ENG
Heni Erceg: Oficiri s ružom
Autor/ica 👤Heni Erceg
Povezani članci
Stoga nije teško zamisliti kako bi izgledalo to vojno savjetovalište, pod predsjedanjem dame „koju se sluša“, koja voli isticati kako je, kao činovnica u NATO savezu, znala često „lupiti šakom o stol“. I kroz koju, kao kroz navijenu lutku, progovara zapravo njena mračna, opasna, nacionalistička partija, u niskom startu spremna za ponovni dolazak na vlast. Ona druga, malobrojna Hrvatska, može doduše također lupati o stol. Ali samo vlastitom glavom.
Zanimljivu je kandidatkinju istaknula opozicijska desnica za skore predsjedničke izbore, ženu čvrste ruke, od koje bi imali drhtati svi koji se usude disati iole drukčije od zadane matrice zadrte hrvatske desnice. Pokazalo se, naime, da gospođa Kolinda Grabar Kitarović nije samo bezopasna „barbika“ – kako ju je, kazavši da nije dovoljan samo izgled, nego da treba znati nešto i reći, označio njen protukandidat, aktualni šef države – nego baš obrnuto, čelična dama, koja je, pohvalila se, „probijala mnoge staklene stropove“.
„Ja sam kao ministrica dojila svoje drugo dijete, što je bilo čuđenje u svijetu, bila sam prva žena veleposlanik u SAD-u i prva najviše rangirana žena u NATO-u“, ističe gospođa Kitarović i poentira kako je i danas zapovjednici u NATO savezu i Afganistanu zovu „ona koju se mora slušati“. Tako, eto, zbori dama koja se u Hrvatsku vratila iz sinekure NATO saveza, tvrdeći kako je dala otkaz na taj unosan posao samo zato jer više nije mogla gledati kako joj se domovina urušava, pa se odlučila postati predsjednicom i izvući konačno zemlju iz gospodarskog, moralnog i svakog drugog gliba. Onda se, međutim, vrlo brzo saznalo da je gospođa zapravo zadržala radno mjesto u toj asocijaciji, tek uz šestomjesečni, neplaćeni prekid, to jest dobro se osigurala u slučaju da izgubi izbore, što je vrlo moguće, s obzirom da Hrvati vole svog sadašnjeg šefa države. Koji je baš onako po mjeri preporučenog društvenog mentaliteta nezamjeranja, pa može i lijevo i desno, može malo nacionalizma i malo liberalizma, tako već godinama funkcionira predsjednik Josipović, shodno svom provincijskom umu, lišen ikakvog državničkog zamaha.
Njegova je protukandidatkinja, pak, brzo prešla put od početne laži do profašističkog deklariranja i svojom se retorikom upravo vrhunski uklopila u sve one retrogradne procese koji obilježavaju ovdašnju radikalnu desnicu. Založila se tako za kemijsku kastraciju pedofila, valjda kao nepopravljivu skupinu zlotvora, za razliku recimo od ratnih zločinaca prema kojima gospođa gaji posebno nježan odnos. Stoga buduća predsjednica Hrvatske ima namjeru, nakon što zabrani bilo kakav spomen na Jugoslaviju ili antifašizam, u svoj savjetnički tim pozvati stanovitog generala Mirka Norca, inače čovjeka osuđenog svojevremeno na 15 godina robije zbog ratnog zločina nad civilima, koji je volio likvidirati starce u srpskim selima i potom im kuće spaliti do temelja. Svoju odluku, gospođa Kitarović ljupko pravda konstatacijom kako je on, Norac, „platio svoj dug državi“, dakle nešto kao zatajeni porez ili kaznu za sitni prometni prekršaj.
Ubij, plati i vrati se! – sažeto bi glasio skandalozni recept ove političarke kojim je jednog notornog ratnog zločinca osposobila za rehabilitaciju i potom rad u svom predsjedničkom timu. No to nije sve, nego ta nekada posve irelevantna figura unutar desničarske partije koja će posebnu privrženost prema vojnim licima steći valjda unutar NATO saveza, namjerava rehabilitirati i ostale generale, koje je 2000. umirovio bivši predsjednik Republike Stjepan Mesić. Na tadašnjem se popisu razvlaštenih nalaze sva zvučna imena hrvatskih generala, od kojih su neki bili optuženi za ratne zločine pred Haškim tribunalom, potom oslobođeni zbog besramnog dokidanja kategorije zapovjedne odgovornosti od strane suda u Haagu, pa su na slobodu izašli toliki oficiri i „vojvode“, evo, sve do Šešelja. Uglavnom, razlog Mesićeva postupka bio je u činjenici da su se gospoda generali, osokoljeni svojom nacionalističkom aureolom, bavili politikom s pozicije vojske, prozivali vlast zbog „kriminalizacije Domovinskog rata“ i ignoriranja braniteljske populacije, svim onim, dakle, što je i danas osnova proizvodnje nacionalističkog meteža u državi. Kap koja je prelila čašu bilo je pak otvoreno pismo javnosti te oficirske skupine koje se moglo čitati i kao poziv na državni udar.
Te ljude predsjednička kandidatkinja nacionalističke desnice namjerava rehabilitirati, jer da su oni „sve dali za Hrvatsku“, a planira politički oživjeti i zaposliti čitav takozvani Generalski zbor, njih čak 67 komada, bivših vojnih lica, e da je savjetuju u pitanjima obrane i zaštite stalno ugrožene države. Tako, čini se, gospođa Kitarović zamišlja Hrvatsku kao malu utvrdu kojom će vladati vojna hunta, sastavljena od mnogih bivših probisvijeta, kriminalaca iz Legije stranaca, koji su nakon rata i dobro obavljenog posla etničkog čišćenja srpskog stanovništva, nagrađeni benzinskim stanicama, ribogojilištima, raznim unosnim biznisima i promovirani u neupitne nacionalističke ikone. U tako časnom društvu posve je prirodno da se nađe i jedan osuđeni ratni zločinac.
Stoga nije teško zamisliti kako bi izgledalo to vojno savjetovalište, pod predsjedanjem dame „koju se sluša“, koja voli isticati kako je, kao činovnica u NATO savezu, znala često „lupiti šakom o stol“. I kroz koju, kao kroz navijenu lutku, progovara zapravo njena mračna, opasna, nacionalistička partija, u niskom startu spremna za ponovni dolazak na vlast. Ona druga, malobrojna Hrvatska, može doduše također lupati o stol. Ali samo vlastitom glavom.
Autor/ica 👤Heni Erceg
