FELJTON: HERCEG-BOSNA U HAAGU (8)
Kordić: Moji ljudi, dobri kršćani, nikad ne bi počinili masakr u Ahmićima

Povezani članci

• SAOPŠTENJE RADNIKA DITE U VEZI SA OTVARANJEM STEČAJNOG POSTUPKA NAD IMOVINOM FABRIKE
• Smiljan u vinogradu
• Sudbine iza kartona
• Tradicionalni 5-i Februarski Turnir u malom fudbalu
• Mary Ann Hennessey: “Ne držite ih za obećanja, natjerajte ih da budu bolji od toga”
• Treći entitet = etničko čišćenje

Foto: bljesak.info

Kako bi izgledala BiH da su uvažene presude Haškog suda? Bi li postojala ovakva Republika Srpska da postoji kajanje za politiku genocida i nasilja što ih je Haški sud dokazao? Bi li hrvatska politika i danas veličala Herceg-Bosnu da ima poštenja priznati ratnu politiku protjerivanja i nasilja? U sljedećim tjednima, na temelju presuda Haškog suda, portal tacno.net objavit će feljton “Herceg-Bosna u Haagu”, s uvjerenjem da postoji interes za činjenicama, ma koliko ga virtuozi obmane pokušavali onemogućiti.

HVO nema udjela u masakru u Ahmićima. Za pokolj su krivi ili bosanski Srbi, ili sami Muslimani, pa nema potrebe za bilo kakvom istragom. To je, nedugo nakon masakra, istražitelju Centra Ujedinjenih naroda za ljudska prava Payamu Akhavanu rekao Dario Kordić. I dodao: “Moji ljudi, kao dobri kršćani, nikada ne bi počinili takva djela”.

Navod je to iz prvostupanjske presude Haškoga suda novinaru iz Busovače Dariju Kordiću. Rođen je 1960. u religioznoj obitelji. Na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu diplomirao je 1983. Bio je novinar, i radio u firmi “Vatrostalna” u svome mjestu, Busovači, malome gradiću u srednjoj Bosni. Prije rata nije pokazivao  predrasude prema Muslimanima. A onda je, u rujnu 1990, postao tajnik HDZ-a Busovače. I baš kako je požar nacionalističke revolucije rasplamsao rat u bivšoj Jugoslaviji, tako je i Dario Kordić preko noći postao “najznačajnija politička figura među bosanskim Hrvatima u srednjoj Bosni”. Ulogu je prihvatio s fanatičnim žarom.

Jedanaest godina kasnije, sjedio je pred sucima u Haagu. “Za svoj udio u tim užasnim događanjima, Kordić zaslužuje da bude odgovarajuće kažnjen”, zaključili su. “Činjenica da je bio političar nije bitna: njegova uloga je jednako neupitna kao i uloga onoga koji je povlačio obarač. Štaviše, činjenica da je bio vođa samo otežava njegova krivična djela.”

“Dario Kordić nije iznio da postoje olakšavajuće okolnosti za ta krivična djela; i one doista ne postoje. Pretresno vijeće smatra da ukupni kriminalitet optuženog najbolje odražava jedinstvena kazna. Dario Kordić se osuđuje na dvadeset pet godina zatvora”, navodi se u nepravomoćnoj presudi, izrečenoj 28. veljače 2001. Tri godine kasnije, presuda će biti u cijelosti potvrđena, i osuđenik će robijati do 2014. godine. Tu međutim neće biti kraj bizarne priče o nekadašnjem busovačkom novinaru; no o tome u sljedećim nastavcima ovoga feljtona.

Kordiću se sudilo zajedno s Mariom Čerkezom, zapovjednikom viteške brigade HVO-a, koji će prvostupanjski biti osuđen na 15 godina zatvora, ali će mu Žalbeno vijeće kaznu sniziti na šest. Kaznu je izdržao, i pušten je 2004. Nakon što je izdržao kaznu, javnost o Čerkezu ništa više nije čula – za razliku od Darija Kordića

Njih su dvojica bili optuženi zajedno s Tihomirom Blaškićem, Zlatkom Aleksovskim, Ivanom Šantićem i Perom Skopljakom 10. studenoga 1995. U ovome feljtonu ranije je već objašnjeno da su optužnice protiv Šantića i Skopljaka povučene, a Blaškiću i Aleksovskom sudilo se odvojeno.

Kordić i Čerkez dobrovoljno su se predali 6. listopada 1997. Suđenje je počelo 12. travnja 1999., a završeno 15. prosinca 2000. Svjedočio je ukupno 241 svjedok; predano 4665 dokaznih predmeta; transkript postupka sadrži više od 28 tisuća stranica.

Prvostupanjska presuda duža je od tristo stranica. Na prvih 130 ona minuciozno raspravlja o pravnim aspektima odgovornosti vojnih zapovjednika i političkih dužnosnika za ratne zločine prema međunarodnom pravu i praksi međunarodnih sudva. Drugi, najduži dio presude, na 160 stranica izlaže činjenice o zločinima, i udio odgovornosti Kordića i Čerkeza.

Za razliku od ranije optuženih pred Haškim sudom za ratne zločine nad Bošnjacima u Herceg-Bosni, koji su, poput Miroslava Brale ili Ante Furundžije, bili tek nižeg vojnog ranga i neposredni počinitelji zločina, ili pak vojni zapovjednici poput Tihomira Blaškića ili Ivice Rajića,  Kordićev je položaj bio poseban utoliko što on nije bio vojnik, nego političar.

Presuda se stoga temeljito bavi prosuđivanjem njegove odgovornosti za zločine, premda nije imao formalne nadležnosti da ih zapovjedi, ili kazni. Suci su zaključili da je Kordić “uz političku vlast u Srednjoj Bosni (kao vođa bosanskih Hrvata u Lašvanskoj dolini) imao i vojnu vlast”.

“Vojna vlast nije se zasnivala na formalnom činu nego na položaju koji je stekao zahvaljujući svojoj energiji, karakteru i odanosti hrvatskoj stvari. Stoga mu se ne može odrediti tačan položaj u komandnom lancu.” Neovisno o tome, on se “sa žarom uključio u kampanju progona i bio od ključne važnosti, naročito u ofanzivama u Lašvanskoj dolini 1993, naređujući napad na Ahmiće i druga sela u aprilu 1993.”

Ali nasilje je počelo mnogo ranije. Presuda rekonstruira kako je Kordić svoju kampanju konfrontacije sa susjedima druge vjere započeo vrlo rano: dan nakon međunarodnog priznanja Hrvatske, 16. siječnja 1992, u zgradi općine u Busovači održana  je proslava tog događaja. Pred oduševljenom masom, Kordić je rekao da je miting dokaz kako je hrvatski narod u Busovači dio jedinstvene hrvatske nacije i da je Hrvatska zajednica Herceg-Bosna “hrvatsko tle i tako će da bude”. Njegov tadašnji bliski suradnik Ignac Koštroman rekao je: “I bićemo sastavni dio naše drage države Hrvatske, milom ili silom”. Okupljeni su odgovorili skandiranjem: “Dario! Dario!”

Dva mjeseca kasnije, u ožujku 1992, Kordić je dao intervju lokalnim novinama i rekao da je “hrvatski narod dužan zaštititi minimalne prostore koji mu povijesno pripadaju u banovinskim granicama”. “Hrvatska zajednica obuhvata 30 opština povezanih prirodnim pravcem na području gdje je hrvatsko pučanstvo činilo i čini većinu. Ovo daje za pravo hrvatskom narodu da, štujući pravo muslimanskog, srpskog i pripadnika drugih naroda koji žive na ovom prostoru, uređuje odnose na zadovoljstvo svih”.

U sljedećim mjesecima, HVO je preuzeo vlast u svim općinama srednje Bosne, pa i šire: Busovača, Novi Travnik, Vareš, Kiseljak, Vitez, Kreševo i Žepče. Počeo je progon, koji je “u svakoj od opština slijedio isti obrazac”, a to pokazuje “da je HVO pokrenuo kampanju protiv bosanskih Muslimana u tim opštinama”. Raspravno će vijeće zaključiti da “težina dokaza i sve okolnosti navode na zaključak da je Hrvatska zajednica Herceg-Bosna osnovana sa nakanom da se otcijepi od Bosne i Hercegovine i da se ujedini sa Hrvatskom.”

24. siječnja 1993, telefonom su razgovarali pukovnik HVO-a Tihomir Blaškić, zapovjednik Operativne zone Srednja Bosna HVO-a, i Dario Kordić. “Prijatelju, de onaj VBR. Fino mi ga spremi, vamo za Kaćune i za Lugove. Da ga čujem kako dere”, kaže Kordić Blaškiću. Ovaj odgovara neka samo kaže kada, a Kordić nastavlja: “Čuješ. Ti sve spremi. Uzmi ciljeve i minobacačima i VBR-om i sve što ima. Da spalimo sve.”

Taj razgovor održan je u kontekstu incidenata koji su se tih dana zbili u selu Kaćuni, južno od Busovače, i koji su, prema prvostupanjskoj presudi, doveli do “prvog stvarno ozbiljnog sukoba u ratu između bosanskih Hrvata i Muslimana”, koji je izbio dan kasnije.

U prvome od tih incidenata, Dario Kordić bio je u jednome od četiri vozila koja su vojnici Armije BiH zaustavili na kontrolnom punktu u Kaćunima. Vojnik Miralem Delija tražio je da se putnici identificiraju, što je izazvalo svađu, a Kordić je Deliji priprijetio da će “platiti za to”. Ni sat vremena nakon toga, u svojoj kući u Busovači ustriljejen je Mirsad, brat Miralema Delije. Premda su suci razmatrali mogućnost da je za to ubojstvo odgovoran Dario Kordić, njegovo sudjelovanje u ubojstvu nije dokazano.

Drugi izgred dogodio se u istome selu 24. siječnja 1993. kada su dva Hrvata poginula u razmjeni vatre HVO-a i ABiH u prisustvu vojnika UNPROFOR-a. Nekoliko je svjedoka posvjedočilo da su vojnici ABiH napali vozilo HVO-a, a u jednom se dokumentu navodi kako “nekoliko hrvatskih kuća oko dvaju kontrolnih punktova gori nakon što su njihovi stanovnici etnički očišćeni od strane bosanske vojske”.

Pogibiju dva vojnika HVO-a Kordić će komentirati u spomenutom telefonskom razgovoru s Blaškićem: “Dva momka su nam ubili mučki, s leđa, na punktu u Kaćunima. Njihov je jedan samo. Sto za jednog treba prijatelju.”

Dan kasnije, HVO je napao Busovaču; preciznije, Kadića stranu, “muslimanski dio grada”. “Muslimani koji su preostali u gradu (njih ukupno 90), sakupljeni su i dovedeni na trg. Ženama i djeci (ukupno oko 20) dozvoljeno je da se vrate kućama, dok su muškarci (ukupno 70), neki od njih stari tek 14-16 godina, ukrcani na autobuse i odvedeni u logor Kaonik. Napad na Busovaču imao je za posljedicu smrt više ljudi, no njihov precizan broj nije poznat. Svjedok B je sastavio spisak od 27 Muslimana koji su umrli nasilnom smrću. Policijski izvještaj pokazuje da je u januaru i februaru 1993. ubijeno 43 ljudi u Busovači. Nasilje se nastavilo nakon januarskog napada”, stoji u presudi.

O tim je događajima raspravno vijeće zaključilo kako je HVO “incident na kontrolnom punktu kod Kaćuna iskoristio kao izgovor” za napad na općinu Busovača 25. siječnja 1993. “U napadu su učestvovali artiljerija i pješadija i time je započeo obrazac prema kojem su izvođeni napadi na tom području čiji je cilj bio da se muslimansko stanovništvo ukloni ili pokori.”

Dario Kordić, pak, “bio je umiješan u napad na Busovaču kao vođa koji je imao i političku i vojnu vlast.” Taj je zaključak donesen na temelju više dokaza, od kojih je jedan i snimka telefonskog razgovora Blaškića i Kordića. “Ta snimka pokazuje nešto više od pukog razmetanja, ona pokazuje kako Dario Kordić učestvuje u sprovođenju vojnih poslova i, po svemu sudeći, uživa u tome”.

Presuda Dariju Kordiću donesena je u već čvrsto definiranom kontekstu rata HVO-a i Armije BiH: suci su potvrdili nalaze iz prvostupanjske presude Tihomiru Blaškiću, izrečene godinu ranije, da je “sukob između bosanskih Hrvata i bosanskih Muslimana u Bosni i Hercegovini postao međunarodnim zbog intervencije Hrvatske u tom sukobu putem njezinih trupa.”

“Vijeće se uvjerilo da je Hrvatska imala sveukupnu kontrolu nad HVO-om tako što je HVO-u obezbijedila pomoć u finansijama i obuci, vojnu opremu i operativnu podršku, i tako što je sudjelovala u organizaciji, koordinaciji i planiranju vojnih operacija HVO-a”, zaključak je iz presude Kordiću.

Valja istaknuti da rat HVO-a i Armije BiH nije bio jednosmjeran sukob. Presuda Kordiću opisuje ofanzivu Armije BiH na Kakanj u lipnju 1993, koja je, nakon pet dana borbi, “rezultirala potpunim porazom snaga HVO-a”. Ubijeno je 120 Hrvata, gotovo petnaest tisuća hrvatskih izbjeglica prognano u Vareš, a uništeno 2.500 kuća, 30 kapelica i 30 grobalja. Nekoliko dana kasnije, početkom srpnja, ABiH je napala Fojnicu i uništila većinu okolnih hrvatskih sela te uhapsila nekoliko ljudi. “Napad će dovesti do toga da će 5.500 Hrvata napustiti Fojnicu: nakon rata ostalo ih je samo 100”.

Istodobno, presuda Kordiću navodi princip koji bi spasio mnoge živote, da su ga zapovjednici zaraćenih vojski poštovali: “To što su možda Muslimani proganjali Hrvate u drugim opštinama (…) ni na koji način ne opravdava progon koji je vršio HVO.” Suci su naglasili i da “vojne operacije koje se provode u samoodbrani ne predstavljaju opravdanje za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava”.

U Hrvatskoj se njeguje javna predodžba da je Dario Kordić pred Haškim sudom osuđen samo za sudjelovanje u pripremi zločina u Ahmićima. To je samo manjim dijelom točno: vijeće je zaključilo da je zločin u Ahmićima bio dio “zajedničke nakane ili plana smišljenog i izvršenog od strane vođstva bosanskih Hrvata da se Lašvanska dolina etnički očisti od Muslimana. Dario Kordić je, kao lokalni politički vođa, bio dio te nakane ili plana a njegova je glavna uloga u njemu bila uloga planera i podstrekača”.

Bio je, stoji u presudi, “povezan s vojnim vođstvom”, i “učestvovao u preuzimanju opština i napadima HVO-a na Busovaču u januaru i na Lašvansku dolinu u aprilu te na Kiseljak u junu 1993”.

“S entuzijazmom se uključio u zajedničku nakanu progona planiranjem, pripremanjem i naređivanjem”, pa presuda zaključuje kako je to “činio s namjerom da pridonese toj politici i da je dijelio diskriminatornu namjeru”.

“Pretresno vijeće smatra da je Kordić, onda kad je učestvovao u napadima HVO-a, namjeravao da počini zločine koji se s njima povezuju i da ih je i počinio. Njegova uloga političkog vođe i njegova odgovornost bila je da planira, potiče i naređuje zločine. (…) Stoga Pretresno vijeće smatra optuženog Darija Kordića krivim”.

Ništa od toga, međutim, neće navesti na razmišljanje čovjeka koji je pokrenuo rat u vlastitom zavičaju: i zatvorsku će kaznu odslužiti, ali neće preispitati vlastite postupke, niti se zapitati u čemu je, zapravo, sudjelovao. Štoviše: s godinama, Dario Kordić postat će najgrotesknji simbol poricanja hrvatskih zločina nad Bošnjacima.