Intelektualci na visini povijesnog zadatka

Izdvajamo

• Apoteoza nacionalne države pokazuje svoju karikaturalnu crtu u brojnim represivnim istupima njezine vlasti prema svojim građanima. Ne svjedoče li ovrhe, iako, naravno, dugove treba vraćati, da se (nacionalna) država postavlja protiv svojih građana u (beskrupuloznom) interesu, dapače, stranih financijskih institucija? Ako je uloga (demokratske) države “jamčenje slobode i sigurnosti građana” (Spinoza), onda je trebala i treba uspostaviti odnose po modalitetima da građani naprosto ne mogu dospjeti u odgovarajuće neprilike.

Povezani članci

• Ivan Šarčević: Pokasabljenje Bugojna
• Mile Stojić: Kenotaf nestalim ljubavima
• Juriš na Zagreb, „do istrage vaše ili naše“…
• Otvoreno pismo sindikata ravnatelju Grabaru
• Stjepan Mesić: ONA I GENERALI (I HRVATSKA)
• Gruba lakrdija stvarnosti

Foto: novosti.com

Blagus se ugleda u Einsteina, koji je, ne samo kao fizičar, nego i filozof, u promišljanju dosega znanosti (inclusive tehnike) i uloge znanstvenika, konstatirao da, naspram kompetitivnosti, solidarnost omogućuje produktivnu komunikaciju jer dimenzija znanosti nije samo analitičnost, u kategoriji razuma, nego i sintetičnost, u kategoriji uma, to jest u nastojanju da se s onu stranu “neutralnosti” znanstvenoga otkriva njegova svrha i smisao, bez sumnje, u opstojnosti svakoga čovjeka. Nije dovoljno da znanstvenik bude samo znanstvenik, nego, prije svega, intelektualac.

Pojedini vremenski segmenti od Drugoga svjetskog rata nadalje bili su – ovisno o sveukupnim svjetskim okolnostima – poprilično različiti, dapače, u nekim osobinama divergentni. Bilo je mnogih reformi, štoviše, o nekima se govorilo kako su revolucionarne.

Unatoč usponima i padovima, imaginarij, kao povijesno-politički polog, bio je konstantan. Nije zahtijevala, barem ne otvoreno, njegovu detronizaciju ni jedna strana u međusobnim prijeporima, štoviše, pozivala se na njih, kao mjeru.

Sukladno ostalom svijetu, na prijelomu osamdesetih/devedesetih godina, dogodio se tektonski prijelom. Paradigma koja se uvriježila, kao osebujna legitimacija, nakon Drugog svjetskog rata, nije dovedena ni u pitanje, da se o njoj raspravlja, u liberalnijoj atmosferi i s više kritičkog potencijala, radi otkrivanja domašaja zatomljenih ideja koje bi bile osobito značajne u razrješavanju nepovoljnosti i kročenju u optimalnu društveno-političku budućnost – nego je bila podvrgnuta dijaboličnim “kvalifikacijama” ili/i okultaciji.

To je bio u području filozofije marksizam. Nije bilo riječi o tome bi li on mogao biti inspirativan i mjerodavan u otkrivanju razloga postojećih teškoća i misaona snaga njihova nadilaženja, nego mu se pripisivala i pripisuje svaka krivnja za njihov nastanak ili totalna nerelevantnost za bilo koji povijesni poduhvat.

Sintagma “tranzicija iz socijalizma u demokraciju” krilatica je odgovarajućeg pokreta, u to vrijeme, diljem, prije svega, istočnoeuropskih zemalja, pa je socijalizam diskreditiran kao (tobožnje) bitno obilježje njihovih destruiranih politika. Nije se pritom raspravljalo o biti socijalizma koji se bez kritičkih riječi (pretenciozno) poistovjećivao s bitnim otklonima od socijalizma – u staljinizmu.

Promiče se prijelaz socijalizma u demokraciju premda je stotinjak godina prije te nelogičnosti proklamirala Rosa Luxemburg kako je demokracija bitan uvjet konstituiranja socijalizma u kojem, stoga, demokracija može eksplicirati vlastitu bit.

Zatajivanjem marksističke filozofije nije moguće ni znanje ni razumijevanje te misli novokantovskog marksizma, pa pritom nema ni temelja za mogućnost sinteze demokracije i socijalizma u samoupravljanju.

Samoupravljanje je kao “jugoslavenska izmišljotina” ozloglašeno do indignacije premda je, kao ideja, nastala u putanji radničkoga pokreta na temelju europskog građanskog mišljenja.

Samoupravljanje – u pojmovima selfgovernment, Selbstbestimmung, autogestion,… – ugledna je tema (i) na američkim te europskim sveučilištima.

Novokomponiranoj inteligenciji zacijelo nije poznato da je samoupravljanje, u razotkrivanju ograničenosti demokracije u njezinu tradicionalnom obliku i iskazivanje kako ona do punog izražaja dolazi u neposrednoj komunikaciji građana sa zastupnicima i da se provodi, prije svega, u proizvodnim organizacijama, u tendenciji da se upravlja viškom vrijednosti, plauzibilna tema u “razvijenim demokracijama”.

Politiku nesvrstanosti zamislili su između dvaju svjetskih ratova antikolonijalistički ideolozi i političari. Konstituirao se kao opozicija vojnopolitičkim blokovima kojih sučeljavanje završava u (prijetnji) ratnim sukobima.

Premda su državno-politička autonomija i miroljubiva koegzistencija načelna polazišta i svrha politike nesvrstanosti, ona je, ipak, nerijetko dolazila u proturječnost sa svojom bitnom orijentacijom. Unatoč posustalosti u posljednje vrijeme, ta politika je, po svojoj koncepciji, načelna mogućnost alternativne globalizacije. Povodom Prve konferencije neangažiranih (nesvrstanih) zemalja u Beogradu 1961. godine izjavili su eminentni svjetski intelektualci, kao Russell i Sartre, da je ta svjetska politička upravljenost savjest čovječanstva.

Teoriji povijesne promocije naroda u naciju proturječi ozloglašavanje jugoslavenstva koje je tobože nametnuto Hrvatima da se priguši njihov identitet. Narod se konstituira kao nacija u odgovoru na pitanje o vlastitoj specifičnosti u svojem najbližem rodnom pojmu.

Pojmovi ilirstvo i jugoslavenstvo bili su neophodni u nacionalnom osvješćivanju (ne samo) hrvatskog naroda, naime, da se u odnosu spram drugih otkrije posebnost (identičnost sa samim sobom) hrvatstva i da se pritom utvrde načela primjerene komunikacije s drugima.

Ozloglašavanje srpstva u nekih Hrvata i hrvatstva u nekih Srba svjedoči o prividnoj potvrdi nacionalne identičnosti. Doživljavanjem drugoga kao objekta vlastite pretencioznosti svodi se samoga sebe na objekt (ekspanzije drugoga).

Pojmovi jugoslavenstvo, hrvatstvo, srpstvo, europejstvo,… formalno su jednaki.

Njihova legitimacija nije u njima samima, jer nijedna nacija (ni transnacionalna kategorija) nije sama po sebi ni dobra ni loša, nego jest onakva kakva se potvrdi u komuniciranju s drugima (jer je odnos prema sebi refleksija odnosa prema drugima). Povijesni prosperitet nacije moguć je u ravnopravnosti i solidarnosti s drugim nacijama.

Antikomunistička kampanja devedesetih godina dovela je do shizofrene situacije. Isti diskreditiraju Narodnooslobodilački pokret i tvrde da su Hrvati bili među prvim antifašistima u Europi. Koji je pokret u Hrvatskoj bio protiv fašizma?

Uklanjanje gradskih toponima i naziva institucija po narodnim herojima, makar bila riječ o onima koji se nisu imali prilike istaknuti u “komunističkom totalitarizmu” jer su poginuli na samom početku rata, postavilo je pitanje o temelju NOP-a ako su njegovi čelni ljudi prokazani najgorim blasfemijama. Pohvalu su dobili oni koji su bili stigmatizirani kao disidenti u “starom režimu” (!?).

Ako se krivnja za sav kineski mortalitet može pripisati Mao Zedongu, pa je on prvi na “nekrofilnoj” listi stanovitog historičara, onda je slavodobitno pozivanje bulumente hrvatskih “domoljubnih” publicista i političara na njegovu “statistiku” što je Josipa Broza Tita stavio na sedmo-osmo-deveto mjesto ustupak velikosrpskom insinuiranju da su Hrvati “genocidan narod”.

Logička konstrukcija broj jedan: ako je Tito, koji je, po nacionalnosti, bez sumnje, Hrvat, kriv za smrt, u amplitudi od pola milijuna do više od milijuna, gotovo samih Hrvata, kojih sveukupno nije ni za četvrt nekog kineskog megalopolisa, onda od Hrvata nitko ne može ni ostati živ, pa ni oni sami. Pobogu, sam pojedinac ne može ni tehnički dokrajčivati, ni vlastiti narod, bez podrške u njemu.

Logička konstrukcija broj dva: ako su Hrvati genocidan narod, a Srbi su se, kao i Hrvati, nacionalno konstituirali na zajedničkom južnoslavenskom supstratu, onda sve što vrijedi za Hrvate, reflektira se i na Srbe, pa su i oni, kao i Hrvati, kako proizlazi iz naklapanja njihovih “patriota”, također “genocidan narod”.

Budući da su za svoje prošle i sadašnje nedaće optuživanja najbližih naroda “teorijama” o njihovoj “genocidnosti” doista dovela do genocidnosti u njihovim političkim odnosima, pokazala se prijeka potreba da se raskrinkaju motivi koji su ih doveli do takve pogubne komunikacije i, naposljetku, do oružanoga sukoba.

Diskreditiranje marksističkih mislitelja, političara i državnika (s izuzetkom disidenata!?) – od Marxa do Luxemburgove i Lukácsa, od Lenjina do Dimitrova i Tita – te povijesnih događaja: Oktobarske revolucije, Pariške komune, pa, uostalom, i Francuske revolucije – svjedoči o osobitoj nakani, u europskim razmjerima, da se bez razlike dijabolizira sve što je lijevog povijesno-političkog imprimatura.

Zbog osjećaja klonulosti da bilo što bude moguće učiniti protiv postojeće ideološko-političke struje ili zbog poslovičnog konformizma nema niti je bilo dovoljno snažne opozicije pretencioznom ozloglašavanju onoga što bi trebalo biti predmet kritičkog preispitivanja.

Međutim, bilo je i još uvijek ima intelektualaca koji su se pokazali i pokazuju se da su na visini povijesnog zadatka. Među njima je Saša Blagus.

***

Onomastika otkriva osjetljive povijesno-političke probleme. Blagus raspravlja o uzroku i dosegu promjene naziva Ulice prosinačkih žrtava u Zagrebu. Zbog čega je uklonjen spomen na šesnaest (dvojica su umaknula) hrvatskih intelektualaca koje je ustaška vlast osudila na smrt i objesila 19./20. prosinca 1943. godine u Dubravi? Pomaknut je u zapećak spomenik prosinačkim žrtvama koji je 1961. godine izradio Dušan Džamonja, te je uklonjen obelisk s imenima žrtava. Razlog takvog čina u istočnoj zagrebačkoj četvrti Dubravi i drugdje, diljem Hrvatske, i ne samo nje, dapače, u svim “tranzicijskim” zemljama, bio je, na području simbolike – diskreditiranje antifašizma.

Kako pritom nije bilo riječi ni o tome da su neke kategorije imena prenaglašene ni o tome kako su neke zapostavljene, pa da bi omjer trebao biti ujednačen, nego se krenulo en bloc na uklanjanje imena antifašističkih predvodnika, onda se može zaključiti da je namjera bila sasvim promišljena.

Kako se antifašizam temelji na potvrdi čovjekove individualnosti, slobode i solidarne komunikacije s drugim pojedincima, napad na antifašizam je, zapravo, atak na njegove vrijednosti, jamačno, i ustupak onome što je suprotno tome: nacionalni fundamentalizam.

On je bio i, štoviše, jest ideološko-politički placet za diskreditaciju i eksterminaciju drugih naroda, ali, i svođenje vlastitoga naroda na masu. Podrijetlo i svrha takva odnosa, u kojem je motiv sukoba među nacionalnostima i ne samo među njima, jesu klasni odnosi i tendencija da se oni prihvate kao razlog društvenoga konstituiranja.

U tom je sklopu tendencija poistovjećivanja komunizma i fašizma.

Budući da su komunizam i fašizam (nacizam) oprečni pojmovi, logično je da jedan od njih može biti “totalitaran” a da drugi to nije.

Komunizam nadilazi klasne odnose u upravljenosti prema ideji da je svaki čovjek u biti slobodan što se tiče načelnog polazišta u ozbiljavanju i iskazivanju svojih osobitosti.

Eminentni filozofi isticali su i ističu da komunizam nije režim, pogotovo nije totalitaran, nego je, štoviše, ideja po kojoj se mjerodavno oblikuje ljudska zajednica i spram koje se kritički premjeravaju njezini dosezi.

Komunizam je oprečan fašizmu (nacizmu) koji etablira, kao princip, neprijepornost klasnih odnosa i egzistenciju čovjeka kao njihovu funkciju.

Antikomunizam promoviran devedesetih godina bitno je upravljen protiv nadilaženja klasnih odnosa izjednačavanjem komunizma s njegovim bitnim otklonom u staljinizmu. U tom začaranom krugu principi staljinizma ostaju nazivajući se drugim imenima, pa se zatvara opozicija postojećem društveno-političkom ustrojstvu.

Ima onih koji zastupaju binegaciju komunizma i fašizma govoreći da je svakom “istinskom” antifašizmu imanentan antikomunizam. Nastojeći se izdignuti iznad te dvojbe proglašavaju se liberalnim demokratima, socijaldemokratima,… Izlaz iz tih zamršenosti je u plauzibilnom definiranju spomenutih pojmova.

Plaidoyer za dezavuiranje svega na lijevom idejnom i političkom spektru Blagus uočava u apoteozi “liberalne demokracije” (demokracija jest per definitionem liberalna) koje se pokazala u antinomijama merkantilnog fundamentalizma.

Blagus pritom apostrofira knjigu Miltona Friedmana “Kapitalizam i sloboda” u kojoj su iznijeta načela neoliberalne ideologije “slobodnoga tržišta”.

Interpolacija slobode u kontekst kapitalizma i tržišta nesumnjivo je dvojbena.

Građanin je doista načelno slobodan, u intenciji prema bilo kojem drugom subjektu, u svijetu, međutim, on je, kao privredni subjekt, u uspostavljanju tržišta, kao područja razmjene, ograničen konkurencijom, odnosno težnjom da, radi vlastita opstanka u tom sklopu, ostvaruje profit eksploatacijom otuđenoga rada? Sloboda do zbiljskoga izražaja može doći samo u nadilaženju opreke između kapitala i otuđenoga rada.

Promaknuta je sintagma “merkantilni fundamentalizam” u kojoj se iskazuje tendencija da se dovođenjem tržišta do apsolutnosti odnosi (klasni) u njemu potvrde kao prirodni i da se ne preispituju ni razlozi njihova nastajanja ni njihove konzekvencije. To je razlog zbog kojeg upravljači ekonomskim procesom konzerviraju postojeće (klasne) odnose te zbog čega je konzervativizam postao odgovarajuća ideologija.

Konzervativizam kao politička ideologija ne smjera nužno na očuvanje uvriježenih vrijednosti koje bi mogle biti značajne u oblikovanju budućnosti, nego je u njemu riječ o nastojanju da se očuvaju (postojeći) odnosi moći (nadređenoga nad podređenim) u društvu.

Promoviranje modernizma po svaku cijenu, odnosno tehnobirokratizma, prisutnoga u staljinizmu, destruktivno je i može biti pogubno jer se u ime nepromišljenoga progresa mogu potirati vrijedni prinosi u opredmećenom radu minulih generacija i opravdavati samovolja pojedinih interesnih skupina.

Kako je poduzetnik slobodan po načelnoj upravljenosti na svaki subjekt, u refleksiji spram njega, u klasnome društvu, u okolnostima profita kao principa, on je također i neslobodan. Dakle, antinomija sloboda/nesloboda bitno je obilježje pojma “slobodno tržište”.

Umjesto da se sloboda pokazuje kao spiritus movens čovjekova emancipiranja, u pravu na rad i upravljanje njegovim rezultatima, svela se samo na periodično sudjelovanje u političkom procesu, u koordinatama koje su prethodno određene u središtima ekonomske i političke moći. Kakva je sloboda moguća u okolnostima masovne nezaposlenosti, egzodusa radnika, financijske neizvjesnosti, u blokadama i ovrhama,…? Koncentracija kapitala u elitnim krugovima i pauperiziranost društva rezultat je korporativnog kapitalizma.

Antinomija u poimanju države pokazuje se u inverziji njezine funkcije. Pokazuje se u tvrdnji kako je ona karakteristična za socijalizam i da nema ulogu u okolnostima “slobodnoga tržišta”. Ali, kakva je bila njezina uloga u likvidiranju društvenoga i svođenju vlasništva u (neefikasni!?) državni “portfelj”? Država se pokazala kao sredstvo da se privatizacijom društvenoga bogatstva nacionalna elita etablira vlasnički i na vlasti.

***

Otkrivanje antinomija ujedno je i upozorenje na to da se raspravlja o plauzibilnosti pojmova protivno ideološkom izokretanju podvođenjem njihovih bitnih otklona pod bit.

Odnos između komunizma i fašizma razmjeran je u razlikovanju historijskog značenja Narodnooslobodilačkog pokreta i NDH. Razumljivo, ne bi bilo realno tvrditi da je NOP (NOB) sam po sebi povijesna perspektiva, jer bi ta “metafizika”, koje je obilježja bilo, zamaglila heterogenosti, divergencije i proturječnosti u Narodnooslobodilačkom pokretu, pa time ne bi bilo osnove da se eksplicira ono što je bitan otklon od njegove biti i sama bit.

Da je NOP spasio hrvatsku državnost i da je NDH bila samo njezin privid dokazuju zaključci Teheranske konferencije na kojoj su Churchill, Staljin i Roosevelt poništili legalnost svega što je nastalo i bilo pod nacifašističkim patronatom. Kako je bilo moguće tražiti svoju državnost od sile koja je to isto osporila češkom narodu i koja je pojedine etničke skupine osudila na kolektivnu smrt? Zbog nacionalnog fundamentalizma i oslanjanja na imperijalističke sile koje su provodile genocid, ustaštvo i četništvo pokazali su tom diskreditacijom svoju historijsku retrogradnost.

Istih tih zadnjih dana studenoga 1943. godine na Drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu potvrđena je hrvatska državnost osnivanjem Hrvatske kao republike u okviru Jugoslavije kojoj je, kao cjelini, svijet priznavao legalitet – kraljevske vlade u Londonu –  s kojom su čelni ljudi NOP-a bili primorani pregovarati i ući u svojevrsnu koaliciju (sporazum Tito – Šubašić).

Sviđalo se kome ili se ne sviđalo, činjenice su činjenice, pa je istraživanjem i iskazivanjem njihova razloga neizbježno iznijeti na čistac što nešto jest u povijesno-političkom kontekstu.

***

Prikazujući opservacije nekih ljudi iz crkvenoga života o pojedinim naizgled prozaičnim događajima, pri čemu u svojim tumačenjima njihovi sudovi nerijetko završavaju u apsurdu zbog neprijepornog pridržavanja “dogmi”, Blagus otkriva antinomije u djelovanju (katoličke) Crkve i upozorava na njih inzistiranjem na etičkim načelima.

Blagus izvodi da se tradicionalnom, dogmatskom potvrdom hijerarhije, Crkva udaljava od etike kakva ona u biti jest odnosno da zastupa heteronomiju, to jest stajalište da čovjek ne odlučuje o sebi sam, po svojoj svijesti i savjesti, jer je on, stoga, funkcija onoga što je s onu stranu domašaja njegove volje. Projekcijom na društvenu strukturu se pritom opravdavaju klasni odnosi kao tobože prirodni odnosi.

Ta suprotnost građanskom poimanju čovjeka, po kojem je on određen samim sobom, to jest svojom sviješću i savješću, pomiče težište etike na autonomiju čovjeka. Njegova nacionalnost, konfesionalnost,… samo su posebnosti, za čije je formiranje i manifestiranje odgovoran priznavanjem drugoga kao samoga sebe.

Kao horizont otkrivanja i iskazivanja ljudskog bivstvovanja, autonomija čovjeka svoj smisao doseže u moralnom zakonu, a koji nije upravljen protiv konfesionalnosti, nego, naprotiv, omogućuje čovjeku primjeren izražaj religijskih vrijednosti. Riječ je, dakle, o tome da su one posljedak čovjekove ingenioznosti i da je on odgovoran za njihovo ekspliciranje.

Rezistencija prema nastojanjima latinoameričke teologije revolucije (oslobođenja), pa i pape Franje, te grožnja prema gotovo svemu lijevom svjedoči o tome kako je na južnoslavenskom području, svakako, i u Hrvatskoj, Crkva – u istupima pod tvrdnjom o zaštiti nacionalnih interesa – najbliža nacionalnoj eliti kojoj svojim konzervativizmom osigurava povlaštenu ulogu.

Samo bi u prilog tome išlo zastranjivanje “ulijevo” negativizmom prema svemu što je u vezi s religijom i Crkvom. Nasuprot toj prividnoj kritici optimalno je promaknuti misao da kršćanstvo nije protivno socijalizmu ni socijalizam kršćanstvu. NB Misli se pritom na sve “varijante” kršćanstva i na sve druge religije.

Legitimno egzistiranje kršćanskog socijalizma zahtijeva prilaženje svakoj ideji sa stajališta moralnog zakona i promicanje onoga što vrijedi u sklopu čovjekove emancipacije.

***

Nekoliko je logičkih grešaka u upravljenosti i djelovanju sindikata te lijevih političkih stranaka (organizacija). Prva među njima – error fundamentalis – očituje se u inverznom tumačenju odnosa pojmova poslodavac (Arbeitgeber) i posloprimac (Arbeitnehmer).

Dati nešto može samo onaj koji to ima, dakle, dati rad može poslodavac (Arbeitgeber). Kako je radnik onaj koji radi, jer je rad posljedak ostvarenja njegove radne snage, razumljivo je, stoga, da radnik daje rad, odnosno da on jest, u biti, poslodavac. Budući da se predmnijeva da je radnik posloprimac (Arbeitnehmer), to jest onaj koji prima rad, onda on prima od drugoga ono što je, zapravo, njegovo.

Temeljna greška je u tome što oni koji bi trebali razotkrivati inverziju u poimanju i imenovanju odnosa između poslodavca i posloprimca i svoju politiku usmjeriti na njegovo prevladavanje, zapravo, prevladavanje klasnih odnosa, oni ih prihvaćaju kao pozitivnu činjenicu reproducirajući ono što je pod njezinim imprimaturom.

Logička greška negacija konzekvensa očita je u odnosu demokracije i samoupravljanja. Naglašavanjem formalnih pretpostavki demokracije imanentnim suzbijanjem mogućnosti njezine konzekvencije u samoupravljanju, demokraciji, kao stavljanju čovjeka na raskrižje da se odluči između istine i neistine, daje ustupak da neistina dođe do izražaja, odnosno da demokracija postane ideologija onoga što je suprotno njezinoj bitnoj nakani.

Izostajanje usuglašavanja (konsenzualnosti) izaziva logičku grešku per enumerationem simplicem. Uz isključivanje radničke demokracije (samoupravljanja) kao bitnog uvjeta postojanja sveopće demokracije, uspostavljanje i iskazivanje opće volje gubi svoju osnovu, pa se učinak demokracije svodi na mjerodavnost većine ponajčešće nepromišljenih glasova. Demokracija pritom postavlja placet za opravdavanje nečijih lukrativnih interesa zbog prednosti sugestivnih nagovora pred argumentiranim raspravama. Demokracija je, ipak, samo formalno polazište jer je vrlo tanka membrana između nje i ohlokracije.

Nastojanjem svim silama na afirmaciji formalnih pretpostavki, u isticanju demokracije kao “civilizacijske vrijednosti” građanskoga društva, te imanentnim susprezanjem njihovih konzekvencija, u žestokom obrušavanju na “barbarstvo” samoupravljanja, dospijeva se u tragikomičan circulus vitiosus, pa se ta logička greška očituje u traženju izlaza iz bespuća potvrdom svega onoga što nas je dovelo na taj slijepi put.

Apoteoza nacionalne države pokazuje svoju karikaturalnu crtu u brojnim represivnim istupima njezine vlasti prema svojim građanima. Ne svjedoče li ovrhe, iako, naravno, dugove treba vraćati, da se (nacionalna) država postavlja protiv svojih građana u (beskrupuloznom) interesu, dapače, stranih financijskih institucija? Ako je uloga (demokratske) države “jamčenje slobode i sigurnosti građana” (Spinoza), onda je trebala i treba uspostaviti odnose po modalitetima da građani naprosto ne mogu dospjeti u odgovarajuće neprilike.

NB Ne niječem određene pokušaje, kao što su bili u vezi s konverzijom precijenjenog švicarskog franka, međutim, zahtijeva se priličan napor da sustav bude konzistentan što u postojećim odnosima nije moguće (izići iz začarana kruga).

Zato se nerijetko ostaje na “apstraktnom zahtjevu”, odnosno na “lošoj beskonačnosti” (Hegel), to jest, u posljednjoj liniji, na ideologiji (začarana kruga) postojećeg društva.

U taj se krug počesto zatvaraju sindikati, kadšto zbog nedovoljna znanja, kadšto zbog oportunizma, pa zastupaju ono po čemu radnici i nadalje ostaju funkcija kapitala umjesto da se zauzimaju za djelotvorno očitovanje radničkih prava. Svjedočenje o destrukciji društva u svim aspektima postavlja zbiljski zahtjev za bitnom (revolucionarnom) promjenom – ne takvom da bi se “molitvom” upućenoj svjetovnim bogovima iskamčila njihova “socijalna osjetljivost” nego takvom po kojoj bi oni koji rade trebali upravljati vrijednostima rada.

***

Kao panorama historijskih problema/interesa odnosno njegovih uočavanja i stajališta, Blagusova knjiga potiče na razmišljanje o koncentričnosti hrvatskih problema/interesa te problema/interesa u bližoj okolini, u europskom svijetu i svijetu kao cjelini pobuđujući pritom čitatelja na rekreiranje onoga što je autor iznio na vidjelo. Valja osobitu pažnju obratiti na koprodukcijski članak Saše Blagusa i Milana Kangrge “Sve sile stare Europe sjedinile su se u svetu hajku” (Novi list, 18. II. 2006.).

Riječ je o replici Rezoluciji 1481 Parlamentarne skupštine Vijeća Europe promoviranoj 25. siječnja 2006. godine u Strasbourgu.

Blagus i Kangrga su naglasili da spomenuta rezolucija pokazuje bojazan vladajuće klase za svoje privilegirane pozicije – ekonomske i političke – pa se “preventivno” ustremljuje na sve ono što bi ih moglo dovesti u pitanje i spram čega bi mogle biti u alternativi.

Poistovjećivanje komunizma s “nasljeđem totalitarnih komunističkih režima” perfidno se degradira komunizam s ideje, dapače, na proizvoljno odabrane detalje “realnog” funkcioniranja određenog režima (nominalno socijalističkog, komunističkog,…).

Ako su “realni socijalisti” priznali da “realna” opstojnost nije, u biti, odnosno u ideji, socijalistička, komunistička, nego da bi takva trebala postati makar reprodukcijom postojećeg oblika društva, onda je to dovoljna indikacija da se sintagma “komunistički režim” prokaže kao logička greška contradictio in adiecto.

“Slamanje komunizma” u zemljama europskog istoka i jugoistoka bile su izražaj i funkcija ekspanzije viška kapitala onamo gdje ga je bilo malo i gdje je bila pogodna osnova za njegovu reprodukciju i monopolizaciju.

Ako su funkcionalizacija čovjeka kapitalu, odnosno vladajućoj klasi, i transmisija odluka povlaštenih institucija, financijskih, vojnopolitičkih,… inherentne onome do čega se nastoji doći u “tranziciji iz socijalizma u demokraciju”, a koje su doista kategorije staljinizma, onda o kojoj teleologiji demokracije može biti riječi? Demokracija se svodi na prigodne ritualne manifestacija a frazeologija o njoj na ideologiju postojećeg funkcioniranja društva u kojem je suspregnuta djelotvorna kritika.

Umjesto da se raspravlja o tome što, zašto i po čemu jest bilo dobro – u određenom vremenu – te što, zašto i po čemu jest, u njemu, bilo loše, naime, da se afirmira ono što je bilo dobro i da se barem nastoji zaobići ponavljanje onoga što je bilo loše, na inicijativu Hrvatske stranke prava i uz potporu Hrvatske demokratske zajednice je Sabor Republike Hrvatske donio 30. lipnja 2006. godine Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945. do 1990. godine, kojom se podupire svaka antikomunistička manifestacija.

***

Kako je u tom vremenu bilo mnogo toga protivnoga osnovnim idejama građanskoga društva i kako je također bilo mnogo toga vrijednoga za profiliranje budućnosti, samosvjestan pristup zahtijeva striktnu razliku između opravdavanja i razumijevanja.

Za opravdavanje je ono što se u kritičkoj raspravi ili po intuiciji može konstatirati da smjera prema humanijoj budućnosti. Koje su moguće posljedice zatrpavanja “totalitarnim komunističkim režimom” onoga što je, za razliku od “neoliberalnih” tendencija, doista bilo prisutno: socijalizirano školovanje do najviših stupnjeva svim društvenim slojevima, visoki stupanj zdravstvene zaštite koja činjenično izmiče sve brojnijem osiromašenom puku, briga o egzistenciji radnika koji se danas svode na puku “stvar” (postvarenje),…?

Istina, bilo je mnogo toga što nije trebalo biti, odnosno što je, unatoč mnijenju da ih učvršćuje, potkopavalo temelje društva: stigmatiziranje “disidenata” i njihovo zatvorsko konfiniranje, birokratsko izigravanje proklamiranih načela, manipuliranje nacionalnim (u bilo kojoj krajnosti),… Nije to za opravdavanje, ali, jest za razumijevanje, naime, da se istražuju razlozi određenih ljudskih ponašanja i nastanka onoga što je bilo, u neuralgičnim vremenima.

U otvaranju arhiva zacijelo se ništa ne može otkriti što se u principu već ne zna. Instaliranje nekompetentnih osoba na funkcije i poticanje na građanske sukobe najvjerojatniji bi bio rezultat lustracije. Diskriminiranje pučana svođenjem na najamne radnike u njihovu koncesioniranom prostoru korak je bliže feudalizmu, gorem od “klasičnog”, u kojem je kmet bio zaštićen.

To nije plauzibilna alternanta, dapače, motiv je da bude kudikamo gore nego što je bilo. Tko je opterećen zločinima kadar je da ih (ponovno) čini. Obilježavanje datuma sporazuma Hitlerove i Staljinove administracije motiv je da se prekrije reprodukcija novodobnih imperijalističkih pretenzija.

Ne bi li u “suočavanju s prošlošću nedemokratskih režima” trebalo uz samoupravljanje nešto reći i o nesvrstanosti (blokovskoj neutralnosti)? Idiosinkrazija prema Rusiji pokazala se u “hrvatskoj koncepciji” koja je predložena Ukrajini?

Ne bi li bilo najprihvatljivije da su hrvatski političari istaknuli kako su Ukrajina i Rusija geografski, etnički, kulturno, historijski, politički,… kompaktno područje, da su Ukrajinci i Rusi uvijek bili simbiotski povezani – i u dobru i u zlu – i da su s obzirom na to moralno i povijesno obvezani nadilaženjem zla i potvrđivanjem dobra graditi zajedničku budućnost u kojoj bi – u produktivnoj međunacionalnoj komunikaciji – iskazivali svoje specifičnosti?

***

Ne bi li to bio izražaj hrvatske nacionalne samosvijesti i političke subjektnosti?

Bio bi, jer se ne bi sudilo prema heteronomnim zahtjevima, nego principijelno.

Ne bi Hrvatska bila transmisija nečije politike, nego bi u politici bila autonomna.

Ako Akademijino “suočavanje s prošlošću” ima smisla, onda ima iznošenjem na vidjelo onoga najboljega što je u hrvatskoj (recentnoj) prošlosti učinjeno.

To je implicirano u sloganu kritika svega postojećega.

Kritika svega postojećega je imanentna “mišljenju revolucije” (Petrović).

Intencija je da se ne zastaje u začaranom reformističkom krugu nego da se prevladaju njegove proturječnosti i nedorečenosti.

Kakva je moguća smislena riječ, dapače, i o nacionalnom pitanju ako je proskribiran pojam proleter, a nitko više ne sumnja kako je Hrvatska “kolektivni proleter” u sveukupnim međunarodnim relacijama? Kakva je moguća nacionalna samosvijest i emancipacija mimo otkrivanja značenja i tendencija toga marksističkoga sklopa?

Podrazumijevanjem da nitko nije ni po čemu povlašten, kritika svega postojećega nadilazi opreku između subjekta i objekta označavajući da je svaki čovjek samom sebi objekt. Zbog toga suočavanje s prošlošću pretpostavlja ponajprije suočavanje svakoga pojedinca sa samim sobom, u pitanju o vlastitim mogućnostima oblikovanja “boljega svijeta” (Bloch).

Taj motiv praksisovske filozofije inspiracija je Blagusova publicističkog angažmana.

Blagus uočava ograničenost stajališta kako se vrijednost svega legitimira “na tržištu”. Ništa osobito nije time rečeno budući da nije ekspliciran karakter odnosa na njemu. Tko je i po čemu njegov subjekt te kako se uspostavlja njegov odnos prema objektu? Zavodljiva projekcija “tržišta” na školovanje i znanost može biti vrlo pogubna.

U posljednjoj liniji, ništa nije neplaćeno, međutim, ukidanjem “besplatnog” školovanja suspregnulo bi se mnogima jedno od temeljnih ljudskih prava: pravo na obrazovanje. Školovanje bi izgubilo pedagošku ulogu jer bi se “komercijalizacijom” promaknulo u princip ono što bi, kao okolnosti individualnih i društvenih razlika učenika/studenata, u nastavi trebalo prevladavati.

Socijalizirano školstvo je bitan uvjet da se od “puke mogućnosti” – izražene u Sokratovoj misli “znam da ništa ne znam” – dođe do onoga što je u cilju osobne afirmacije i društvene, pa i trgovačke koristi.

Sukladan tome je problem znanstvenoga istraživanja, naime, da ono, funkcionalizacijom pojedinim “tržišnim” interesima gubi iskonsku vrijednost: spontanost i intuitivnost. Znanstvenik se pritom otuđuje svođenjem na izvršitelja zahtjeva interesnih skupina.

Blagus se ugleda u Einsteina, koji je, ne samo kao fizičar, nego i filozof, u promišljanju dosega znanosti (inclusive tehnike) i uloge znanstvenika, konstatirao da, naspram kompetitivnosti, solidarnost omogućuje produktivnu komunikaciju jer dimenzija znanosti nije samo analitičnost, u kategoriji razuma, nego i sintetičnost, u kategoriji uma, to jest u nastojanju da se s onu stranu “neutralnosti” znanstvenoga otkriva njegova svrha i smisao, bez sumnje, u opstojnosti svakoga čovjeka. Nije dovoljno da znanstvenik bude samo znanstvenik, nego, prije svega, intelektualac.