ENG
Heni Erceg: Pismo pišem
Autor/ica 👤Heni Erceg
Povezani članci
Uglavnom, budući da je izbor svehrvatske Majke na čelo države zapravo dobar uvodni test za pobjedu njenih muškića na skorim parlamentarnim izborima, čini se da Hrvatska uspješno zatvara krug i vraća se svojim korijenima. Iz kojih je nikla i nastala ova ksenofobna, klerikalna, etnički mrzovoljna, i svakako uzaludna država.
Tek što je prenoćila, novoizabrana hrvatska predsjednica sjela je i, onako opijena svojom novom prestižnom ulogom, napisala pismo glavnom tajniku UN–a, e kako bi od njega zatražila neka osigura da se ratni zločinac Vojislav Šešelj iz Srbije vrati u pritvor Međunarodnog suda u Haagu. Ne znamo je li joj Ban Ki-moon odgovorio, ali i zadnjim je budalama, kakvih u Hrvatskoj nažalost ne manjka, jasno da je njeno pismo zakašnjelo, te da ionako nema nikakvu svrhu, budući da se Haški sud barem formalno smatra nezavisnom institucijom koja svoju odluku o Šešelju ne namjerava mijenjati. Utoliko pismo gospođe Kitarović, napisano još prije nego je i službeno proglašena predsjednicom države, služi tek za domaću, politikantsku upotrebu i blesavo pokazivanje mišića susjednoj Srbiji.
No nekako istodobno jedan je autohtono hrvatski ratni zločinac također pušten na slobodu, mnogo prije isteka osmogodišnje zatvorske kazne na koju je osuđen zbog teških ratnih zločina nad srpskim civilima godine 1991. Slučaj je vjerojatno bez presedana u sudskoj praksi civiliziranih zemalja, uz dodatnu neobičnu slučajnost da Ustavni sud Hrvatske, kao nikada, zasjeda u subotu, dan pred predsjedničke izbore, i potom jutro nakon izbora obznanjuje odluku kojom ukida pravomoćnu presudu o zatvorskoj kazni za ratnog zločinca Branimira Glavaša. Obrazloženje te skandalozne odluke najviše sudske instance u državi, u kojoj doduše ne sjede suci, nego sve bivši isluženi politički manipulatori, potire raniju presudu Vrhovnog suda, posve drugačijim tumačenjem karaktera rata i zanimljivom primjenom Ženevskih konvencija. Ukratko iz odluke Ustavnog suda lijepo se da razabrati kako Glavaš nije počinio ratni zločin jer sa svojim eskadronom smrti nije akumulatorskom kiselinom i strujom mučio, a mecima u potiljak likvidirao nevine srpske civile, građane Hrvatske, nego opasne teroriste.
Je li, međutim, takva odluka Ustavnog suda zabrinula novoizabranu predsjednicu? Je li pisala pismo toj instituciji tražeći da ponište svoju odvratnu odluku? Naravno da nije, jer je ispravno zaključila kako bi to bio nedopustivi pritisak na pravosuđe, upravo onakav kakvog je isporučila tajniku Ujedinjenih nacija. Osim toga, hrvatski ratni zločinac, ako takvog uopće ima, nikako ne može biti isto što i srpski, a u obratu slučaja Glavaš još se i promovira željena istina o domovinskom ratu u kojemu, eto, nisu ubijani srpski civili, nego „samo“ teroristi.
Ipak, mnogi su sumnjičavci brzo uočili čitav niz podudarnosti između predsjedničkih izbora i istodobnog omogućavanja prijevremene slobode jednom notornom ratnom zločincu, pa se postavilo logično pitanje tko je ovoga puta politički instrumentalizirao Ustavni sud? Činjenice govore da je kandidat ljevice, dosadašnji predsjednik Ivo Josipović, odnio neočekivanu pobjedu u inače čvrstom, profašističkom leglu Glavaševe političke stranke, na sjeveroistoku Hrvatske, činjenica je i da nije odbio susret s mladim radikalom te stranke, to jest Glavaševim sinom, što je naravno otvorilo sumnje u moguću političku nagodbu te stranke upravo s Josipovićem, to jest: mi vama glasove – vi nama Glavaša.
No bi li se bivši predsjednik, unatoč taštini i političkim ambicijama, doista upustio u tako beskrupuloznu političku trgovinu? Ili su ustavni suci dobro nanjušili novu okupaciju desnice? Bilo kako bilo, nitko se iz političkih krugova nije oglasio o nepodnošljivo amoralnom potezu Ustavnog suda, a kamoli pisao pismo, ali je zato novoizabrana predsjednica nastavila svoju ubrzanu produkciju opasnih nacionalističkih poruka, započetu još u izbornoj noći konstatacijom kako „ovo nije regija, nego Hrvatska“. Gospođa Kitarović, kojoj sintagma „Hrvatice i Hrvati“ ne silazi s usana, uspjela je tako već lanuti kako je za nju „Hrvat i onaj tko je pravoslavne vjere i Srbin po nacionalnosti“, pa time glupo ili smišljeno, svejedno, demonstrirala mnogo veću bliskost svoje nacionalističke stranke s idejom nekadašnje ustaške, fašističke države Hrvatske – u kojoj je srpska manjina bila i fizički odstranjena iz čistog hrvatskog korpusa – nego idejom moderne, evropske države. Otuda i retoričko pitanje političkog predstavnika Srba u Hrvatskoj, Milorada Pupovca: „Zamislite što bi bilo da netko Hrvate u Bosni nazove Bosancima?“
I doista, nije teško zamisliti kakvo bi tada pismo hrvatska predsjednica poslala u Bosnu, čije građane već uvredljivo patronizira tvrdnjom kako će se svim snagama zalagati za uspostavu trećeg, hrvatskog entiteta u toj državi. Neće se, dakle, zalagati za građansku državu u svom susjedstvu, nego za etnički podijeljenu Bosnu, sve na tragu pogubnih etnicističkih ideja utemeljitelja svoje partije, Franje Tuđmana. Uglavnom, budući da je izbor svehrvatske Majke na čelo države zapravo dobar uvodni test za pobjedu njenih muškića na skorim parlamentarnim izborima, čini se da Hrvatska uspješno zatvara krug i vraća se svojim korijenima. Iz kojih je nikla i nastala ova ksenofobna, klerikalna, etnički mrzovoljna, i svakako uzaludna država.
Autor/ica 👤Heni Erceg
