Građansko i nacionalno: prevare i kamuflaže

Izdvajamo

• Ako je prije izbora za predsjednika Hrvatske i bilo nedoumica o tome tko je Zoran Milanović, sada ih više nema. Riječ je o neobuzdanom neznalici, redukcionistu problema na populističke fraze, velikoj političkoj štetočini i svadljivom čovjeku koji inferiornost službe koju obnaša i ovlasti kojima raspolaže pokušava nadoknaditi neuravnoteženim, mahnitim i arogantnim teroriziranjem i trovanjem javnosti. Milanovića prepuštamo javnosti u Republici Hrvatskoj, uključujući i onaj profesionalni dio toga društva koji se bavi psihološkim fenomenima, a mi ćemo u ovom tekstu kazati nešto o odnosu građanskog i etničkog (nacionalnog).

Povezani članci

• Samir Fazlić: Kvadrant C1 je SDA-ov pucanj u pluća Sarajeva
• Tim Tom Club
• Šutnja kao odobravanje
• Muharem Hindić Mušica: Mladost će pobijediti fašizam
• Prostitucija, za i protiv
• Božica Jelušić: Dostojan protivnik

Potrebno je doista više države, ali ne unitarne države na kojoj inzistira bošnjačka politika, nego funkcionalne demokratske države koju će svi građani doživljavati svojom. Potrebno je zaštititi i kolektivna prava. Kad ne bude straha od diskriminacije, snažnije će zaživjeti ideja građanske Bosne i Hercegovine.

Otkako je početkom 2020. godine (5. siječnja) izabran za predsjednika Republike Hrvatske, Zoran Milanović vrlo često, gotovo konstantno, svojim postupcima sluđuje hrvatsku javnost. Njegove nepromišljene, nesuvisle i uvredljive izjave skandaliziraju pristojniji dio tog društva, baš one koji su glasali za njega vodeći se logikom „biranja manjeg zla“, i mnogi u Hrvatskoj smatraju da takvim ponašanjem sramoti i obezvrjeđuje funkciju koju obnaša.

Milanović je prošlog tjedna pohodio Bosnu i Hercegovinu, odnosno teritorij nekadašnje Herceg-Bosne, kako bi se lakovjernim bosansko-hercegovačkim Hrvatima predstavio kao veliki borac za njihove nacionalne interese. Kad god se netko iz Hrvatske predstavljao kao „spasitelj“ (primjerice Tuđman), da podsjetimo politički pogubljene i izmanipulirane bosansko-hercegovačke Hrvate, oni su trpjeli veliku štetu i velike posljedice. Duga je lista „političkih spasitelja“ iz Hrvatske koji su bosansko-hercegovačkim Hrvatima samo zagorčavali život. Tome su kumovali i sami bosansko-hercegovački Hrvati koji vole poglavnike i očeve nacije, patrone i patronate. Kako sada stvari stoje, prije će bosansko-hercegovački Hrvati demografski nestati nego što će postati samostalni politički subjekt u matičnoj zemlji Bosni i Hercegovini.

Za stanje u kojem se sada nalaze bosansko-hercegovački Hrvati odgovorna je ponajviše hrvatska politika iz Zagreba koja je veliki dio tog naroda žrtvovala da bi osigurala nezavisnost vlastite države. Pritom je sklapala nemoralne i nehumane političke i vojne sporazume i beskrupulozno trgovala životima bosanskih Hrvata. Rječiti, ali „zaboravni“ i nevjerodostojni Zoran Milanović o tome na svom herceg-bosanskom političkom hodočašću nije ni riječi progovorio, dakle, ni o političkoj prodaji Bosanske Posavine, ni o zaboravu banjolučkih i krajiških Hrvata, ni o herceg-bosanskoj politici kojom je politički Zagreb gurnuo bosansko-hercegovačke Hrvate u rat s Bošnjacima. Hrvatska politika prema bosansko-hercegovačkim Hrvatima bila je svih ovih trideset godina, Milanovićevim riječima kazano, plansko i beskrupulozno „džeparenje“ sunarodnjaka s teškim političkim i demografskim posljedicama. Bosansko-hercegovački Hrvati su brutalno pokradeni od Hrvatske: ukradena im je vlastita povijest, domovina, zavičaj, kultura, autohtona religioznost, ukraden im je njihov stvarni identitet.

Neprincipijelni predsjednik Milanović, logikom naknadne pameti i zakašnjelog političkog refleksa, manipulira osjećajima bosansko-hercegovačkih Hrvata, pojačavajući njihov odium prema vlastitoj zemlji i prema većinskom bošnjačkom narodu. Puno prije nego što je to shvatio Zoran Milanović, većina bosansko-hercegovačkih Hrvata, i oni koji ne podržavaju politiku HDZ-a i Dragana Čovića, nije prihvaćala da hrvatski član Predsjedništvu Bosne i Hercegovine bude Željko Komšić. Kroz cijelo to vrijeme Zoran Milanović je šutio, štoviše i podržavao Komšićevu politiku, a sada pilatovski pere ruke, izbjegava Sarajevo, ponižava institucije države Bosne i Hercegovine i dodvorava se Čoviću i bosansko-hercegovačkom HDZ-u.

Ako je prije izbora za predsjednika Hrvatske i bilo nedoumica o tome tko je Zoran Milanović, sada ih više nema. Riječ je o neobuzdanom neznalici, redukcionistu problema na populističke fraze, velikoj političkoj štetočini i svadljivom čovjeku koji inferiornost službe koju obnaša i ovlasti kojima raspolaže pokušava nadoknaditi neuravnoteženim, mahnitim i arogantnim teroriziranjem i trovanjem javnosti. Milanovića prepuštamo javnosti u Republici Hrvatskoj, uključujući i onaj profesionalni dio toga društva koji se bavi psihološkim fenomenima, a mi ćemo u ovom tekstu kazati nešto o odnosu građanskog i etničkog (nacionalnog).

Takozvano „hrvatsko pitanje“ godinama je tema u Bosni i Hercegovini i jasno je svakom iole razumnom čovjeku da se to pitanje neće riješiti ni u Mostaru, ni u Vitezu, ni u Livnu, ni u Duvnu ni na Borovoj glavi. Jasno je također i to da bez političkog dogovora (kompromisa) s bošnjačkom stranom i bez promjene Izbornog zakona u čijem procesu sudjeluju svi politički akteri, dakle i predstavnici srpskog naroda, stranke opozicije i međunarodna zajednica, neće biti riješeno nijedno nacionalno pitanje, ali ni ono građansko. Jasno je i to da nijedna strana neće moći ostvariti svoje maksimalističke zahtjeve i da će u krajnjem slučaju međunarodna zajednica, ako je još uopće zainteresirana za ovu zemlju, morati posegnuti za mehanizmima političke prisile kao što je to učinila u slučaju Mostara.

„Hrvatsko pitanje“ nije samo hrvatsko pitanje, ono je istodobno i bošnjačko i srpsko pitanje svugdje gdje su u manjini, ono je naravno i pitanje manjina, u konačnici i građansko pitanje. Oni koji umanjuju važnost nacionalnih pitanja u Bosni i Hercegovini, ne razumiju ovu zemlju i odnose u njoj. Dva najvažnija identifikacijska faktora kod građana Bosne i Hercegovine jesu upravo etnička i vjerska pripadnost, što su građani i građanke slobodno i bez prisile potvrdili i na popisu stanovništva 2013. godine. To ne znači da oni nisu i građani, ali ta identifikacija im je manje važna dok god doživljavaju diskriminaciju zbog svoje etničke i vjerske pripadnosti: Hrvati i Bošnjaci u Republici Srpskoj, Srbi u Federaciji, Bošnjaci u većinskim hrvatskim kantonima, Hrvati u većinski bošnjačkim kantonima.

Politički predstavnici Republike Srpske i uopće srpska politika na ovim prostorima, uključujući i Beograd, podržavaju politiku Dragana Čovića i HDZ-a, ali pod uvjetom da se „hrvatsko pitanje“ ne širi i ne postavlja na teritoriju Republike Srpske. Zastrašujuće je da je politika koja je prognala bosanske Hrvate u Posavini i Krajini postala najveći saveznik hrvatskih političkih vođa u borbi protiv bošnjačke politike u Federaciji. Na taj način hrvatsko-bošnjački politički konflikti idu u korist jačanju Republike Srpske kojoj najviše odgovaraju političke krize u Federaciji i nefunkcionalnost države.

Promatramo li „hrvatsko pitanje“ iz perspektive bošnjačke politike i građanskih stranaka koje se deklarativno pozivaju na građanske principe, dojam je da mnogi od njih bosansko-hercegovačke Hrvate ne doživljavaju kao autohtone stanovnike ove zemlje i da bi najviše voljeli kad bi, demografski ionako prepolovljeni i brojčano inferiorni, naprosto nestali. Izjednačavanjem prava i interesa bosansko-hercegovačkih Hrvata s herceg-bosanskom politikom ili sadašnjom politikom Dragana Čovića i HDZ-a, cijeli narod se u javnom prostoru stigmatizira teškim kvalifikacijama, nacionalistima i separatistima, štoviše, krvoločnim uzepeovcima i latentnim unutarnjim neprijateljima države Bosne i Hercegovine. Neosporno je da među bosansko-hercegovačkim Hrvatima ima i takvih, prije svega u njihovom političkom vodstvu, ali kad je riječ o nacionalizmu ništa bolje stanje nije ni unutar bošnjačkog naroda čiji nacionalizam posljednjih godina postaje sve goropadniji i agresivniji.

Treba konstatirati i to da je građanstvo koje propagiraju nominalno građanske stranke, gotovo u pravilu kamuflaža, što se bezbroj puta potvrdilo i potvrđuje na bosansko-hercegovačkoj političkoj sceni na svim razinama vlasti. I pripadnicima bošnjačkog naroda, kao uostalom i Srbima i Hrvatima, ponajprije je stalo do toga da zaštite svoje nacionalne, vjerske, kulturne i jezične interese. Zbog toga Bošnjaci u Republici Srpskoj i većinskim hrvatskim kantonima ne podržavaju građanske stranke, nego glasaju za svoje nacionalne stranke, kao što to najvećim dijelom čine i Srbi i Hrvati, pa makar te stranke i te politike vodili „crni đavli“. Ako se, dakle, od Hrvata u Federaciji zahtijeva da se u političkom smislu ponašaju „građanski“, isti kriteriji bi trebali vrijedili i za Bošnjake u Republici Srpskoj i zapadnoj Hercegovini. No, riječ je ipak o tome da se građanske ideje zastupaju samo ondje gdje se ima većina i gdje ne postoji opasnost da bi druga strana (etnička skupina) mogla nametnuti svoje „etničke građane“.

Koliko je važna institucionalna zaštita nacionalnih interesa, da navedemo jedan konkretan primjer, pokazuje i slučaj s bosanskim jezikom u Republici Srpskoj. Roditelji djece bošnjačke nacionalnosti ne mogu ostvariti pravo na vlastiti jezik, ako im se to pravo institucionalno ne osigura. Pojedinačno, kao građani i građanke, roditelji to pravo ne mogu i neće nikad ostvariti. Sličan je slučaj i s pravima pripadnika srpskog naroda u Federaciji BiH. Ako netko i ne drži previše do nacionalnih i vjerskih prava ili do prava na jezik i vlastitu povijest, svejedno ne može umanjivati ni prezirati ta prava, jer je riječ o konkretnim ljudima koji u manjinskom statusu svakodnevno trpe diskriminaciju ne zato što ih se percipira kao građane i građanke, nego upravo obrnuto, zato što su Srbi, Bošnjaci, Hrvati.

Bosna i Hercegovina treba biti građanska država, ali zagovornici građanske Bosne i Hercegovine nikako da shvate da je „građanstvo“ po mjeri Željka Komšića i sličnih političkih protagonista naprosto politički promašaj i velika prevara, ne samo iz perspektive Hrvata, nego i iz perspektive Bošnjaka koji su povjerovali u tu politiku. Sve veći broj bošnjačkih intelektualaca, političkih analitičara i novinara pod krinkom borbe za građansku Bosnu i Hercegovinu, zapada u bošnjački nacionalizam. Ako je 2006. godine, kad je Željko Komšić prvi put postao član Predsjedništva BiH, postojala nada da bi tadašnji Lagumdžijin SDP mogao relaksirati nacionalne odnose u BiH i osnažiti građanske opcije u državi, već je 2010. godine, kad je Željko Komšić po drugi put izabran i 2011. godine kad je SDP formirao tzv. platformašku vladu s Jurišićevim HSP-om i Lijanovićevim NSRzB-om, bilo jasno da se to neće dogoditi i da će takva politika imati dalekosežne posljedice. O promašenosti i pogubnosti takve politike, uz neke druge autore, pisao je 2011. godine i potpisnik ovih redova.

Politika Željka Komšića i njegovih partnera ogadila je mnogima građanske ideje (ne samo Hrvatima!), pokopala društvenu nadu i nanijela teško popravljivu štetu građanskoj Bosni i Hercegovini i istodobno pomogla Draganu Čoviću da posve ovlada hrvatskom političkom scenom i praktično onemogući bilo kakvu političku alternativu unutar toga naroda. Dok je god tako, dok bosansko-hercegovački Hrvati budu u strahu od preglasavanja i tzv. „majorizacije“, čime ih stalno plaše njihovi političke vođe, Dragan Čović i njegovi politički trabanti iz Hrvatskog narodnog sabora suvereno će vladati tim političkim korpusom i konstantno generirati političke krize prije svega u Federaciji BiH.

Prava i političke interese bosansko-hercegovačkih Hrvata ne može se promatrati kroz politiku Dragana Čovića, HDZ-a i HNS-a i njihovih partnera iz Republike Hrvatske. Treba pritom imati na umu da više od polovice bosansko-hercegovačkih Hrvata uopće ne izlazi na izbore. To su oni ljudi koji svoj glas ne žele dati HDZ-u, jer im se ta politika ogadila i jer im je nanijela puno štete, ali ne žele dati glas ni Željku Komšiću jer ga doživljavaju bošnjačkom političkom prevarom i jer taj čovjek u svojoj dugoj političkoj karijeri nije učinio ništa ni za Hrvate (a godinama uživa na funkciji hrvatskog člana predsjedništva), a ni za državu Bosnu i Hercegovinu koje su mu puna usta. Komšić je pritom i sam svojim svađalačkim mentalitetom, uvredljivim izjavama i nevjerodostojnim postupcima puno doprinio tome da je gotovo posvuda gdje žive Hrvati persona non grata.

Nije nimalo jednostavno graditi građansku državu u multietničkom i multireligijskom društvu, društvu koje je obilježeno ratom i etničkom isključivošću. Put do građanske države nije put preglasavanja malobrojnijih, nije providna politička igra varanja i manipuliranja zakonom koji omogućuje prevare (Komšić je izabran prema važećem Izbornom zakonu), nego je put socijalnog prijateljstva, političke suradnje i međuetničkog povjerenja, zaštite kolektivnih prava, kako je to slučaj u demokratski uređenim društvima na koja se pozivaju zagovornici građanske države. Rješavanje tog pitanja je sudbinski važno i za bosansko-hercegovačke manjine koje nemaju nikakvih političkih prava. Da je moguć politički suživot nacionalnih i građanskih prava, pokazuju demokratska društva zapadne Europe u kojima su ljudima zajamčena i individualna i kolektivna prava. U Bosni i Hercegovini i općenito na ovim prostorima vlastita prava se uglavnom koriste kako bi se poništila prava drugih, a ne omogućila, kako je to slučaj u civiliziranom svijetu.

Treba, dakle, ozbiljno uzeti u obzir zaštitu kolektivnih prava, i to ih precizno i taksativno nabrojiti, ne zato što na njima inzistiraju etničke politike, nego zato što su ta prava važna ljudima u identitarnom smislu, ali i zato što ih štite od nacionalne, vjerske i kulturne diskriminacije. Pritom je, naravno, nužno i ograničiti kolektivna prava kako bi se otklonile političke blokade i pozivanje na izmišljene i umišljene ugroženosti. Ne može sve na čemu inzistiraju nacionalne stranke ući u registar vitalnih nacionalnih interesa.

Točno je da je Bosna i Hercegovina premalo država, pokazala je to i pandemija koronavirusa, jer su mnoge važne ovlasti prenesene na entitete i kantone. Točno je također i to da srpska i hrvatska politika u BiH često funkcioniraju kao političke filijale Beograda i Zagreba što izaziva ogorčenost kod Bošnjaka. Potrebno je, doista, više države, al ne unitarne države na kojoj inzistira bošnjačka politika, nego više funkcionalne države u smislu jačanja državnih institucija, zalaganja za vladavinu prava i borbe protiv korupcije. Potrebna je i posve nova politika, jer su sve sadašnje politike, i Izetbegovićeva i Komšićeva, i Dodikova i Čovićeva, a velikim dijelom i politike takozvane opozicije, antidržavne politike, ratne politike, nevjerodostojne i neprincipijelne, koruptivne i prevarantske, bez vizije i bez morala.

U konačnici, građanske ideje se ne mogu utjerati na silu. Svi takvi pokušaji su naprosto propali i u pravilu su generirali međuetničku nesnošljivost koja je ponekad vodila i do sukoba kao što je to bio slučaj na našim prostorima. Kad ne bude straha od kolektivne diskriminacije, a on je prisutan u svim etničkim skupinama u BiH, snažnije će zaživjeti ideja građanske Bosne i Hercegovine.