciju o tome što je obilježeno u Hrvatskom glazbenom zavodu? Ni slučajno. Objavila je odgovor bivšeg premijera Milanovića na pitanje što s okupljanjem nije imalo nikakve veze, uz napomenu da je Milanović bio na obilježavanju “dana antifašista”. Dakle, ni točan naziv, što svakako nije slučajno, jer je koju minute prije toga ista televizija objavila opširan izvještaj o velikoj vojnoj paradi u Moskvi, sasvim korektno navodeći kojim je povodom ta parade bila održana. Pa je poruka i više nego rječita: ono što slave Rusi, to se nas ne tiče. Mi nismo u toj priči.

I zaista nismo, ma koliko to paradoksalno zvučalo, ima li se u vidu činjenica da je hrvatski udio u Narodno-oslobodilačkom pokretu na tlu Jugoslavije bio iznimno visok (ne zaboravljajući pri tome ulogu Srba iz Hrvatske!), da je čovjek koji je vodio taj pokret i koji je uspio u četiri godine zaista nadljudske borbe iz partizanskih gerilaca stvoriti organiziranu armiju, priznatu na Teheranskoj konferenciji “velike trojice” u ulozi saveznika – bio Hrvat. No, toga se Hrvata današnja službena Hrvatska odriče, njegova se bista izbacuje iz Ureda Predsjednice, a uz njegovo se ime (koje je oduzeto jednome od glavnih trgova u Zagrebu) sve češće – mada bez ikakvog čvrstog činjeničnog i povijesnog uporišta – veže pojam “zločinac”; u nekada poznatim ustaničkim mjestima u kojima su stajale spomen ploče s imenima palih antifašističkih boraca i žrtava fašizma, niču spomenici – ponekada s imenima, ponekada i bez toga, žrtvama “jugoslavenskog komunizma”. Na dan oslobođenja Zagreba javna/državna televizija servira gledateljima film (vrlo dobar, nema dvojbe) o posljednjim danima Drugog svjetskog rata u Parizu (!), nakon što je dan ranije praktično cijelu večer posvetila što “dokumentarcima”, što igranim serijama o partizanima – ubojicama i koljačima.

Drugu ćemo priču gledati na Bleiburškom polju, kamo će visoki predstavnici Države otići “glavom i bradom”, da bi – kako se zbog pooštrenog stanovišta i austrijskih vlasti, ali i Katoličke crkve u Austriji sada najavljuje – isključivo izrazili pijetet. Pitanje je samo: kome? Kao prvo, ako je Hrvatska izgrađena (i) na temeljima antifašizma (kako stoji u Ustavu), onda je već i natpis na tamošnjem spomeniku lažan. Jer, tamo je riječ o “hrvatskoj vojsci” (u njemačkom prijevodu, doduše, samo “Hrvatima”). Antifašistička Hrvatska nikako ne bi smjela priznavati ostatke ustaša i domobrana koji su se pod borbom, zajedno s ostalim kvislinzima s područja Jugoslavije, povlačili prema Austriji, produljujući Drugi svjetski rat u Evropi za tjedan dana, kao “hrvatsku vojsku”. Taj naziv zaslužuju samo i isključivo hrvatski borci u redovima Narodno-oslobodilačke vojske maršala Josipa Broza Tita. Drugo, antifašistička Hrvatska treba priznati (što ona i čini) da je i na strani pobjednika nakon predaje kod Bleiburga bilo zločina, pa i masovnih, ali treba u isto vrijeme jasno reći da je  među bez suda likvidiranima (što je samo po sebi zločin) bilo mnogo onih koji su u četiri godine prije toga okrvavili ruke i koji bi, da su izvedeni pred sud, kao ratni zločinci bili osuđeni, nerijetko i na smrt. Treba, dakle, diferencirati. Likvidarnim zločincima neka odaju počast u svojem krugu njihove obitelji. To im nitko niti brani, niti smije zabraniti. Država – ne. Pa upravo zato tvrditi, u ime Republike Hrvatske, kako su svi ubijeni nakon predaje kod Bleiburga bili nevini, niti odgovara činjenicama, niti potrđuje antifašistički karakter hrvatske države. Upravo suprotno, a takvih smo se tvrdnji, uz do sada obaveznu ustašku ikonografiju i notorno političke govore prekrivene svećeničkim ornatima, naslušali proteklih godina.

Pa je, čini nam se, krajnje vrijeme da raščistimo s iluzijom o prisutnosti antifašizma u današnjoj Hrvatskoj. On je, što se Države tiče, kao što je svojedobno i rekao jedan od najglasnijih apologeta ustaštva, samo floskula. I doista i jest. Država na antifašizam ne računa, on joj ne treba, dapače mnogima je u vrhu države odiozan, mada će se jednom ili dva puta godišnje patetično na njega pozvati. Vrijednosti antifašizma uporno se nastoje uvaljati u blato zločina sovjetskog staljnizma, sistema kojega se jugoslavenskoj federaciji može pripisati samo u prvih nekoliko godina njezinoga postojanja, kasnije – nikako. Da, postoji Savez antifašističkih boraca i antifašista, postoji Antifašistička liga, ali vrijednosti antifašizma i istina o antifašističkoj borbi do goleme većine mladih niti mogu doprijeti (medijska blokada!), niti su doprli. A među starijima – čast iznimkama – hara pošast oportunizma. O tome svjedoče i stalne tužbalice tipa “dosta nam je priča o ustašama i partizanima”, ali i prava poplava publikacija, tekstova i televizijskih emisija, o internetskim portalima desne provenijencije da i ne govorimo, što ih se bez ikakve rezerve može svrstati u kategoriju povijesnog revizionizma, a koji nedvojbeno imaju pogubne i dugoročne učinke.

U svijetu koji se opasno naginje prema desnici, u uvjetima gospodarske krize kakva – povijest nas to uči – pogoduje rađanju režima fašističkog tipa, u vrijeme kada predsjednik države koja je u vrijeme Drugog svjetskog rata bila jedan od oslonaca antifašističke borbe, zabija klin između svoje zemlje i njezinih saveznika iz vremena te borbe, ali i nekadašnjih neprijatelja koji su naučili cijeniti vrijednosti antifašizma i koji se nimalo ne ustežu u njegovoj osudi, mala Hrvatska tone u glib provincijalizma i fašistoidnog nacionalizma, autistički se zatvarajući pred svima i svakim tko još vjeruje ne samo u ideju antifašizma, nego i u prijeku potrebu prisutnosti te ideje u temeljima svijeta u kojemu živimo.

I zato u toj Hrvatskoj nije bilo državnog obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom (a Dan Evrope nezgrapno se, ali ne i manje uporno nastoji od njega odvojiti), zato se na svečanoj akademiji u Zagrebu, nekadašnjem (da, nekadašnjem!) gradu-heroju okupilo tek dvjestotinjak ljudi, uglavnom u godinama, zato se ta manifestacija zamišljena kao svečana akademja u čast Dana pobjede nad fašizmom pretvorila u komemoraciju antifašističkom Zagrebu. Ali i antifašističkoj Hrvatskoj.