E, moj Thompsone, svatko u svom mraku strepi!

Osim što se kralo, varalo i otimalo na sve strane, pošteno bi bilo priznati da je ova zemlja desetljećima bila porezni eldorado i za one s dovoljno novca bilo je više nego jednostavno proći ispod radara poreznika te zajednici ne vratiti ni milijunti dio iznosa koji su živeći u toj zajednici zaradili. Oni koji su to radili sebe su, paradoksalno, smatrali najvećim sinovima domovine.

Domoljublje je uglavnom isplativo. Nije to nikakav hrvatski specifikum, niti su Hrvati to izmislili. Na svim meridijanima i paralelama busanje u nacionalistička prsa u određenim povijesnim trenucima donijelo je nositeljima tih prsa popularnost i materijalnu korist.

Tko se nije skrio…

Narod je takvima spreman progledati kroz prste, zažmiriti na očiti nerazmjer između zalaganja za dobro nacije i naroda i zgrtanja bogatstva za sebe i svoje bližnje te posilne. Nevolja je, međutim, što nakon nacionalističkog orgijanja obično stigne vrijeme otrežnjenja, pa taj isti narod koji je čvrsto stiskao oči, odjednom progleda i zatraži od onih koji trenutačno vode državu da se stvari stave na mjesto. Daleko je tada sve od idealne pravde i rezanja svima prema ‘zaslugama’. Tada love one s prstima u pekmezu koji se nisu na vrijeme pripremili, zaštitili bokove i papirima pokrili sve za što ih se može uhvatiti, ili su se pak osjećali takvim ikonama nacije i naroda da su se naprosto osjećali nedodirljivima.

Fazi otrežnjenja upravo svjedočimo. Bivšeg premijera Ivu Sanadera sud je nepravomoćno u jednom od procesa koji se protiv njega vode spremio iza rešetaka na 10 godina. U opasnosti da mu tamo prave društvo su i njegovi brojni suradnici. Međutim, još su brojniji oni koji će tu sudbinu izbjeći, a karijerno i materijalno su se itekako okoristili živeći i radeći upravo u njegovo vrijeme i igrajući šutke po njegovim pravilima. Daleko je to od ideala prava i pravde, ali obično tako bude i daleko od toga da je Hrvatska po tome posebna.

Politika i estrada

Prebacimo li se iz političke arene na estradu i njihove porezne probleme, mogu se povući brojne paralele. Iako je javna tajna da je više njih friziralo ili očigledno prikrivalo svoje prihode, te da su brojni bili plaćani iz crnih stranačkih fondova kako bi zabavljali narod na predizbornim skupovima, zaglavit će i platiti rijetki.

Bude li po volji i pravorijeku Porezne uprave, jedan od tih rijetkih bit će autor nebrojenih nacionalnih budnica Marko Perković Thompson. Potvrdila je to, objavio je Novi list, i drugostupanjska komisija Porezne uprave kojoj se poznati pjevač žalio nakon što su porezni službenici u rujnu donijeli rješenje po kojem mora platiti 1,6 milijuna kuna poreza, jer je po mišljenju Porezne uprave imovina koju je stekao puno vrednija od prihoda koje je prijavio i na koje je platio porez.

Neplaćenih 1,6 milijuna kuna poreza nije, budimo iskreni, u odnosu na to koliko je na svojim nacionalizmom zadojenim i u domoljublje ogrnutim koncertima i gažama zaradio, cifra koju taj megapopularni pjevač ne bi mogao platiti. Thompson preko svojih odvjetnika dug, očekivano, osporava, što ga dovodi u paradoksalnu situaciju da će ili morati platiti dug ili tužiti državu koju je toliko puta opjevao.

Ni jedna ni druga opcija za njega nisu dobre. Plati li dug, priznat će da je prema državi, koju toliko inspirirano ljubi u pjesmama, u stvarnom životu bio nešto manje darežljiv. Tuži li je, pokazat će da ta ljubav, čini se, baš i nije bezuvjetna. Kad se stvari tako postave, ispada da su Thompsonovi stihovi iz uspješnice E, moj narode, prema kojima “svatko u svom mraku strepi”, postali primjenjivi i na njegovu situaciju, jer što god da napravi, njegova reputacija patriota barem je kod dijela javnosti dovedena u pitanje.

Dvojica sinova i ostali

No, da ne bismo previše zdvajali nad sudbinom ove dvojice prominentnih hrvatskih sinova, podsjetimo da je mrak u kojem strepi većina građana daleko crnji. Njih 10.000 od početka godine se pridružilo supatnicima na burzi, na kojoj će uskoro biti više od 400.000 građana. Zatvor su im postali vlastiti domovi iz kojih ne mogu nikamo jer nemaju posla, a novca za bilo koju drugu aktivnost još i manje. Većini mrzak porez oni bi jako rado platili jer bi to značilo da su uspjeli nešto i zaraditi, a ovako će ovisiti upravo o onome što mali dio onih koji još rade uplati na ime poreza.