Enverov park

Izdvajamo

• I doista jest, posve je usklađena s idejama proustaških desničara koji „imaju pravo biti nenačitani ignoranti“, pa su, eto, kao takvi ipak odlučili da park nazovu imenom „književnika“ Envera Č. O čijem književnom djelu, dakako, pojma nemaju. Ali im je zvjerinjim instinktom itekako važan. Kao još jedan lik iz omiljene im ustaške bajke.

Povezani članci

• Mjesec revizionizma
• Režimski intelektualci
• Ferida Duraković: Dijaspora noćna mora ili nema ljepšeg kraja od ružnog zavičaja
• Podrška – da, ali ne svačija
• UBOJICE BLISKOISTOČNOG MIRA
• “Potresne kronike” Danijela Pavlića u Novinarskom domu

Teška su stvar biografije i opasna je njihova naknadna interpretacija, jer svašta u njima ima, često i vrijednoga i bijednoga, pa je takva i ona Envera Čolakovića koji je pisac bio, a živio u zlodoba, te je tako 1944. imenovan kulturnim atašeom NDH u Mađarskoj. Zato će prijedlog Društva hrvatskih književnika i zagrebačkog gradonačelnika da se jedan park u centru Zagreba nazove njegovim imenom izazvati reakcije antifašista, a poznati glumac Vili Matula kazati da je Čolaković bio „predstavnik zločinačke, koljačke kulture u tada zločinačkoj Mađarskoj“.

Ali uzalud, jedan će park nositi ime kulturnog atašea ustaške NDH i skandal se mogao razmahati. Bivši će ministar kulture, Zlatko Hasanbegović, koji je sa svojom klerofašističkom sljedbom Hrvatsku opasno retardirao, paranoično izjaviti kako se „iza pokušaja obračuna s Čolakovićem u ime takozvanog antifašizma krije likvidacija hrvatsko muslimanske baštine“, s kojom da se, basrlja dalje, „jugoslavenski komunizam korjenito obračunao 1945.“. „Takozvani“ antifašisti, eto, „likvidiraju“ hrvatskoga Knuta Hamsuna čija veličanstvena književnost nije međutim bila pokriće za njegovu odvratnu kvislinšku biografiju. Nego je nakon rata suđen, a morao je Norveškoj platiti i enormnu novčanu kaznu. Biografija Envera Čolakovića kaže pak kako je za svoj roman „Legenda o Ali-paši“ dobio 1944. nagradu Matice hrvatske za najbolji roman te godine, ali, zanimljivo, jugoslavenski se komunizam nije s njim „korjenito obračunao“, iako je nagradu uredno primio u srcu nacističke Hrvatske. Uglavnom, čitavo vrijeme ustaške države Čolaković će intenzivno biti javno prisutan, kao istinska književna zvijezda objavljivat će pripovjetke, novele, kazališne komade, političke osvrte…

Pa je li se možda „politički osvrtao“ na zločinački karakter NDH? Te je zato po kazni poslan za kulturnog atašea u Hortyjevu fašističku Mađarsku? Naravno, kada se biografije retuširaju glupost je neminovna, pa njegovi bližnji tvrde kako je Čolakovića ustaška vlast zapravo „sklonila u Mađarsku“. Zato jer je bio antifašist! Interesantna i logična gesta, svakako. A jedan važan radnik u kulturi u svojoj dugometražnoj novinskoj obrani Čolakovića za aferu optužuje ljevičare koji da zapravo pojma nemaju tko je Enver Čolaković, kojega on pak naziva „instinktivnim ljevičarom“ koji je „lakomisleno prihvatio niži diplomatski položaj“. I dalje piše taj književni guru i novinar Jutarnjeg lista kako „desničari, pogotovo u nas, imaju pravo biti nenačitani ignoranti koje ne zanimaju nikakvi estetski kriteriji jer je njihova nacionalna ideologija jedini kriterij.“ I još: „ljevičari, međutim, nemaju to pravo“.

I eto logičkog ignoranta. Jer ako se podrazumijeva da je Čolaković upravo zbog svoje književnosti zavrijedio park u Zagrebu, kako to da mu tu čast udjeljuju upravo desničari koje „ne zanimaju nikakvi umjetnički kriteriji, jer je njihova nacionalistička ideologija jedini kriterij“? Ako nije umjetnički, a nije, koji motiv onda preostaje klerofašističkoj skupini „nenačitanih ignoranata“ koja je odluku izglasala? Samo jedan, i to politički. Odaje se, naime, počast, ne piscu, nego ustaškom diplomatu. Ako je „Legenda o Ali-paši“ doista „najdojmljiviji i najznačajniji roman objavljen u četiri godine trajanja NDH“, kako tvrdi isti poznavalac njegova djela, onda je red da se time bavi književna povijest, ali treba li suvremena Hrvatska doista mijenjati lica svojih gradova, dajući ulicama i trgovima imena pripadnika ustaške nomenklature? Makar se radilo o „instinktivnom ljevičaru“ koji je ponudu poglavnika ustaške države „lakomisleno prihvatio“. I to 1944., kao da pojma nije imao kakav se užas u toj državi godinama događao.

Da, pisana je riječ vražja stvar, pa će tako isti novinar i književnik koji u štampi tako bezuspješno minorizira Čolakovićevu političku biografiju, samo prije koju godinu napisati tekst pod naslovom „Genij u hulji“, i s pravom se ostrviti na nacističku ideologiju Knuta Hamsuna koji da je „znao što se događa u Evropi, znao je za rasne zakone, znao da Židovi nestaju“. Je li onda Čolaković bio retardiran, pa nije znao da se to isto zlo događa tik pred njegovim nosom?

„Veliki je jezik koji ima takvog pisca, ali po Hamsunu se ni 70 godina kasnije neće zvati ni jedna škola, ulica ili biblioteka u Norveškoj“, zaključuje dotični novinar. A opet, šta je Hamsun prema našem Enveru? Zato je čitava ta rasprava o književnoj važnosti Čolakovića zapravo farsična, jer u pitanju su posve druge, to jest strogo političke nakane kojima njegova književna biografija služi tek kao obrana neobranjivog. Otuda je novi toponim s Čolakovićevim imenom najviše razgalio onoga bivšega ministra kulture, jer da je odluka „u potpunosti u skladu s kulturno-nacionalnim koncepcijama njegove stranke“.

I doista jest, posve je usklađena s idejama proustaških desničara koji „imaju pravo biti nenačitani ignoranti“, pa su, eto, kao takvi ipak odlučili da park nazovu imenom „književnika“ Envera Č. O čijem književnom djelu, dakako, pojma nemaju. Ali im je zvjerinjim instinktom itekako važan. Kao još jedan lik iz omiljene im ustaške bajke.

Mladina