CRVENI USTAŠE

Izdvajamo

• Važno je samo proizvesti snažnu fikciju zločinački nastrojene ljevice, kvalitetnu komunističku avet koja će u kolektivnoj svijesti figurirati kao avangarda kataklizme, pa će ona Raspudićeva i Ristićeva „hrvatska državotvorna priča“ imati trajnu mogućnost da autohtoni asortiman gadosti proslijedi na tuđu adresu, uključujući redovite seanse ustaškoga salutiranja. Nedavno su, ilustracije radi, oba autora konstatirali kako je ključni problem s političkim vodstvom Srba u Hrvatskoj u tome što su se prepustili ljevičarenju i iskočili iz predviđene nacionalističke matrice, te takvi – nedovoljno etnički radikalizirani – ugrožavaju „hrvatsku opciju“ koja svoj identitet može graditi samo na antagonizmu prema klišeiziranim Srbima, tj. prema vlastitome odrazu u pravoslavnom zrcalu.

Povezani članci

• Besposlen papa i nevjernike krsti
• Tko je od vas Srbin?
• FHP zahteva od TRZ-a da ispita Zorana Tadića o njegovom učešću u zločinu u Škabrnji
• Predstavljanje knjige “Razaranje Bosne” 28. veljače u Zagrebu
• Galeb i strvinar
• Hrvati, ne pada vam na um Tesla?

Svaka je demonstracija fašizma posljedica jugokomunističkog komplota. Svaki je „Za dom spremni“ podla akustična sabotaža iza koje stoji dijabolično i nečujno „Smrt fašizmu“. Nino Raspudić se, naime, ispomaže teorijom zamjene, gdje je jedina nezamisliva opcija da fašisti djeluju u interesu samog fašizma

Piše: Viktor Ivančić– Novosti

Nositelji inicijative da se ustaški poklič „Za dom spremni“ proglasi službenim pozdravom u hrvatskim vojnim jedinicama ustvari su agenti lijevog totalitarizma i pokvareni jugokomunistički plaćenici, tvrdi Nino Raspudić u Večernjem listu. Najezda izbjeglica iz Afrike i s Bliskog istoka u Europu ustvari je posljedica strateških operacija europske ljevice koja tim načinom želi ponovo nametnuti svoju političku dominaciju, tvrdi Borislav Ristić u Večernjem listu. Grmljavinsko nevrijeme, praćeno snažnim vjetrom i obilnim padavinama, rezultat je ljevičarskog ciklonalnog poremećaja koji se kreće od istoka prema našim krajevima, tvrdit će sutra netko upućen u Večernjem listu. Teške tjelesne ozljede dvojice uvaženih novinskih alpinista, što su ih zadobili u padu prilikom riskantnog silaženja s uma, uzrokovane su podmuklim tektonskim djelovanjem Socijalističke Internacionale, tvrdit će preksutra netko upućen u Večernjem listu.

Apokaliptična ljevica, fantomska mračna sila koja režira hrvatske i svjetske katastrofe, inkarnacija apsolutnoga političkog zla što iz podzemlja prijeteći struže srpom i čekićem, te donosi kugu, glad, ljudski otpad i ustašku ikonografiju, postaje sve snažniji oslonac uređivačkih avantura Večernjeg lista, ali i znatno šire od toga. Čini se čak prikladnim podsjetiti na proročke Marxove riječi što ih je još 1847., opisujući cirkuliranje jednog bauka, isporučio u uvodnome dijelu Manifesta komunističke partije: „Gdje je ta opozicijska stranka koju njeni protivnici na vlasti nisu izvikali kao komunističku? Gdje je ta opozicijska stranka koja istom optužbom za komunizam nije žigosala kako opozicionare naprednije od sebe tako i svoje reakcionarne protivnike? Gdje je ta snaga koja će komunističku ideju zbrisati s povijesne pozornice dok nas njome straše odvažni umovi poput Raspudića i Ristića?“

Kipteći od srdžbe što su „zadomaši“ odradili „solidan posao za vladajuću koaliciju“, a k tome kompromitirali „hrvatsku opciju“ i „hrvatsku državotvornu priču“, Raspudić razotkriva gnusni čin izdaje: „Uporno vraćati ideološki sraz u jedini kontekst u kojem jugokomunistička priča pobjeđuje, a to je fašizam-komunizam, umjesto uz vrijednosti demokracije i ljudskih prava, gdje lijevi totalitaristi i jugofili ostaju na suhom, može samo intelektualno ograničena ili iznimno pokvarena osoba koja svjesno igra za drugu stranu.“

Svaki je dakle ustaša, ukoliko nije mentalno retardirani akademik ili biskup, iznimno pokvareni komandos lijevog totalitarizma „koji svjesno igra za drugu stranu“. Svaka je demonstracija fašizma posljedica jugokomunističkog komplota. Svaki je „Za dom spremni“ podla akustična sabotaža iza koje stoji dijabolično i nečujno „Smrt fašizmu“. Raspudić se, naime, ispomaže teorijom zamjene, gdje je jedina nezamisliva opcija da fašisti djeluju u interesu samog fašizma, tj. da „svjesno igraju“ za svoju stranu.

Pritom valja napomenuti da je u onom njegovom „kontekstu“ unutar kojeg se odvija ideološki sraz – „a to je fašizam-komunizam“ – potonja kategorija („druga strana“) realno nepostojeća, jer među crvene totalitariste i jugofile kolumnist Večernjeg lista uvrštava okorjele neoliberale i hrvatske domoljube iz „vladajuće koalicije“, za koje su ustaše, eto, obavile „solidan posao“. Tako u Raspudićev „kontekst“, kojeg čini krvlju natopljeno ideološko bojište, fašizam nadire iz tvrde stvarnosti, a komunizam iz autorove nestašne imaginacije. „Jugokomunistička priča pobjeđuje“ upravo zato jer ne postoji i jer je kao takva pogodna da služi kao fantazmatski uzročnik serije nacionalnih nesreća.

Budući da računa na „hrvatsku opciju“ – takvu gdje je poželjno da siva masa iza čeone kosti ustupi mjesto zgužvanoj zastavi – teorija zamjene ne uključuje interpretativne rizike. Raspudić je, recimo, prije neki tjedan napao HTV kao staljinistički bastion jer nije prenosila Thompsonov koncert u Kninu koji je započeo uzvikom „Za dom spremni“. No, zar nije taj Thompson, prema autorovim svježim kriterijima, ili neizrecivo glup ili iznimno pokvaren kada promovirajući ustaštvo „svjesno igra za drugu stranu“, i zar se, da je prenosila njegov koncert, HTV ne bi iskazala kao jugofilska propagandna mašina?

To je, dakako, posve svejedno: svaka će verzija HTV-a biti prikladno boljševički unificirana. Radi se o tome da bez pošasti lijevoga terora alpinist Večernjeg lista ne bi bio u stanju razumjeti svijet; sve što se događa posljedica je štektanja crvenoga generatora zla; jugokomunizam je negativno intonirani fetiš pomoću kojeg Raspudić objašnjava široki spektar prirodnih i društvenih pojava, s akcentom na akutnim plemenskim traumama.

Borislav Ristić, fetišist istoga kova, u tom je smislu nešto ambiciozniji, jer piše lokalno, ali misli globalno. Drska invazija izbjeglica na europski teritorij, prema njegovu sudu, predstavlja realizaciju prijetnje grčkoga radikala Ciprasa i „nerazboriti pokušaj europske ljevice“ da, uzrokujući rasno i etničko zagađenje, zavlada kontinentom. „Ne treba li na ovu krizu gledati kao na politički odgovor europske ljevice na već stabilnu dominaciju desnih partija u Europi?“ pita se. „Nije li životna katastrofa stotina tisuća ljudskih sudbina, kojoj svjedočimo, već dio jasne političke strategije obnove europske ljevice?“

Ovim je apokaliptičnim namjerama Ristić otkrio i ideološke temelje, a njih čine „svjetonazorne sličnosti islama i socijalizma“, posebice imamo li na umu „njihove totalitarne elemente i sigurnosne izazove“. Štoviše, lanjski neredi povodom sukoba u Gazi, „kada su zajedno antisemitski marširali ljevičari i muslimani, bili su nam jasan podsjetnik na antisemitske korijene socijalizma“. Ne bi trebalo iznenaditi ako uredništvo Večernjeg lista – odgovarajući na „sigurnosne izazove“ – već sutra preko Ristićeve agitacije počne mobilizirati dobrovoljačke trupe koje će čistiti bijelu kršćansku Europu od muslimana i socijalista, tamaneći ih istim žarom kakvim bi trebalo obračunati s ratnicima Islamske države koja je, kao što se zna, zasnovana na diktaturi proletarijata, dijalektičkom materijalizmu i učenju marksističkoga proroka Muhameda.

Netko naivan može se upitati zbog čega to Ristić misli da bi njegovo agresivno antimuslimanstvo trebalo biti manje zazorno od antisemitizma pripisanog ljevičarima, no samo dok ne dokuči tipični cinizam zauzete poze: bijela Europa i Večernji list napućeni su kršćanskim muževima arijevskih uvjerenja koji ne bi imali ništa protiv odlaganja Židova u logore – recimo uz usklik „Za dom spremni“ – dok istovremeno podupiru izraelsku okupaciju Gaze, a sve koji se takvoj politici Izraela protive proglašavaju antisemitima. Teorija zamjene, rekosmo, ne uključuje interpretativne rizike.

Važno je samo proizvesti snažnu fikciju zločinački nastrojene ljevice, kvalitetnu komunističku avet koja će u kolektivnoj svijesti figurirati kao avangarda kataklizme, pa će ona Raspudićeva i Ristićeva „hrvatska državotvorna priča“ imati trajnu mogućnost da autohtoni asortiman gadosti proslijedi na tuđu adresu, uključujući redovite seanse ustaškoga salutiranja. Nedavno su, ilustracije radi, oba autora konstatirali kako je ključni problem s političkim vodstvom Srba u Hrvatskoj u tome što su se prepustili ljevičarenju i iskočili iz predviđene nacionalističke matrice, te takvi – nedovoljno etnički radikalizirani – ugrožavaju „hrvatsku opciju“ koja svoj identitet može graditi samo na antagonizmu prema klišeiziranim Srbima, tj. prema vlastitome odrazu u pravoslavnom zrcalu.

Stoga tipičan procijep u Raspudićevu insceniranju „konteksta“ – „a to je fašizam-komunizam“ – leži u činjenici da on ne iskazuje brigu zbog pojave fašizma, već upozorava na imaginarni antifašistički protuudar, na kreiranje uvjeta u kojima „jugokomunistička priča pobjeđuje“. Ipak, zbog čega mu je pri dizajniranju ideološkog ratišta komunizam uopće potreban, i to do mjere da ga mora izmišljati? Zašto, na primjer, sama „hrvatska državotvorna priča“ – oličena možda baš u Raspudiću i Ristiću kao građanski nacifranim nacionalistima – ne može krenuti u boj i odnijeti pobjedu nad fašizmom?

Računajući na pomanjkanje samorefleksije, kao i nesklonost „hrvatske opcije“ da diže ruku na samu sebe, odgovor treba iznijeti bez uvijanja i skrivenih značenja: Zato jer bi obračun „hrvatske državotvorne priče“ s fašizmom odviše nalikovao suicidu.