FOLKLOR ZA VUKOVAR: Jebite se manekeni!

Autor/ica 👤tačno.net 21.11.2014. u 16:36

Povezani članci

Foto: flickr

Vama trebaju pokazne vježbe za prošetavanje uredno potkresanog zatiljka, našminkani molitvom, u modrim kombinacijama koju nose vaše isprazne sadržajnosti. To je ta politika lišaja koja odlično prijanja drvenoj podlozi vaše uglancane cipele. Vi ste ti, zajedno s konjokradicama domoljublja, koji preko godine osiguravate antifašistički ugođaj za uživanje fašistoidnih tekovina i nultu toleranciju na neustašluke-samo-psst!, a sad bi na par trenutaka hinili jedinstvo, slogu, monumentalnost.

Piše: Ivan Galić, Dišpet

Eto, došao i taj 18. ove godine. Pogledali ste tv-kalendar, ispratili sve prijenose, šerali na fejsbuku Glavaševićevu Priču o gradu, ili uplakanu Željku u plavom kaputiću, jer stavljanje svijeće za profilnu sliku je previše mejnstrim, pa ste se ipak uru-dvije kasnije slikali sa svijećom-trobojnicom kraj lokalnog Konzuma. 9.99 na mjestu gdje je jučer pisalo 11.99, dobro si i prošao, misliš u sebi. Pa onda na trenutak zastaneš – jebote, kako je niska cijena domoljublja.

Nema te robe na tržištu koja tako devalvira kao svijeća 19. studenog. Od svijeća do smeća u 24 sata. Hrvati svake godine otkriju domoljublje sedamnaestog navečer, poslije Dnevnika, hodajući prema Vukovarskoj ulici, potežući sa sobom potomke da, eto, „nauče cijeniti branitelje“. Ne znam točno što se može naučiti hodajući ulicom u koloni, s bakljama, iza transparenta ‘Mi Hrvati’. Osim Hrvatska Hrvatima, Obala Slonovače – slonovima.

Dostojanstveno, tiho i mirno – nema tog uvodnika i te dnevne novine, i tog raporta koji nije započeo na ovaj način. Naravno, zadržavajući autorsku slobodu na različit razmještaj riječi. Na naslovnicama su slike jedinstva, sloge, monolitnosti i ostalih sinonima. Toliko je klonja, pardon, kolona, bila jedinstvena da nisi mogao razaznati Ivu od Kolinde, Kolindu od Tome, Tomu od Jastreba, Jastreba od Stožera. Trebalo ih je pikamerom razdvajati.

Medijska preparacija publike počela je i prije toga. Svi su bili na borbenom mjestu. Od Ace Stankovića pa do Bruna Šimleše. Štancaju se prigodne publikacije o Vukovaru, vodići kroz memorijalna mjesta, domoljubna toaletna vodica u malim vodotornjevima, sve ide. Politička kasta otupjela zube od ponavljanja „nema podjele“, „jedna kolona“, „peta kolona“, „nema podjele“, „svi moramo biti jedno na taj dan“, „samo je jedna kolona“, „nema podjela na dašnji dan“.

Političko-medijski pregaoci radili su na proizvodnji atmosferskih prilika kao da ćemo 100 godina hodati u ‘jedinoj pravoj koloni’, spremjući je već sutra mitozom podijeliti na nekoliko klonja. Pardon, kolona. Ne znan što mi je s tim klonjama-kolonama. Može biti, što su osamnaestog bile kolone, a ja ovo pišem devetnaestog, na svjetski dan wc-školjke, pa zato mi se preklapaju značenja. Uglavnom, gdje sam stao? Aha. Zanimljiva je nekrofilska pobuda Večernjeg lista da objavi sve slike nestalih Vukovaraca na nekoliko stranica, koje su tako glumile tvrde korice izdanju. Slikovnicu prije naslovnice rijetko nekad zamjeni ovca Gregor, jer jebiga, oglasni prostor na papiru trpi sve: i žive i mrtve, samo da su monetarni. Jadnog Branimira Bilića je Stračević nabio na kaktus, jer si je Brane umislio da vidi duplo, tj. dvije kolone, koje su se trenutak kasnije spojile u jednu. Tek da bi sutrašnja naslovnica tog istog Večernjeg potvrdila Bilićev zdravi očni živac. Nekad se bolje vidi broj kolona na svjetski dan klonje. Izoštriš vid smanjujući pritisak na očnoj mreni čim se olakšaš. Domoljubna naprezanja Starčevića nad wc-iluzijom zajedništva nanose mu tešku bol dok gleda četiri kolone, a vidi samo jednu. Takva snoviđenja često mogu imitirati dotičnome bol kao kod kaktus-nužde. –Pusti vodu za sobom, Starčeviću!

To je prava mjera jedinstva, ona podijeljena u četiri kolone: jedna Tromblonova, druga predvođena 141. brigadom ‘bez komentara’, treća stožeraška koja je krenula pola sata prije službene kolone, s pridruženim trkačima vrhuške HDZ-a, i naravno zadnji, ali ne i najgori – službena kolona. Nije loše, s obzirom da Formule 1 nema na televiziji. Teško se običan čovjek i snađe u tom razvrstavanju. Kako ćeš pogoditi u kojoj si koloni ako si propustio prozivku? Pogotovo kad ne znaš da prozivke nema.

S puno domoljublja sam gledao tu utrku. Napeto je bilo ono HDZ-ovo pretrčavanje iza neke zgrade po blatu. Malo podsjeća na pretrčavanje bivših komunista ’91. Nema se vremena ni za izjave novinarima. Kolinda teško hvata korak jer Tomo ima duže noge. I još, uz svo to trapanje za njim, uspije nekako objavit status na tviteru. Još je misterij tko je prije objavio tvit – Kolinda ili Kosor. Ali OK, pliva Kolinda ko’ riba u vođi, pardon, vodi, pardon …rijeci ljudi!? Jebiga, izbubio sam nit, jer sam zabrinuto gledao hoće li Klemm stići dati izjavu i pravovremeno povest svoju kolonu da ne ostane u zaleđu. Ili on nije u koloni, nego se samo spaja službenoj? Ili Stožeru? Ili HDZ-u? Ili HDZ Klemmu? Ili..? Jebemu mater! Zašto ovakvi prijenosi nemaju više ljudi na terenu, sa statistikama, malim ekranima u velikom ekranu, boksovima, crno-bijelim zastavicama na kockice, s kamionskim gumama i sijenom, startnim vremenima, i da s albumom samoljepljivih sličica u krilu, u miru mogu pratiti, a ne ovako se gubim po ekranu u strepnji hoće li moj igrač stići položiti vijenac ili će ga pregaziti. Ili će se izgubiti. Ili će doći s krivom kolonom.

Mogao bi i Play Station napraviti neku igricu za vježbanje, a ne da političari ovako bauljaju po kaldrmama k’o da su prvi put u Vukovaru – jedinstveni. Navodno se Jandroković još nije vratio kući. Navodno su neki izgubili na kladionici, jer su se kladili da Milanović, iako je došao iza Karamarka na groblje, neće prije njega položiti vijenac. A opasnu su lovu digli bolje upućeni, tipujući da žene iz udruge Sunčica – neće ni sudjelovati. Zašto nema mjesta za one koji se ne natječu, nego ostaju životariti iza vas u prašini, kad vi odete? Ili zašto oni nisu u jedinstvenoj koloni, a šminkeri u klonji? Lakše bi vas ispratili iz grada – samo potegneš vodu. Pa zato što su oni u koloni svaki dan, jedu govna iz vaše klonje, čekajući u da im u koloni pohrlite otvoriti radna mjesta i ostala obećanja. A ne ovako, pišući, pardon, pišajući po njima jednom godišnje govorite da to pada kiša. I onda se svetački čudite kako su rane još svježe. Pa svježe su od vlage.

Pun ponosa sam gledao tko od predsjedničkih kandidata neće pričati s drugim kandidaitima – tako što hoće. Sa strepnjom sam pratio kako Kolinda zvjerka okolo ljubomorna na Josipovića i Kujundžića, koji su rame uz rame šetali, obasjani jesenskim suncem koje je zamutilo sliku. I takvu zamućenu sliku je Ivo stavio na svoj tviter-profil. Onda je i Kujundžić preko tviter-profila objasnio nestrpljivoj sedmoj sili, na svjetski dan klonje, kako se slučajno našao rame uz rame s predsjednikom, kako nisu šetali zajedno, te da se nakon pozdrava Josipović „žurno udaljio praćen svojom svitom kako bi sa začelja izbio na čelo kolone“. Rat tvitovima je završio tako što je Kujundžić stavio sliku kako šeta s admiralom Domazetom. Sad mi već krulji u stomaku od domoljublja.

Ništa tako, da se vratim malo, ne devalvira kao svijeća uz rubnik Vukovarske ulice 19. studenog. Najduža ulica u svakom gradu koji drži do sebe, je upravo ta. Osim ako ne postoji Ulica Franje Tuđmanescua. Ili Domovinskog rata. Koliko stotina tisuća kuna, milijuna, milijardi, je do sada otišlo doslovno u smeće, niste se nikad zapitali. Zbog čega? Zbog patvorenog domoljublja s rokom trajanja kraćim nego kod odmrznutog mesa. 150.000 kn je dovoljno socijalnom dućanu u Vukovaru da odradi godinu dana, a ovako se bacaju u vjetar desetljeća. Isti taj vjetar ruši svijeće nakon što odete toplim domovina s zacijeljenom krizom identiteta. Zašto bi se slijevalo par milijuna kuna godišnje za obnovu pulsa grada, kad se ovako mogu slijevati niz ulice nošeni kišom. Socijalne potpore, stipendije, vrtići, civilno društvo, psihoterapijski centri, festivali, fuj-kaka, jebeš živost, nek’ se smrznu u pijetetu dok hvataju jedinstvo ‘grada na četiri kolone’. I ostat će na toliko, dok god nepoznanica „vi“ u jednadžbi „grad – to ste vi“, ostane smrznut u pozi politički protokoliranog pijeteta.

Ništa tako, kažem, ne devalvira, kao recimo, politička klasa i njihove izjave 18. studenog, negdje pred Dnevnik. Pun ponosa po šesti put slušam Kolindinu kako „ na obilježavanju godišnjice Vukovara treba raditi na jedinstvu i zajedništvu“ sve zapinjući, dok grabi prema stožerašima, napominjući kako je „došlo vrijeme da se prestanemo dijeliti“. Crpim ponos već šesti put, iz svake Karamarkove riječi:“Nije važno s kojih pozicija smo krenuli u kolonu. Bitno je da se raspoznajemo i prepoznajemo“. Pogotovo kad ti u zavoju oduzmu prednost. „Ovo nije dan“, reče Karamarko, „za politička prepucavanja onih koji ga žele koristiti za preizbornu kampanju“, pa sve zapinjući odvoji svog trkača u zasebnu kolonu. Toliko su mi crijeva proradila nakon ovoga, da mi je ostalo malo domoljublja na hlačama. Nisu mi crijeva kalibrirana da podnesu sav taj patriotski napoj odjednom.

Idite i razmnožite se još, zašto ne. Unesite svoju politiku u sve spavaće sobe, podijelite i Vuku i Dunav na četiri. I škole koje su već na dvije, podijelite još jednom. A kad već niste otišli odakle ste i došli nakon donacije 9.99 kn socijalnom dućanu, podijelite i grad na četiri dijela, napravite staze da vam 4×1000 štafeta bude lakša dogodine.