Dobro jutro pred našminkanim očnjacima

Povezani članci

• Od 1. marta u Austriji uvode kazne i za ustaške simbole do 4.000 eura
• Intervju – Oliver Frljić: Ne vjeruj Crkvi ni kad križ mijenja
• Robert W. McChesney: Novinarstvo koje od ljudi pravi idiote
• Ne antifašizmu!
• Upravo počinje globalna 1991. A koja je godina Hrvatskoj?
• Počeo godišnji sastanak procesa “Brdo-Brijuni”, Merkel sa liderima zemalja regije

Oni koji su, bilo javno bilo potajno, skloni filmovima katastrofe s pretenzijom navještenja smaka svijeta znaju da ne postoji nijedan, iole kvalitetan, koji ne počinje savršenim građanskim mirom. Priča obično kreće u provincijskom američkom gradiću, idili s bijelim ogradama oko urednih travnjaka i kuća, s bijelom crkvom u centru kraj kakvog dragstora, suda i nužne policije. Radnja filma razvija se po uvriježenom modelu: jedva vidljiva upozorenja na opasnost unose nemir u publiku ali ne i u glumce, zatim dva glavna lika ipak reagiraju na te znake i postaju svjesni da je pučanstvu zatajena informacija da se planetu približava meteor-ubojica, ili da će za koji dan, po principu spojenih posuda, proraditi svi ugasli vulkani na Zemlji, ili da je globalna klima konačno odlučila raskrstiti s dvonožnim grabežljivcem. Filmovi obično imaju centralnu scenu u kojoj golemi val lomi Kip slobode prije no što se obruši na New York, ali i optimističan svršetak u kojem ono dvoje glavnih likova i svi osviješteni Zemljani, na čelu s Amerikancima, dakako, uspijevaju spriječiti konačno razaranje planeta. Stotine milijuna, možda i koju milijaradu nastradalih ionako je kasnije lako statistički obraditi. Gradić u kojem se pojavljuju prvi znaci skorog nestanka svijeta kakvog smo poznavali, izlazi iz anonimnosti. Upravo to, ali u stvarnosti, dogodilo se u mikro razmjerima u gradiću simboličnog imena Newtown  u Americi koji je iz provincijskog sklada, s bijelom crkvom i mirnim susjedima, u samo nekoliko sati postao svjetska vijest. Nakon ubojstva dvadesetero djece privatni smak svijeta pogodio je četrdesetero roditelja, osamdesetero baka i djedova i nebrojeno braće i sestara. Ipak, priznajmo, nisu ovo jedina smaknuća djece u ovom stoljeću i nije Amerika ekskluzivno pogođena ubijanjima djece. Bahato rasterećeni činjenicom da je smaknuću djece u Beslanu prethodila politika kao kolektivno, a ne pojedinačno ludilo dopuštamo sebi zaborav, a sumanuti Breivikov pohod  ne spada više nigdje, jer je postao stvar političkog ludila koje je i službeno proglašeno zdravljem. A svakom tom užasu prethodili su oni sitni znaci koje, i kad ih vidimo, ne primjećujemo. Netko se mirno dopisivao i razmjenjivao upute o proizvodnji eksploziva, Breivik ga je kupovao dok je javno obznanjivao svoj manifest mržnje, ovaj psihički poremećeni mladić iz Connecticuta od nekoga je učio odlično baratati oružjem koje mu je bilo nadohvat ruke. A dečko je bio tako, tako miran da ničim nije privlačio pažnju isto tako mirnih i pristojnih susjeda. Uglavnom, sve mirno, sve tiho. I sve pristojno na samom kraju 2012., zapravo na kraju prvoga desetljeća novoga stoljeća. Jer prvo desetljeće 21. stoljeća nije kulminiralo brojkom deset. Bildano medijskim sapunjarama o kraju svijeta po majanskom kalendaru o kojemu ionako nitko ništa ne zna, gramzljivo je prigrabilo još dvije godine i na taj način produljilo svoj infantilni život na infuziji laži iza koje se odvija realno mrcvarenje koje nazivamo svjetskom ekonomskom krizom. Ovo tuce godina skončava banalno, u banalnoj ekonomskoj i financijskoj krizi, toliko banalnoj da nije do kraja uspjela uništiti ništa, ali je uspjela razviti vlastito samooplođivanje koje je mutiralo u permanentnu tjeskobu i strah u kojima su ideje o smaku svijeta zapravo relaksirajući anksiolitici i globalni trankvilizatori. U prvih dvanaest godina nismo proizveli nijednu jedinu novu ideju, nismo učinili ni paralitični pomak u umjetnosti, a znanstveni dosezi i tehnološki izumi tek su nužna poboljšanja već postojećega koja služe isključivo prodaji, a ne napretku. Nigdje misli, nigdje ničega. Što smo to skresali sami sebi u lice da bismo izmaknuli pogreškama koje smo počinili u 20. stoljeću?  Ništa. Mirno, kao oni mirni susjedi iz  Connecticuta dopuštamo da nam promiču znaci vrlo selektivnog i vrlo osobnog kraja svijeta. Ti znaci, baš kao u filmovima katastrofe, mogu biti bizarni, no nisu zbog toga manje značajni. Postoji li nešto vidljivije i strašnije od ostataka šminke na ženskim zubima iza iskrivljenih usta koja vam se cere s tv ekrana i prijete da će zaštititi vaša ljudska prava? Postoji: to su oni kojima su ti ostaci šminke na zubima, ta usta i ta prijetnja toliko neodoljivi da ih predlažu kao svoje kandidate za vijeće koje bi trebalo savjetovati sabornike u zaštiti hipotetičkih prava drugog. Postoji li nešto strašnije od toga? Postoji: to je parlamentarna većina koja izglasava povjerenje šminki na zubima i ustima koja prijete da će zaštiti naša ljudska prava. Postoji li nešto strašnije od toga? Postoji. To je činjenica da se ta saborska većina javno deklarira kao lijevo, ili liberalno orijenitrana. Postoji li nešto strašnije od toga? Postoji: ti isti našminkani očnjaci koji će obavljati ulogu zaštite ljudskih prava pripadaju osobi koja  je 2008. godine bila jedina koja je u Hrvatskom saboru glasala protiv zakona o suzbijanju diskriminacije. Mislite li zaista da je kraj svijeta odgođen? Za one kojima će našminkani očnjaci štititi njihova ljudska prava, smak svijeta imao je premijerno predskazanje. Kraj svijeta nije nestanak planeta, kraj svijeta je nestanak temeljne građanske pristojnosti po kojoj smo dužni poštivati samo ono najosnovnije, a to je pravo drugoga na odabir vlastitog načina života, pravo na različitost i pravo na život koji nikoga, ama baš nikoga ne ugrožava. Pisac Laslo Vegel rekao je otprilike ovako: „Kad počnu da vam zaštićuju prava, verujte s vama je gotovo. Kad god otvorim televiziju i radio, šta rade Mađari? Mađari pevaju. Kad manjina počne da peva, verujte, gotovo je.“

Nije teško zamisliti sve one o čijim će se pravima brinuti našminkani očnjaci kako jednom godišnje dobivaju svoj dan kad će im biti otvoren Trg bana Jelačića. Taj trg je dovoljno velik da primi sve kojima će se pod prijetnjom straže zaštićivati ljudska prava. Bit će mjesta i za one koji su izbjegli iz svojih domova, a kojima je dvadeset godina onemogućen povratak u nešto čega ionako više nema i koji će potvrdu te činjenice uskoro i napismeno dobiti od lijevo orijentirane vlasti. Bit će mjesta i za brojno jako opasnu grupicu od stotinjak osoba istospolne orijentacije i za glasne žene, nešto invalida i pokojeg rezigniranog nezaposlenog muškarca. Pod prijetnjom zaštite ljudskih prava moguće da će ih očnjaci zamoliti da zapjevaju Malu Floramye u čast gostiju iz Evropske unije. Pod prijetnjom odmazde mnogi će to i učiniti. I to zato što ni mi, kao ni oni u gradiću Newtown kojima se smak svijeta spojio sa skorim Božićem, nismo primijetili sitne znake upozorenja.

Jer, apokalipsa je privatna stvar pojedinca, kraj svijeta je osobna stvar svakog čovjeka, njegovo jedino neotuđivo pravo od kojega ga nitko ne može zaštiti.

Tekst je pročitan u emisiji Praskozor III programa Hrvatskoga radija