HERCEG-BOSNA U HAAGU (29) – Praljak Mladiću: Neka muslimani dobiju kanton, da imaju kamo odseliti

Izdvajamo

• U posljednjim mjesecima 1992., počele su i konkretne pripreme za ostvarenje cilja, koje će ispisati neke od najsramotnijih stranica političke povijesti Hrvatske u devedesetim godinama prošlog stoljeća. U dva navrata, 5. i 26. listopada 1992., “Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak i Milivoj Petković, kao članovi 'delegacije Hrvatske i Herceg Bosne' sastali su se s Ratkom Mladićem, generalom Vojske Republike Srpske, konkretno radi diskusije o podjeli BiH. Slobodan Praljak je tokom tih razgovora rekao: 'Cilj je Banovina (ili ništa)' i 'Interes nam je da Muslimani dobiju svoj kanton da bi imali gdje odseliti.'”

Povezani članci

• Oluja u Moskvi
• Ivan Šarčević: U potrazi za autentičnim autoritetom
• KOMPLEKSNOST UZROKA KRIZE
• Otvoren natječaj za prijem pete generacije studenata Škole kritičkog mišljenja u Mostaru
• POVEDI DIJETE U TEATAR
• Kultna pjesnička Tribina Jutro poezije (3/3)

Foto: Antonio Bat/EPA

Kako bi izgledala BiH da su uvažene presude Haškog suda? Bi li postojala ovakva Republika Srpska da postoji kajanje za politiku genocida i nasilja što ih je Haški sud dokazao? Bi li hrvatska politika i danas veličala Herceg-Bosnu da ima poštenja priznati ratnu politiku protjerivanja i nasilja? U sljedećim tjednima, na temelju presuda Haškog suda, portal tacno.net objavit će feljton “Herceg-Bosna u Haagu”, s uvjerenjem da postoji interes za činjenicama, ma koliko ga virtuozi obmane pokušavali onemogućiti.

Petnaest dana prije napada HVO-a na Mostar, 24. travnja 1993., na sastanku kod hrvatskog predsjednika bio je predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović. Tuđmanu je, uz ostalo, rekao da u BiH nije moguća srpsko-hrvatsko-muslimanska konfederacija. I nastavio: “Bila bi moguća da postoje kompaktni hrvatski, muslimanski, srpski prostori, koliko-toliko kompaktni. Bilo bi to normalno stanje, ali u situaciji kakva jeste danas (…) konfederalizacija nije moguća, a da se jedan od naroda ne nađe u položaju manjine. (…) Naravno, moguće je kompaktnost postići na drugi način, a to je etničkim čišćenjem. (…) Ja se nadam da vi to nećete da uradite. To je jedini put da dođete do konfederalizacije. Morate Mostar, koji je preko 52 posto muslimanski prema zadnjem popisu stanovništva, morali biste istjerati to stanovništvo. Morali biste to isto učiniti sa Jablanicom, sa Konjicom, sa Gornjim Vakufom, sa Bugojnom, i tako dalje. Dakle, morali biste preduzeti etničko čišćenje. Ja se nadam da to kao civilizirani narod nećete uraditi.”

Ali, gdje su mogli, uradili su. Izetbegović nije znao činjenice koje će, dvadeset godina kasnije, Haški sud navesti da zaključi ovako: “Iz dokaza proizlazi da su rukovodioci Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, uključujući Matu Bobana, i rukovodioci Republike Hrvatske, uključujući Franju Tuđmana, u decembru 1991. ocijenili da je za dugoročno ostvarenje političkog cilja – to jest za uspostavljanje hrvatskog entiteta djelimično u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine kako bi se omogućilo ujedinjenje hrvatskog naroda – neophodno da se promijeni nacionalni sastav stanovništva na teritorijama za koje se tvrdilo da pripadaju Herceg-Bosni.”

U tu svrhu, zaključio je Haški sud, “najkasnije sredinom januara 1993. uspostavljen je udruženi zločinački plan”, dok su “Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Milivoj Petković i Slobodan Praljak najkasnije od kraja oktobra 1992. znali da je ostvarivanje tog cilja u suprotnosti s mirovnim pregovorima u Ženevi i da to podrazumijeva iseljenje muslimanskog stanovništva van teritorije Hrvatske zajednice Herceg-Bosne.”

To je, dakle, ključni činjenično-pravni nalaz dvije tisuće stranica duge presude prvostupanjskog vijeća Haškog suda na suđenju šestorici političkih i vojnih zapovjednika Herceg-Bosne, koje je svoj pravorijek izreklo 29. svibnja 2013., nakon devet godina suđenja: da je Franjo Tuđman s dijelom suradnika, među kojima je bio hrvatski ministar obrane Gojko Šušak, zajedno sa šestoricom optuženih i drugima, dogovorio zločinački plan etničkog čišćenja muslimana s područja BiH koje su predvidjeli za Herceg-Bosnu kako bi se ona, u perspektivi, pripojila Hrvatskoj.

“Vijeće ocjenjuje da dokazi pokazuju da je postojao samo jedan jedinstveni i zajednički zločinački cilj: cilj dominacije Hrvata u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva. Kako bi se taj cilj proveo u djelo, članovi grupe, među njima i optuženi, služili su se političkim i vojnim aparatom Herceg-Bosne”, stoji u presudi, koja je donesena većinom, uz suprotno mišljenje suca Jeana Claudea Antonettija.

Zaključci sudaca nedvosmisleni su: “Vijeće zaključuje da se više osoba dogovorilo da osmisle i ostvare zajednički zločinački cilj. Tu grupu činili su, pored ostalih, Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Janko Bobetko, Mate Boban, Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić.” Pritom, “s obzirom na jedinstveno funkcionisanje političkih, vojnih i administrativnih struktura HVO-a, kao i na činjenične zaključke, vijeće smatra da je grupa svakako bila veća i da je morala uključivati i druge članove, tačnije, zapovjednike u oružanim snagama HVO-a, političke i administrativne dužnosnike HVO-a, vlade i opštinskih HVO-a.” Suci su zaključili da su “fizički izvršioci krivičnih djela koja su proistekla iz ostvarivanja zajedničkog zločinačkog cilja vjerovatno bile osobe koje nisu bile u udruženom zločinačkom pothvatu”, pa su “članovi udruženog zločinačkog pothvata odgovorni za zločine koje su počinili pripadnici HVO-a.”

Šestorica optuženih stoga su osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne, od deset do 25 godina, u ukupnom trajanju od 111 godina zatvora. Žalbeno vijeće, koje je pravomoćnu presudu izreklo 29. studenog 2017. i time pravomoćno okončalo postupak, ukinulo je ili izmijenilo neke dijelove prvostupanjske presude vezane uz zajednički zločinački plan, ali njezin temeljni smisao nije promijenilo.

Suci žalbenog vijeća odbacili su argumente kojima su optuženici “osporavali konstataciju Pretresnog vijeća da su Franjo Tuđman i drugi rukovodioci dijelili taj krajnji cilj, a to je bilo stvaranje hrvatskog entiteta kojim bi se obnovile ranije granice i koji bi omogućio ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda.” Također, Žalbeno vijeće presudilo je da “nijedan od žalilaca na strani odbrane nije pokazao da je Pretresno vijeće napravilo bilo kakvu činjeničnu ili pravnu grešku” dok je odlučivalo o tome je li “zajednički zločinački cilj koji su dijelili članovi UZP-a bio ‘cilj dominacije Hrvata u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva’”.

Suci Haškog suda zaključili su kako je udruženi zločinački plan uspostavljen “najkasnije sredinom januara 1993.” te ostvarivan postepeno, dok su optuženi u njemu sudjelovali u različito vrijeme i u različitim ulogama. Taj su zaključak suci argumentirali dokazima koje su na tridesetak stranica iznijeli na početku četvrtog od ukupno šest tomova prvostupanjske presude, a iza toga i na više stotina stranica kojima podrobno opisuju kaznenu odgovornost svakog optuženika u zločinima po općinama u BiH, te o sudjelovanju svakoga od njih u udruženom zločinačkom pothvatu.

Naveli su izjave svjedoka, među kojima i bivšeg američkog veleposlanika u Hrvatskoj Petera Galbraitha, kako je “Franjo Tuđman smatrao da bi trebalo da BiH kao suverena i samostalna država prestane postojati i da bi se značajan dio teritorije BiH morao pripojiti teritoriji Hrvatske.”

Tuđmanov dugogodišnji bliski suradnik, bivši predsjednik hrvatske vlade i hrvatskog Sabora Josip Manolić “precizirao je da je Franjo Tuđman želio pripojenje zapadne Hercegovine jer je taj dio teritorije BiH ‘etnički čist’ i graniči s Hrvatskom.” Herbert Okun, bivši pomoćnik supredsjedatelja Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, izjavio je da je Franjo Tuđman “smatrao da se plan proširenja hrvatskih granica mora ostvariti ili direktno, ili pripajanjem Herceg-Bosne Hrvatskoj na ovaj ili onaj način.”

“Upravo u kontekstu tog plana, vijeće ocjenjuje da se Franjo Tuđman zalagao za podjelu BiH između Hrvatske i Srbije, i to na način da se dio BiH pripoji Hrvatskoj ili, ako to ne bude moguće, postojanjem unutar BiH autonomne hrvatske teritorije koja bi bila usko povezana s Hrvatskom”, zaključili su suci.

Ipak, prema sucima Haškog suda, “Franjo Tuđman nastupao je na dva načina: u jednoj verziji se zalagao za poštivanje postojećih granica BiH jer je znao da je međunarodna zajednica protiv podjele BiH, dok se u drugoj zalagao za podjelu BiH između Hrvata i Srba.” S namjerom da ostvari ovo drugo, podržao je osnivanje Herceg-Bosne 18. studenog 1991., koja je definirana kao “hrvatski entitet kojim se štite prava Hrvata i brane ‘hrvatske etničke i povijesne’ teritorije u BiH.” U sastav Herceg-Bosne ušlo je trideset općina, s Mostarom kao glavnim gradom.

Suci su uvažili neke tvrdnje optuženih: “Iako je Herceg-Bosna osnovana u kontekstu rata, kao reakcija na ‘srpsku agresiju’, i iako su, u tom kontekstu, razne komponente stanovništva BiH mogle smatrati da imaju pravo da se organizuju kako bi osigurale svoj opstanak, vijeće napominje da se Franjo Tuđman za postojanje i legitimet hrvatskog naroda u BiH zalagao zato da bi osigurao zaštitu granica Hrvatske.”

Osnivanje Herceg-Bosne, prema zaključcima vijeća, “nije bilo samo privremena odbrambena mjera”, što su tvrdili optuženici. “Prema riječima Cirila Ribičiča, svjedoka vještaka za ustavno pravo, činjenica da se u Odluci o uspostavi HZ HB od 18. novembra 1991., s izmjenama i dopunama od 3. jula 1992., pominje ‘pravo naroda na samoodređenje’ dokazuje da osnivanje Herceg-Bosne nije bilo samo privremena mjera odbrane od agresije, nego je intencija bila da se stvori zasebna ‘mini-državica’ u odnosu na Republiku BiH.” Herbert Okun, pak, cilj osnivanja Herceg-Bosne opisao je kao “stvaranje uslova za pripajanje Hrvatskoj teritorija BiH s većinskim hrvatskim stanovništvom, a ne samo osiguravanje njihove samoodbrane.”

U posljednjim mjesecima 1992., počele su i konkretne pripreme za ostvarenje cilja, koje će ispisati neke od najsramotnijih stranica političke povijesti Hrvatske u devedesetim godinama prošlog stoljeća. U dva navrata, 5. i 26. listopada 1992., “Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak i Milivoj Petković, kao članovi ‘delegacije Hrvatske i Herceg Bosne’ sastali su se s Ratkom Mladićem, generalom Vojske Republike Srpske, konkretno radi diskusije o podjeli BiH. Slobodan Praljak je tokom tih razgovora rekao: ‘Cilj je Banovina (ili ništa)’ i ‘Interes nam je da Muslimani dobiju svoj kanton da bi imali gdje odseliti.’”

Godinu kasnije, kada je etničko čišćenje muslimana s područja Herceg-Bosne bilo u punome jeku, 28. kolovoza 1993. proglašena je “Hrvatska Republika Herceg-Bosna”, čime je, prema sudskim zaključcima, “formalizovano stvaranje te hrvatske ‘mini-državice’ unutar BiH”. U preambuli odluke o njezinom uspostavljanju definirana je kao “državna zajednica”, a precizirano je i kako je “Herceg-Bosna ‘jedinstvena i nedjeljiva demokratska država hrvatskog naroda u BiH.’” 8. veljače 1994. Zastupnički dom Herceg-Bosne usvojio je deklaraciju kojom je Herceg-Bosna “trebala jamčiti pravo na samoopredjeljenje i na oživotvorenje državnosti, uz poštivanje prava druga dva državotvorna naroda”, a pet dana kasnije “Jadranko Prlić je pred više članova rukovodstva Hrvatske, među kojima je bio i Franjo Tuđman, izjavio da Herceg-Bosna ima sva obilježja države”, dodajući da ona “mora imati što šire granice, obuhvatiti cijelu srednju Bosnu, te da bi se to moglo ostvariti vojnim sredstvima.”

Franjo Tuđman, pak, “u cijelom periodu od januara 1993. do marta 1994. bio je preokupiran granicama Hrvatske i Banovine Hrvatske”, i tek je, prema izjavi Petera Galbraitha, “oko 21. februara 1994. – poslije pritisaka međunarodne zajednice – riješio da preduzme mjere kako bi se okončao rat između bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, i da prihvati federalno uređenje BiH.” Tek tada, svjedočio je Galbraith pred sudom, Franjo Tuđman “bio je primoran da odustane od svog programa ‘Velike Hrvatske’.”

Tek potkraj travnja 1994, dakle, prestao je oružani rat HVO-a i Hrvatske protiv Armije BiH i bošnjačkih civila, u kojemu su počinjeni bestijalni zločini. A što je s idejom Herceg-Bosne bez Bošnjaka? Ni do danas, četvrt stoljeća kasnije, to nije sasvim jasno.