Građansko i nacionalno: prevare i kamuflaže
Izdvajamo
- Ako je prije izbora za predsjednika Hrvatske i bilo nedoumica o tome tko je Zoran Milanović, sada ih više nema. Riječ je o neobuzdanom neznalici, redukcionistu problema na populističke fraze, velikoj političkoj štetočini i svadljivom čovjeku koji inferiornost službe koju obnaša i ovlasti kojima raspolaže pokušava nadoknaditi neuravnoteženim, mahnitim i arogantnim teroriziranjem i trovanjem javnosti. Milanovića prepuštamo javnosti u Republici Hrvatskoj, uključujući i onaj profesionalni dio toga društva koji se bavi psihološkim fenomenima, a mi ćemo u ovom tekstu kazati nešto o odnosu građanskog i etničkog (nacionalnog).
Povezani članci
- Stara devizna štednja u bankama bivše Jugoslavije
- Upoznajte profesore koji su devedesetih zbog marksizma ostali bez posla
- Istinom protiv historijskog revizionizma!
- Boris Dežulović: Ne zna svijet kakvo sam ja srpsko đubre
- Marko Vešović: Bošnjaci imaju svog Rajka Vasića u liku Fatmira Alispahića
- OSCE: Nastavak razdvajanja po etničkim linijama na bh. izborima
Potrebno je doista više države, ali ne unitarne države na kojoj inzistira bošnjačka politika, nego funkcionalne demokratske države koju će svi građani doživljavati svojom. Potrebno je zaštititi i kolektivna prava. Kad ne bude straha od diskriminacije, snažnije će zaživjeti ideja građanske Bosne i Hercegovine.
Otkako je početkom 2020. godine (5. siječnja) izabran za predsjednika Republike Hrvatske, Zoran Milanović vrlo često, gotovo konstantno, svojim postupcima sluđuje hrvatsku javnost. Njegove nepromišljene, nesuvisle i uvredljive izjave skandaliziraju pristojniji dio tog društva, baš one koji su glasali za njega vodeći se logikom „biranja manjeg zla“, i mnogi u Hrvatskoj smatraju da takvim ponašanjem sramoti i obezvrjeđuje funkciju koju obnaša.
Milanović je prošlog tjedna pohodio Bosnu i Hercegovinu, odnosno teritorij nekadašnje Herceg-Bosne, kako bi se lakovjernim bosansko-hercegovačkim Hrvatima predstavio kao veliki borac za njihove nacionalne interese. Kad god se netko iz Hrvatske predstavljao kao „spasitelj“ (primjerice Tuđman), da podsjetimo politički pogubljene i izmanipulirane bosansko-hercegovačke Hrvate, oni su trpjeli veliku štetu i velike posljedice. Duga je lista „političkih spasitelja“ iz Hrvatske koji su bosansko-hercegovačkim Hrvatima samo zagorčavali život. Tome su kumovali i sami bosansko-hercegovački Hrvati koji vole poglavnike i očeve nacije, patrone i patronate. Kako sada stvari stoje, prije će bosansko-hercegovački Hrvati demografski nestati nego što će postati samostalni politički subjekt u matičnoj zemlji Bosni i Hercegovini.
Za stanje u kojem se sada nalaze bosansko-hercegovački Hrvati odgovorna je ponajviše hrvatska politika iz Zagreba koja je veliki dio tog naroda žrtvovala da bi osigurala nezavisnost vlastite države. Pritom je sklapala nemoralne i nehumane političke i vojne sporazume i beskrupulozno trgovala životima bosanskih Hrvata. Rječiti, ali „zaboravni“ i nevjerodostojni Zoran Milanović o tome na svom herceg-bosanskom političkom hodočašću nije ni riječi progovorio, dakle, ni o političkoj prodaji Bosanske Posavine, ni o zaboravu banjolučkih i krajiških Hrvata, ni o herceg-bosanskoj politici kojom je politički Zagreb gurnuo bosansko-hercegovačke Hrvate u rat s Bošnjacima. Hrvatska politika prema bosansko-hercegovačkim Hrvatima bila je svih ovih trideset godina, Milanovićevim riječima kazano, plansko i beskrupulozno „džeparenje“ sunarodnjaka s teškim političkim i demografskim posljedicama. Bosansko-hercegovački Hrvati su brutalno pokradeni od Hrvatske: ukradena im je vlastita povijest, domovina, zavičaj, kultura, autohtona religioznost, ukraden im je njihov stvarni identitet.
Neprincipijelni predsjednik Milanović, logikom naknadne pameti i zakašnjelog političkog refleksa, manipulira osjećajima bosansko-hercegovačkih Hrvata, pojačavajući njihov odium prema vlastitoj zemlji i prema većinskom bošnjačkom narodu. Puno prije nego što je to shvatio Zoran Milanović, većina bosansko-hercegovačkih Hrvata, i oni koji ne podržavaju politiku HDZ-a i Dragana Čovića, nije prihvaćala da hrvatski član Predsjedništvu Bosne i Hercegovine bude Željko Komšić. Kroz cijelo to vrijeme Zoran Milanović je šutio, štoviše i podržavao Komšićevu politiku, a sada pilatovski pere ruke, izbjegava Sarajevo, ponižava institucije države Bosne i Hercegovine i dodvorava se Čoviću i bosansko-hercegovačkom HDZ-u.
Ako je prije izbora za predsjednika Hrvatske i bilo nedoumica o tome tko je Zoran Milanović, sada ih više nema. Riječ je o neobuzdanom neznalici, redukcionistu problema na populističke fraze, velikoj političkoj štetočini i svadljivom čovjeku koji inferiornost službe koju obnaša i ovlasti kojima raspolaže pokušava nadoknaditi neuravnoteženim, mahnitim i arogantnim teroriziranjem i trovanjem javnosti. Milanovića prepuštamo javnosti u Republici Hrvatskoj, uključujući i onaj profesionalni dio toga društva koji se bavi psihološkim fenomenima, a mi ćemo u ovom tekstu kazati nešto o odnosu građanskog i etničkog (nacionalnog).
Takozvano „hrvatsko pitanje“ godinama je tema u Bosni i Hercegovini i jasno je svakom iole razumnom čovjeku da se to pitanje neće riješiti ni u Mostaru, ni u Vitezu, ni u Livnu, ni u Duvnu ni na Borovoj glavi. Jasno je također i to da bez političkog dogovora (kompromisa) s bošnjačkom stranom i bez promjene Izbornog zakona u čijem procesu sudjeluju svi politički akteri, dakle i predstavnici srpskog naroda, stranke opozicije i međunarodna zajednica, neće biti riješeno nijedno nacionalno pitanje, ali ni ono građansko. Jasno je i to da nijedna strana neće moći ostvariti svoje maksimalističke zahtjeve i da će u krajnjem slučaju međunarodna zajednica, ako je još uopće zainteresirana za ovu zemlju, morati posegnuti za mehanizmima političke prisile kao što je to učinila u slučaju Mostara.
„Hrvatsko pitanje“ nije samo hrvatsko pitanje, ono je istodobno i bošnjačko i srpsko pitanje svugdje gdje su u manjini, ono je naravno i pitanje manjina, u konačnici i građansko pitanje. Oni koji umanjuju važnost nacionalnih pitanja u Bosni i Hercegovini, ne razumiju ovu zemlju i odnose u njoj. Dva najvažnija identifikacijska faktora kod građana Bosne i Hercegovine jesu upravo etnička i vjerska pripadnost, što su građani i građanke slobodno i bez prisile potvrdili i na popisu stanovništva 2013. godine. To ne znači da oni nisu i građani, ali ta identifikacija im je manje važna dok god doživljavaju diskriminaciju zbog svoje etničke i vjerske pripadnosti: Hrvati i Bošnjaci u Republici Srpskoj, Srbi u Federaciji, Bošnjaci u većinskim hrvatskim kantonima, Hrvati u većinski bošnjačkim kantonima.
Politički predstavnici Republike Srpske i uopće srpska politika na ovim prostorima, uključujući i Beograd, podržavaju politiku Dragana Čovića i HDZ-a, ali pod uvjetom da se „hrvatsko pitanje“ ne širi i ne postavlja na teritoriju Republike Srpske. Zastrašujuće je da je politika koja je prognala bosanske Hrvate u Posavini i Krajini postala najveći saveznik hrvatskih političkih vođa u borbi protiv bošnjačke politike u Federaciji. Na taj način hrvatsko-bošnjački politički konflikti idu u korist jačanju Republike Srpske kojoj najviše odgovaraju političke krize u Federaciji i nefunkcionalnost države.
Promatramo li „hrvatsko pitanje“ iz perspektive bošnjačke politike i građanskih stranaka koje se deklarativno pozivaju na građanske principe, dojam je da mnogi od njih bosansko-hercegovačke Hrvate ne doživljavaju kao autohtone stanovnike ove zemlje i da bi najviše voljeli kad bi, demografski ionako prepolovljeni i brojčano inferiorni, naprosto nestali. Izjednačavanjem prava i interesa bosansko-hercegovačkih Hrvata s herceg-bosanskom politikom ili sadašnjom politikom Dragana Čovića i HDZ-a, cijeli narod se u javnom prostoru stigmatizira teškim kvalifikacijama, nacionalistima i separatistima, štoviše, krvoločnim uzepeovcima i latentnim unutarnjim neprijateljima države Bosne i Hercegovine. Neosporno je da među bosansko-hercegovačkim Hrvatima ima i takvih, prije svega u njihovom političkom vodstvu, ali kad je riječ o nacionalizmu ništa bolje stanje nije ni unutar bošnjačkog naroda čiji nacionalizam posljednjih godina postaje sve goropadniji i agresivniji.
Treba konstatirati i to da je građanstvo koje propagiraju nominalno građanske stranke, gotovo u pravilu kamuflaža, što se bezbroj puta potvrdilo i potvrđuje na bosansko-hercegovačkoj političkoj sceni na svim razinama vlasti. I pripadnicima bošnjačkog naroda, kao uostalom i Srbima i Hrvatima, ponajprije je stalo do toga da zaštite svoje nacionalne, vjerske, kulturne i jezične interese. Zbog toga Bošnjaci u Republici Srpskoj i većinskim hrvatskim kantonima ne podržavaju građanske stranke, nego glasaju za svoje nacionalne stranke, kao što to najvećim dijelom čine i Srbi i Hrvati, pa makar te stranke i te politike vodili „crni đavli“. Ako se, dakle, od Hrvata u Federaciji zahtijeva da se u političkom smislu ponašaju „građanski“, isti kriteriji bi trebali vrijedili i za Bošnjake u Republici Srpskoj i zapadnoj Hercegovini. No, riječ je ipak o tome da se građanske ideje zastupaju samo ondje gdje se ima većina i gdje ne postoji opasnost da bi druga strana (etnička skupina) mogla nametnuti svoje „etničke građane“.
Koliko je važna institucionalna zaštita nacionalnih interesa, da navedemo jedan konkretan primjer, pokazuje i slučaj s bosanskim jezikom u Republici Srpskoj. Roditelji djece bošnjačke nacionalnosti ne mogu ostvariti pravo na vlastiti jezik, ako im se to pravo institucionalno ne osigura. Pojedinačno, kao građani i građanke, roditelji to pravo ne mogu i neće nikad ostvariti. Sličan je slučaj i s pravima pripadnika srpskog naroda u Federaciji BiH. Ako netko i ne drži previše do nacionalnih i vjerskih prava ili do prava na jezik i vlastitu povijest, svejedno ne može umanjivati ni prezirati ta prava, jer je riječ o konkretnim ljudima koji u manjinskom statusu svakodnevno trpe diskriminaciju ne zato što ih se percipira kao građane i građanke, nego upravo obrnuto, zato što su Srbi, Bošnjaci, Hrvati.
Bosna i Hercegovina treba biti građanska država, ali zagovornici građanske Bosne i Hercegovine nikako da shvate da je „građanstvo“ po mjeri Željka Komšića i sličnih političkih protagonista naprosto politički promašaj i velika prevara, ne samo iz perspektive Hrvata, nego i iz perspektive Bošnjaka koji su povjerovali u tu politiku. Sve veći broj bošnjačkih intelektualaca, političkih analitičara i novinara pod krinkom borbe za građansku Bosnu i Hercegovinu, zapada u bošnjački nacionalizam. Ako je 2006. godine, kad je Željko Komšić prvi put postao član Predsjedništva BiH, postojala nada da bi tadašnji Lagumdžijin SDP mogao relaksirati nacionalne odnose u BiH i osnažiti građanske opcije u državi, već je 2010. godine, kad je Željko Komšić po drugi put izabran i 2011. godine kad je SDP formirao tzv. platformašku vladu s Jurišićevim HSP-om i Lijanovićevim NSRzB-om, bilo jasno da se to neće dogoditi i da će takva politika imati dalekosežne posljedice. O promašenosti i pogubnosti takve politike, uz neke druge autore, pisao je 2011. godine i potpisnik ovih redova.
Politika Željka Komšića i njegovih partnera ogadila je mnogima građanske ideje (ne samo Hrvatima!), pokopala društvenu nadu i nanijela teško popravljivu štetu građanskoj Bosni i Hercegovini i istodobno pomogla Draganu Čoviću da posve ovlada hrvatskom političkom scenom i praktično onemogući bilo kakvu političku alternativu unutar toga naroda. Dok je god tako, dok bosansko-hercegovački Hrvati budu u strahu od preglasavanja i tzv. „majorizacije“, čime ih stalno plaše njihovi političke vođe, Dragan Čović i njegovi politički trabanti iz Hrvatskog narodnog sabora suvereno će vladati tim političkim korpusom i konstantno generirati političke krize prije svega u Federaciji BiH.
Prava i političke interese bosansko-hercegovačkih Hrvata ne može se promatrati kroz politiku Dragana Čovića, HDZ-a i HNS-a i njihovih partnera iz Republike Hrvatske. Treba pritom imati na umu da više od polovice bosansko-hercegovačkih Hrvata uopće ne izlazi na izbore. To su oni ljudi koji svoj glas ne žele dati HDZ-u, jer im se ta politika ogadila i jer im je nanijela puno štete, ali ne žele dati glas ni Željku Komšiću jer ga doživljavaju bošnjačkom političkom prevarom i jer taj čovjek u svojoj dugoj političkoj karijeri nije učinio ništa ni za Hrvate (a godinama uživa na funkciji hrvatskog člana predsjedništva), a ni za državu Bosnu i Hercegovinu koje su mu puna usta. Komšić je pritom i sam svojim svađalačkim mentalitetom, uvredljivim izjavama i nevjerodostojnim postupcima puno doprinio tome da je gotovo posvuda gdje žive Hrvati persona non grata.
Nije nimalo jednostavno graditi građansku državu u multietničkom i multireligijskom društvu, društvu koje je obilježeno ratom i etničkom isključivošću. Put do građanske države nije put preglasavanja malobrojnijih, nije providna politička igra varanja i manipuliranja zakonom koji omogućuje prevare (Komšić je izabran prema važećem Izbornom zakonu), nego je put socijalnog prijateljstva, političke suradnje i međuetničkog povjerenja, zaštite kolektivnih prava, kako je to slučaj u demokratski uređenim društvima na koja se pozivaju zagovornici građanske države. Rješavanje tog pitanja je sudbinski važno i za bosansko-hercegovačke manjine koje nemaju nikakvih političkih prava. Da je moguć politički suživot nacionalnih i građanskih prava, pokazuju demokratska društva zapadne Europe u kojima su ljudima zajamčena i individualna i kolektivna prava. U Bosni i Hercegovini i općenito na ovim prostorima vlastita prava se uglavnom koriste kako bi se poništila prava drugih, a ne omogućila, kako je to slučaj u civiliziranom svijetu.
Treba, dakle, ozbiljno uzeti u obzir zaštitu kolektivnih prava, i to ih precizno i taksativno nabrojiti, ne zato što na njima inzistiraju etničke politike, nego zato što su ta prava važna ljudima u identitarnom smislu, ali i zato što ih štite od nacionalne, vjerske i kulturne diskriminacije. Pritom je, naravno, nužno i ograničiti kolektivna prava kako bi se otklonile političke blokade i pozivanje na izmišljene i umišljene ugroženosti. Ne može sve na čemu inzistiraju nacionalne stranke ući u registar vitalnih nacionalnih interesa.
Točno je da je Bosna i Hercegovina premalo država, pokazala je to i pandemija koronavirusa, jer su mnoge važne ovlasti prenesene na entitete i kantone. Točno je također i to da srpska i hrvatska politika u BiH često funkcioniraju kao političke filijale Beograda i Zagreba što izaziva ogorčenost kod Bošnjaka. Potrebno je, doista, više države, al ne unitarne države na kojoj inzistira bošnjačka politika, nego više funkcionalne države u smislu jačanja državnih institucija, zalaganja za vladavinu prava i borbe protiv korupcije. Potrebna je i posve nova politika, jer su sve sadašnje politike, i Izetbegovićeva i Komšićeva, i Dodikova i Čovićeva, a velikim dijelom i politike takozvane opozicije, antidržavne politike, ratne politike, nevjerodostojne i neprincipijelne, koruptivne i prevarantske, bez vizije i bez morala.
U konačnici, građanske ideje se ne mogu utjerati na silu. Svi takvi pokušaji su naprosto propali i u pravilu su generirali međuetničku nesnošljivost koja je ponekad vodila i do sukoba kao što je to bio slučaj na našim prostorima. Kad ne bude straha od kolektivne diskriminacije, a on je prisutan u svim etničkim skupinama u BiH, snažnije će zaživjeti ideja građanske Bosne i Hercegovine.