HERCEG-BOSNA U HAAGU (22): HTV je krivotvorio istinu o Gabeli

Izdvajamo

• U optužnici, tužiteljstvo Haškog suda ustvrdilo je “da je najmanje šest zatočenika umrlo u zatvoru u Gabeli od posljedica prebijanja ili zato što su ih ustrijelili pripadnici HVO-a: Alija Čolaković, Hivzija Dizdar, Nusret Elezović, Sreten Kapetanović, Mustafa Obradović i Enver Šabanović”. Tužiteljstvo, međutim, nije uspjelo dokazati sve svoje tvrdnje.

Povezani članci

• NEŠTO U SAMIM TEMELJIMA NIJE U REDU
• Boris Dežulović: Ponos i presude
• Varna, Festival poezije „Slavenski zagrljaj“, Elka Njagolova…
• Europski parlament odbio izjednačiti plaće žena i muškaraca za iste poslove
• Stipe Mesić: Moramo se suprotstaviti fašizaciji Hrvatske
• Studentska scena nakon 23 godine

Foto: HTV

Kako bi izgledala BiH da su uvažene presude Haškog suda? Bi li postojala ovakva Republika Srpska da postoji kajanje za politiku genocida i nasilja što ih je Haški sud dokazao? Bi li hrvatska politika i danas veličala Herceg-Bosnu da ima poštenja priznati ratnu politiku protjerivanja i nasilja? U sljedećim tjednima, na temelju presuda Haškog suda, portal tacno.net objavit će feljton “Herceg-Bosna u Haagu”, s uvjerenjem da postoji interes za činjenicama, ma koliko ga virtuozi obmane pokušavali onemogućiti.

Hrvatska televizija (HTV) krivotvorila je istinu o zatvoru HVO-a za muslimane u Gabeli. Intervjuirala je zatočenike, a oni su tvrdili da ih nitko ne tuče, i da dobivaju dovoljno hrane i vode. Istina je bila suprotna.

“Vijeće napominje da su jedini dokazi prema kojima je stanje s količinom hrane i vode dostupne zatočenicima bilo zadovoljavajuće izvještaji HVO-a i jedna reportaža Hrvatske televizije. Tome u velikoj mjeri proturječe bivši zatočenici iz zatvora u Gabeli koji su došli svjedočiti o svojim iskustvima tokom zatočenja, a koji svi jednako tvrde da im nije u dovoljnoj mjeri bila dostupna ni hrana ni voda”, stoji u presudi Haškog suda od 29. svibnja 2013. šestorici političkih i vojnih čelnika Herceg-Bosne.

“Vijeće isto tako napominje da su u reportaži Hrvatske televizije, snimljenoj u tom zatvoru – reportaža nije datirana, no po svemu sudeći je snimljena nakon oktobra 1993. – zatočeni Muslimani rekli da tokom zatočenja nisu bili premlaćivani. Međutim, vijeće je saslušalo svjedočenja i prihvatilo izjave bivših zatočenika iz zatvora u Gabeli. Ti ljudi su bili svjedoci premlaćivanjima ili su i sami pretrpjeli premlaćivanja koja su vršili ‘čuvari’, ravnatelj zatvora u Gabeli i njegov zamjenik, ali i osobe izvan zatvora, među kojima su bili i ‘pripadnici Vojne policije HVO-a’”, stoji u presudi, koja na oko dvije tisuće stranica rekonstruira HVO-a protiv Bošnjaka 1993. godine, kao i njihove političke motive. Ta presuda, zajedno s pravomoćnom presudom izrečenom 29. studenoga 2017., iscrpan je i nezaobilazan dokument, koji detaljno opisuje konkretnu provedbu ideja kojima je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman nakanio preoblikovati Bosnu i Hercegovinu.

Logor u Gabeli bio je na samoj granici s Hrvatskom, četiri kilometra od Metkovića i pet kilometara južno od Čapljine. Zatočenici su dovođeni od travnja 1993., ali je službeno utemeljen 8. lipnja te godine, na temelju odluka koje je potpisao tadašnji predsjednik HVO-a Jadranko Prlić. Prlić je imenovao i ravnatelja zatvora, Boška Previšića, čiji je zamjenik bio Nikola Andrun. Zatočenici su svjedočili da su ih oba ta čovjeka mlatila i zlostavljala, a Previšić je jednoga zatočenika pred ostalima i ubio. Andruna je Sud BiH osudio za ratne zločine, a Previšić je pred optužnicom pobjegao u Hrvatsku.

Gabela je bivša kasarna JNA s dvanaest hangara. Od travnja 1993., u tri hangara HVO je počeo zatvarati Bošnjake. U svibnju, bilo je zatočeno oko 1.500 “muškaraca muslimana, u civilnoj odjeći, u dobi od 16 do 60 godina”. Trajalo je to do kraja godine: “Od avgusta do decembra 1993., u zatvoru u Gabeli je u prosjeku bilo stalno zatočeno oko 1.000 osoba.” U studenome, zatvor je pretvoren u tranzitni centar, iz kojega su zatočenici bivali oslobođeni pod uvjetom da napuste Bosnu i Hercegovinu.

Kada je, početkom listopada, zatvoren zatvor u Dretelju, zatočenici su prebačeni u Gabelu, i smješteni u četvrti hangar. Među zatočenicima “bilo je pripadnika Armije BiH, muslimana pripadnika HVO-a i muškaraca koji nisu bili u sastavu nijednih oružanih snaga, kao što su poljoprivrednici, dva vozača, dva imama, jedan član SDA i jedan mladić od 17 godina koji je upravo bio završio srednju školu.”

Zatočenici nikad nisu kategorizirani sukladno odredbama međunarodnog prava, pa je i hrvatski ministar obrane Gojko Šušak službeno obaviješten kako “nisu definisane ‘kategorije osoba koje spadaju u ratne zarobljenike’, da ‘nisu ustrojeni spiskovi i da nisu pokrenuti krivični postupci’.” Usprkos tome, svjedok Huso Marić, vojnik Armije BiH i zatočenik od srpnja do listopada 1993., pred Haškim je sudom svjedočio kako su “on i drugi pripadnici njegove brigade bili osuđeni bez provedenog sudskog postupka za razna krivična djela, među kojima je bilo i djelo ‘uništavanja ustavnog uređenja Herceg-Bosne’”. Husi Mariću je “utvrđena krivica i bio je osuđen na dvanaest i po godina zatvora”, podatak je iz presude.

Polovinom studenoga 1993., Vojna policija HVO-a dobila je izvještaj prema kojemu “više od polovine zatočenika u zatvoru u Gabeli nema ležajeve, odjeću ni pokrivače”. U rujnu, prema jednom izvještaju HVO-a, “zatočenici su na raspolaganju imali po dvije deke, od kojih je jedna služila kao prostirač na betonskoj podlozi na kojoj su spavali.” Smrzavali su se ili patili od vrućine, a “većinu vremena zatočenici su bili zatvoreni u hangarima, katkada u mraku jer nije bilo prozora.” “Prema izvještaju Tadeusza Mazowieckog, posebnog izvjestitelja Komisije UN-a za ljudska prava, kada su zatočenici zatražili da im daju vazduha, stražari su zaprijetili da će na njih otvoriti vatru iz teških mitraljeza.”

Nije bilo prostora. “Zatočenici su bili natrpani u tri hangara, od kojih je svaki bio veličine između 300 i 450 kvadratnih metara. Prema riječima svjedoka ED, u maju 1993. u svakom od tri hangara nalazilo se oko 500 zatočenika.” Isti je svjedok objasnio “da su zatočenici neredovno izvođeni napolje radi vršenja nužde i da su bili prisiljeni vršiti nuždu u kante unutar hangara u prisustvu drugih zatočenika.”

To je tek detalj nehigijenskih uvjeta u Gabeli. “Svjedok CM je objasnio da se nije uspio okupati tokom cijelog svog zatočenja od 27. septembra do 15. decembra 1993.” U tom razdoblju, “prostor nije bio ni čišćen niti dezinfikovan”, a “zatočenici su bili puni buha”.

Usprkos reportaži HTV-a i izvještajima HVO-a, “u kojima se govori o ‘zadovoljavajućem’ stanju što se tiče hrane i vode”, izvještaj liječnika Ive Curića govori “da je prilikom jednog obilaska zatvora u Gabeli uočeno više slučajeva teške neuhranjenosti.” “Prema izvještaju specijalnog izvjestioca o situaciji u bivšoj Jugoslaviji, upućenom Savjetu bezbjednosti UN-a 15. septembra 1993., koji je u velikoj mjeri potvrđen izjavama bivših zatočenika, svjedoka EB i CW, kao i svjedočenjem Sejfe Kajmovića, dnevna količina hrane sastojala se od 650 grama hljeba koji je trebalo da podijeli 16 zatočenika i jedne zdjelice tanke supe.”

Ljudi su dramatično mršavili. “Svjedok BI je rekao da je njegov otac, koji je bio zatočen u zatvorima Dretelj i Gabela šest do sedam mjeseci, tokom svog zatočeništva izgubio tridesetak kilograma”. Svjedok DT, pak, “ispričao je da su dva člana njegove porodice bila zatočena u zatvoru u Gabeli i da su oba izgubila po pedeset kilograma”. Kad bi HVO gubio na bojištu, hranu bi im uskraćivali i po dva, tri dana: osobno je to činio ravnatelj zatvora Boško Previšić.

Svjedok ED izjavio je “da se ispred svakog hangara nalazio jedan mali kontejner vode koji bi ‘čuvari’ obično svaki dan napunili. ”Međutim, Vijeće je prihvatilo i jednu reportažu televizije TV5 iz avgusta 1993., kao i izjavu jednog bivšeg zatočenika, iz kojih proizlazi da su neki zatočenici u zatvoru u Gabeli ponekad bili toliko žedni da su morali da piju vlastiti urin.” Sejfo Kajmović, imam iz Čapljine koji je u Gabeli robijao od 17. srpnja do 24. rujna 1993., rekao je da “još i dan danas pati od probavnih i bubrežnih smetnji uslijed nedostatka vode tokom zatočenja.”

Dva svjedoka, “CM” i “EE”, od kojih je prvi bio zatočen od 27. rujna do 15. prosinca a drugi od 1. do 19. listopada 1993., izjavili su pred sucima da “nisu pretrpjeli nikakvo fizičko zlostavljanje”. Isto su kazali i zatočenici u spomenutoj reportaži HTV-a, snimljenoj najvjerojatnije nakon listopada 1993.

Ali čovjek pod zaštićenom šifrom “svjedok CQ” ispričao je ovako: u Gabelu je doveden “u teškom stanju, nepokretan, nakon premlaćivanja u Koštanoj bolnici” u Stocu, gdje je prethodno bio zatočen, “Marinko Marić, pripadnik SIS-a, naredio je zatočenicima da ga odvuku do zida, gdje ga je udarao nogama po tijelu, a posebno po glavi.” Zbog svih tih zlostavljanja, “svjedoku CQ bila su slomljena tri rebra, a još u vrijeme svjedočenja pred vijećem imao je probleme s ravnotežom prilikom hodanja, kao i utrnulost ruku, šaka, noge i desnog stopala.”

“Jednog zatočenika, muslimana, bivšeg pripadnika HVO-a po imenu Almir Kudra, s nadimkom ‘Hogar’, ‘isljednici’ su koristili da tuče druge zatočenike. Svjedok ED je objasnio da su Boško Previšić i njegov zamjenik Nikola Andrun dozvoljavali ‘takozvanim HVO ispitivačima’, odjevenim u civilnu odjeću, da ulaze noću u zatvor, odvode zatočenike iza hangara i tamo ih tuku. Svjedok EC je u prvim danima zatočenja i sam pretrpio višesatna ispitivanja, tokom kojih su Marinko Marić, Almir Kudra i Nikola Andrun dvaput pokušali da ga objese pomoću kaiša koji su pritezali sve dok on ne bi pao u nesvijest. Nakon toga su prisilili svjedoka EC da stavi glavu pod slavinu i otvorili vodu tako da mu je voda ušla u usta i pluća.”

Imam Sejfo Kajmović svjedočio je da je ravnatelj zatvora Boško Previšić “pretresao zatočenike koji su se vraćali s rada i kada bi kod njih pronašao konzerve ili cigarete, udarao ih po glavi ili kundakom puške.” Kajmović je izjavio i da je “na početku svog zatočenja bio prisutan kada je jedna ‘grupa osoba’ koje nisu imale veze sa zatvorom, a u kojoj su bili jedan čovjek u uniformi Vojne policije HVO-a i jedan ‘civil’ iz Splita, došla u hangar broj tri i teško pretukla više zatočenika udarajući ih nogama i pendrekom po licu.”

Huso Marić, pak, svjedočio je da su “njega i četiri druga zatočenika pretukla jedna grupa ljudi spolja, ‘ustaše’ koji su nosili oznaku ‘U’ i metalne bedževe sa slikom Ante Pavelića, i izvjesni Luka Perić.” Tukli su ga “dok nije izgubio svijest, a došao je k sebi tek četiri ili pet dana kasnije u hangaru i bio je potpuno prekriven modricama.”

Bivši zatočenik Hasan Hasić svjedočio je o jednom “posebno nasilnom ‘čuvaru’ iz Konjica, koji je imao nadimak ‘Je li pošteno’, jer je svakog dana zatočenike pitao da li je to što se događa pošteno.” Taj je zatočenike običavao prisiljavati “ da na betonskom podu rade pokrete kao da plivaju.”

U optužnici, tužiteljstvo Haškog suda ustvrdilo je “da je najmanje šest zatočenika umrlo u zatvoru u Gabeli od posljedica prebijanja ili zato što su ih ustrijelili pripadnici HVO-a: Alija Čolaković, Hivzija Dizdar, Nusret Elezović, Sreten Kapetanović, Mustafa Obradović i Enver Šabanović”. Tužiteljstvo, međutim, nije uspjelo dokazati sve svoje tvrdnje.

“Kada je riječ o smrti Envera Šabanovića, vijeće raspolaže pismenom izjavom Huse Marića, u kojoj on kaže da je negdje između jula i oktobra 1993. Enver Šabanović doveden na sportski teren u zatvoru u Gabeli, teško pretučen i tamo ostavljen jer se mislilo da je mrtav; da mu je bila slomljena kičma i da je nakon nekog vremena preminuo.” Ta Marićeva izjava “jedini je dokaz u vezi sa smrću Envera Šabanovića”, i zato “vijeće nije u mogućnosti da zaključi da je Enver Šabanović umro u zatvoru u Gabeli”, zaključili su suci.

Smrt Nusreta Elezovića potvrdila je Armija BiH pismenim uvjerenjem koje je izdala “prvog dana njegovog zatočenja u zatvoru u Gabeli, odnosno 16. jula 1993.” U tom uvjerenju, međutim, “ništa se detaljnije ne kaže o okolnostima ili uzrocima smrti”, pa, “budući da ne raspolaže dodatnim dokazima ni preciznijim informacijama, vijeće nije u mogućnosti da utvrdi da li je smrt Nusreta Elezovića posljedica načina na koji je s njim postupao HVO dok je bio zatočen u Gabeli.”

Imam Sejfo Kajmović i svjedok zaštićen šifrom “EB” svjedočili su o ubojstvu Mirsada Žuje zvanog Šile. Ispričali su “da su njega jedne noći odveli Nikola Andrun i jedan domobran s nadimkom ‘Mali’ i da ga više nikada nisu vidjeli.” Rekli su i “da su čuli da su tokom jedne ekshumacije 1997. pronađeni njegovi posmrtni ostaci i da je izvršena obdukcija.” No bile su to sve informacije dostupne Haškom sudu: “vijeće ne raspolaže nikakvim dokazima koji bi mu omogućili da utvrdi okolnosti smrti tog čovjeka”, pa “nije u mogućnosti da zaključi da je smrt Mirsada Žuje prouzrokovao HVO”.

Za ubojstvo Hifzije Dizdara, međutim, vijeću su su predočena tri pismena dokaza, pa je zaključilo “da je Hifziju Dizdara, vojnika ABiH, ubio HVO vatrenim oružjem – pri čemu vijeće ne raspolaže daljim dokazima u vezi s počiniocima – dok je bio zatočen u zatvoru u Gabeli, 19. ili 29. avgusta 1993.”

Svjedočenja su razjasnila i ubojstvo Mustafe Obradovića: o tome je svjedočilo više svjedoka, koji su svi bili zatočeni od 2. listopada do 15. prosinca 1993. “Svjedoci su ispričali da je, nakon što je kod zatočenika pronašao komad hljeba, Boško Previšić uzeo pištolj od jednog domobrana i pred drugim zatočenicima – među kojima je bio i otac žrtve – pucao u Mustafu Obradovića, nakon čega je njegovo tijelo ostavio na tom mjestu, gdje je ostalo ležati do idućeg dana.”

Previšić je i sam priznao što je učinio: “Na sastanku radne grupe za operacionalizaciju zapovijedi Mate Bobana o raspuštanju zatočeničkih centara, održanom 11. decembra 1993., Boško Previšić je rekao da je ubio jednog zatočenika, uz objašnjenje da ga je on pokušao napasti.” Četiri dana kasnije, nadređeni zapovjednik HVO-a Marijan Biškić naložio je istragu. “Prilikom svjedočenja pred vijećem Marijan Biškić je izjavio da ne zna kakvi su bili rezultati te istrage.”

Više od deset godina nakon tih događaja, polovinom dvijetisućitih, Tužiteljstvo BiH protiv Previšića je podnijelo optužnicu. Uoči suđenja pobjegao je u Hrvatsku, gdje je mirno živio u Osijeku. Još deset godina kasnije, 2016., osječko Županijsko državno odvjetništvo protiv Previšića je podnijelo optužnicu za ratni zločin u Gabeli, optuživši ga da je odgovoran za smrt sedmorice zatočenika i ubojstvo Mustafe Obradovića. U medijskim izvještajima dostupnima na internetu ne navodi se je li to suđenje okončano.