HERCEG-BOSNA U HAAGU (14): “Gospođo, idite kući. Sutra će biti krvav dan u Mostaru.”

Povezani članci

• Kolektivna krivnja? Ne, nego vodstva HDZ-a
• Trideset godina poslije u BiH
• Kula babilonska
• Nove kolonije: prostori u tijelima žena, biljaka i životinja
• Kič i patetika: Ima li kraja blamažama Ive Josipovića?
• OTVORENO PISMO UPRAVNOM ODBORU, PROGRAMSKOM VIJEĆU I MENADŽMENTU BHRT I JAVNOSTI

Foto: Gettyimeges/PASCAL GUYOT 

Kako bi izgledala BiH da su uvažene presude Haškog suda? Bi li postojala ovakva Republika Srpska da postoji kajanje za politiku genocida i nasilja što ih je Haški sud dokazao? Bi li hrvatska politika i danas veličala Herceg-Bosnu da ima poštenja priznati ratnu politiku protjerivanja i nasilja? U sljedećim tjednima, na temelju presuda Haškog suda, portal tacno.net objavit će feljton “Herceg-Bosna u Haagu”, s uvjerenjem da postoji interes za činjenicama, ma koliko ga virtuozi obmane pokušavali onemogućiti.

“Gospođo, idite kući. Od sutra ni muva neće moći da uđe u Mostar, a sutrašnji dan će biti krvav za sve ljude u Mostaru”. To je vojnik HVO-a rekao ženi iz Stoca koju su zaustavili na punktu HVO-a kada je 8. svibnja 1993. krenula u Mostar.

“HVO se sprema za napad. Kotrljat će se glave.” To je Ivan Andabak, zamjenik zapovjednika Kažnjeničke bojne, istog dana, 8. svibnja 1993. rekao jednom pripadniku španjolskog bataljuna UNPROFOR-a u Mostaru.

U noći s 8. na 9. svibnja 1993., jedan od zapovjednika HVO-a rekao je svom podređenom vojniku, Bošnjaku, da mu je zapovjednik Kažnjeničke bojne HVO-a Mladen Naletilić rekao kako će sutra, 9. svibnja, “izbiti rat između Muslimana i Hrvata”. “Napad će početi  u pet sati, a “Muslimani će biti eliminisani”, rekao je Naletilić.

Svjedočanstva su to kojima prvostupanjska presuda Haškog suda šestorici političkih i vojnih čelnika Herceg-Bosne argumentira tvrdnju kako je, “prema riječima više svjedoka, već 8. maja 1993. postalo jasno da se za sutradan sprema napad.” I, baš kako je Naletilić spomenutom zapovjedniku najavio, “borbe su počele otprilike u pet sati ujutro”.

Strahote koje je Mostar proživio poslije napada na grad 9. svibnja 1993. bit će opisane u sljedećim nastavcima ovoga feljtona. Ali ono što je prethodilo nije manje važno: prema događajima rekonstruiranima u presudi, HVO je uzurpirao vlast u gradu gotovo godinu prije napada a potom, tvrdi se u presudi, “kroatizirao” Mostar.

Rat i zločini u Mostaru opisani su u drugome od šest svezaka prvostupanjske presude Haškog suda, čiji je sažetak sudsko vijeće izreklo 29. svibnja 2003. Cjelovita presuda obuhvaća ukupno dvije tisuće stranica. Zbivanja u Mostaru opisana su na dvjestotinjak stranica, i predstavljaju gusto sažet prikaz patnji žrtava i okrutnosti zločina, o kojima se i danas vrlo malo zna.

Ali, sudeći po činjenicama rekonstruiranima u presudi, i mjesecima prije otvorenog napada, HVO je uzurpirao vlast u općini Mostar i diskriminirao Muslimane, ne skrivajući namjeru da grad učini “hrvatskim”.

Mostar je “imao veliku simboličku, političku i vojnu vrijednost kako za Hrvate, tako i za Muslimane”, podsjeća presuda. Prema popisu stanovništva iz 1991., u mostarskoj općini živjelo je 126.628 stanovnika, od kojih 34,6 % Muslimana, 33,9 % Hrvata i 18,8 % Srba, a ostali su bili Jugosloveni i ostali.

O razmjerima rata i nasilja svjedoče podaci o katastrofičkim demografskim potresima u sljedeće dvije godine: u svibnju i lipnju 1992., većina mostarskih Srba je otišla ili protjerana, a u grad je došlo 25.000 izbjeglica iz istočnog dijela BiH i srednje Bosne, pa su Hrvati postali većina.

U prvoj polovini 1993. godine, u Mostar je pred ratom izbjeglo 17.890 Muslimana i 1.194 Hrvata, pa su većina postali Muslimani, a ukupni broj stanovnika porastao na više od 145 tisuća.

Samo nekoliko mjeseci kasnije, polovinom studenoga 1993., ukupni broj stanovnika više se nego prepolovio, a nacionalna struktura stanovništva promijenila se treći put u dvije godine: od 66 tisuća preostalih stanovnika, 60 posto bilo je Hrvata i 40 posto Muslimana.

Godinu i pol nakon prvih slobodnih izbora, 9. travnja 1992., u pokušaju da organizira obranu od napada JNA, skupština općine Mostar osnovala je Krizni štab, u kojemu su bila četiri Hrvata, tri Muslimana i dva Srbina.

Mjesec i pol kasnije HVO je raspustio krizni štab. “Vijeće konstatuje da je 15. maja 1992., kada je odlukom predsjedništva Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (HZ HB) izvršna vlast na teritoriji HZ HB povjerena HVO-u, Jadran Topić, predsjednik HVO-a opštine Mostar, raspustio Krizni štab”. Dotadašnji predsjednik Kriznog štaba Milivoj Gagro tog je dana, “kada je došao pred zgradu Kriznog štaba, zatekao zaključana vrata, a rečeno mu je da više neće moći da uđe u zgradu. HVO opštine Mostar preuzeo je na sebe formiranje nove, ratne opštinske vlade, u kojoj Milivoju Gagri i Ismetu Hadžiosmanoviću, predsjedniku SDA, nisu obnovljeni mandati”.

Presuda rekonstruira i tko je Topiću dao ovlasti da postupi kako je postupio: pet dana ranije, 10. svibnja 1992., “Mate Boban, predsjednik HVO-a, i Janko Bobetko, hrvatski general koji je potpisao dokument za zapovjednika Glavnog stožera HVO-a, zvanično su imenovali Jadrana Topića na dužnost predsjednika opštinskog HVO-a Mostar”.

Ipak, “u proljeće 1992., u gradu Mostaru brzo je uspostavljen sistem odbrane (mostarski TO), u okviru kojeg je postojao savez između Hrvata i Muslimana”. Sudsko je vijeće konstatiralo da su se “od septembra 1991. do juna 1992., u opštini Mostar između srpskih oružanih snaga i združenih hrvatsko-muslimanskih snaga vodile brojne borbe koje su prouzrokovale niz oštećenja, naročito u samom gradu Mostaru.”

Postojalo je, međutim, i naličje zajedničke hrvatsko-muslimanske borbe protiv srpskog napadača: ”Uporedo sa ovim sukobima, dokazi koje je Vijeće analiziralo pokazuju da je HVO postepeno preuzeo kontrolu nad opštinom i pokušao da je ‘kroatizira’, što je dovelo do zaoštravanja napetosti između Hrvata i Muslimana, koje su vrhunac dosegle uoči 9. maja 1993.”

Nakon što je Topić imenovan predsjednikom HVO-a, muslimanski, ali i hrvatski dužnosnici HVO-a koji se nisu slagali sa stavovima HDZ-a “postepeno su smijenjeni”. ”Po riječima jednog od muslimanskih članova opštinskog HVO-a, četiri muslimanska člana HVO-a opštine Mostar su 2. avgusta 1992. podnijeli ostavku, prije svega zbog držanja Jadrana Topića koji je donosio odluke bez saradnje s ostalim članovima, kao i zbog postepenog “kroatiziranja” civilnog života.”

Dogodilo se ovo: na zgradama javnih službi istaknuta je zastava Herceg-Bosne; 24. srpnja 1992. hrvatski dinar uveden je kao platežno sredstvo; Univerzitet Džemal Bijedić preimenovan je u Sveučilište u Mostaru, a kao nastavni jezik uveden je hrvatski, zbog čega su 42 profesora Muslimana napustila univerzitet. Hrvatski je nametnut i u školama,

Kroatiziranje Mostara eskaliralo je ujesen 1992. U noći između 21. i 22. listopada 1992., “snage Vojne policije HVO-a uspostavile su potpunu kontrolu nad gradom Mostarom”, tvrdi se u presudi.

Dan kasnije, 22. listopada “HVO je kontrolisao javne objekte od značaja u gradu”: poštu, zgradu MUP-a, skupštinu općine i Palaču pravde. “Pored toga, Vojna policija HVO-a je istog dana blokirala sve puteve i kontrolne punktove u gradu, uvela policijski sat i prekinula emitovanje ‘Radija Mostar BH’”, a “HVO je postavio stražara pred komandu Armije BiH”. Mate Boban u to je vrijeme izjavio da je “Mostar glavni grad Herceg-Bosne i da Muslimani više neće učestvovati u političkoj upravi i vojnom rukovođenju gradom.”

Osjetljiva pitanja jezika i školskih programa rješavala su se ovako: “Kada je riječ o školskim programima, Vijeće primjećuje da je, krajem marta ili početkom aprila 1993., Jadranko Prlić primio delegaciju muslimanskih stanovnika u Mostaru koji su izrazili želju da se u školske programe uvrsti izučavanje muslimanskih pisaca. Delegacija je prihvatila da sastavi spisak autora i djela za koje je željela da se uvrste u program. Međutim, po riječima Miroslava Palamete, premda je održano više sastanaka, nije pronađeno nikakvo rješenje.”

“Što se tiče jezičkog pitanja, Seid Smajkić je pred Vijećem takođe izjavio da se jedna delegacija, u čijem sastavu su bili Zijad Demirović, Smajkić lično i još dvije osobe, sastala sa Jadrankom Prlićem nekog neutvrđenog datuma kako bi s njim razgovarala o pitanju hrvatskog jezika. Tokom sastanka, Jadranko Prlić je izjavio da je i njegov jezik ‘bosanski’. Kada ga je Seid Smajkić zapitao zašto onda svoj jezik naziva ‘hrvatskim’ umjesto ‘bosanskim’, ovaj mu je odgovorio da Muslimani svoj jezik mogu da nazovu ‘muslimanskim’ ako hoće.”

HVO je reorganizirao i civilnu zaštitu, što je najteže posljedice imalo za vatrogasce. “U junu 1992., Dobrovoljno vatrogasno društvo iz istočnog Mostara je ušlo u sastav Civilne zaštite. Prema riječima Ratka Pejanovića i Envera Jusufovića, otkako je uvedena ova promjena, vatrogascima iz istočnog Mostara je postajalo sve teže da rade. HVO opštine Mostar je njihova materijalna sredstva davao na upotrebu vatrogascima iz zapadnog Mostara, koji su pak odbili da Dobrovoljnom vatrogasnom društvu iz istočnog Mostara dostavljaju namirnice i logističku podršku. Najzad, 3. maja 1993., Civilna zaštita je donijela odluku da se Dobrovoljno vatrogasno društvo iz istočnog Mostara briše iz njenog sastava.”

U ožujku, 1993., “Vojna policija HVO-a u potpunosti je kontrolisala grad Mostar zahvaljujući patrolama koje su, u stanju borbene gotovosti, djelovale kako po desnoj, tako i po lijevoj obali
grada.”

Otvorena diskriminacija počela je u travnju 1993., kada je HVO usvojio odluku o pravima izbjeglica, prema kojoj su izbjeglički status mogle dobiti samo osobe koje, uz ostalo, nisu boravile u napuštenim stanovima.

Prema svjedočenjima predstavnika međunarodnih organizacija, zbog te odluke status ‘prognanika’ izgubilo je više od petnaest tisuća ljudi, “većinom Muslimana”, koji su živjeli u napuštenim srpskim stanovima. “Predstavnici međunarodnih organizacija su zbog ove odluke Uredu za izbjeglice ili Mati Bobanu i Franji Tuđmanu u više navrata upućivali proteste, ali bez uspjeha”.

Izbjeglički status oduzet je i osobama od 18 do 55 i starijima od 60 godina, uz obrazloženje mostarskog Ureda za izbjeglice da ti ljudi ne mogu biti “bez obveza i hranjeni i opskrbljeni”. Jer, napisao je taj ured: “Ova zadnja grupa koja ima uvjete i sve više sklonosti svim vrstama kriminala zbog starog nasljeđa orijentalne lijenosti i doskorašnje boljševičke neodgovornosti kao i zbog desperatno dugog rata pa nije čudo da ide u destrukciju društva putem duhovne degradacije, frustracije, dezorijentacije i nasilja”.

“Pošto im je uskraćen status ‘prognanika’, Muslimani nisu imali pristup humanitarnoj pomoći. Nisu imali velik izbor: ili da ostanu u stanovima i, u tom slučaju, ne dobivaju nikakvu pomoć u hrani; ili da se isele iz napuštenih stanova u kojima borave i da, lišeni sredstava za život, budu primorani da odu iz Mostara.” To je početkom svibnja 1993. završilo tako da je HVO Muslimanima smještenim u napuštenim stanovima uputio ultimatum da se isele najkasnije do 9. svibnja, a “izbacivanje iz stanova je počelo već 8. maja 1993.”

HVO je 14. travnja blokirao grad, a dan kasnije “izvršio demonstraciju sile tako što je organizovao defile tenkova i bacača raketa u zapadnom Mostaru”. Armija BiH tada se pobunila, pa su počeli okršaji. “Predsjednici HDZ-a i SDA su upućivali apele da se situacija smiri, no borbe u Mostaru su se nastavile tokom nekoliko dana.” U to su vrijeme, “uporedo s vojnim operacijama počinjeni brojni zločini, naročito u privremenim zatočeničkim centrima HVO-a u Mostaru.”

Blokada grada obustavila je dostavu humanitarne pomoći. “Telefonski saobraćaj više nije radio u istočnom Mostaru. Snabdijevanje pitkom vodom u istočnom Mostaru postalo je moguće samo na javnim punktovima”. “Osim toga, Vijeće napominje da su, zajedno sa HVO-om, u opštini Mostar od maja 1993. do marta 1994. bile prisutne snage HV-a, naročito 5. gardijska brigada HV-a, 2. brigada HV-a i 8. laka jurišna brigada stacionirana u Buni”.

Rat je mogao početi.