Bunimo se radi diskriminacije različitih ali NE radi diskriminacije ISTIH

Povezani članci

• Dubravka Stojanović: Srbija i Hrvatska se i dalje nadaju da će ostvariti svoje ratne ciljeve u Bosni
• Trbuhom za kruhom, dupetom za petom
• Kad dogovor ruši Bosnu
• JOSIP REIHL – KIR I STJEPAN FILIPOVIĆ
• Friščić svjedok obrane podravkaša
• Na suđenjima za ratne zločine u Hrvatskoj uglavnom prazna klupa za okrivljene

Imamo pravo glasa, radimo “muške” poslove, ima nas u politici a pogotovo u znanosti, bolje smo obrazovane od muškaraca… Brojnije smo… U zadnjih petnaest godina ugradili smo u zakonodavstvo bezbroj mjera i instrumenata, a još uvijek smo ne samo neravnopravne, već izrešetane, isprebijane do smrti, ucijenjene padanjem na koljena ako mislimo dobiti posao, otpuštene jer smo trudne, nezaposlene jer smo/nismo mlade i nije nas lako zaj***vati u tim mladim/zrelim godinama… Imamo povjerenstva čije preporuke su jako lijepe za pročitati… Nema tu govora… No, nažalost rijetko izlaze iz soba u kojima se donose! Bunimo se zbog diskriminacije različitih. Zašto se ne bunimo radi diskriminacije ISTIH??? Umrežavamo se tek kada neka od nas bude onako ritualno ubijena… Za primjer ostalima! E onda mi popi***mo… Istina, samo dok ne skužimo da nam sin kasni na plivanje!

Posljednjih desetljeća odgovornosti i obaveze žena drastično su narasle. Zbog toga sam znala cinično napisati “Ako ima neka adresa gdje mogu vratiti ovakvu emancipaciju, ja bi rado!”

Kako smo same sebi neprijatelji 
1. Žene same od sebe očekuju sve više… Troše se na toliko razina… Preopterećene i iznurene… Trebamo izgledati privlačno, vježbati i održavati kondiciju, zdravo se hraniti kako bi bile u top-formi, imati kvalitetne veze i obitelj… Dobro odgojenu djecu… Koja idu na jahanje, školu stranih jezika, plivanje… Bez obzira što nam se događalo trebale bi se ponašati k’o vrhunske glumice koje su upravo doznale da im je otac na samrti a moraju odraditi komediju u svom kazalištu… Ostati uvijek jake! Ujutro krenuti na posao i u njemu biti uspješne, dokazujući se dvostruko u odnosu na muškarce… Vratiti se kući i biti seksepilna, savršena partnerica, kuhati, odgajati njega i dijete  i tako ukrug…  Ne znam da li ste vi čuli za neki slučaj da je muškarac pao u depresiju jer nije savršen otac, kuhar, spremač, prijatelj??? Padnu u depresiju jedino ako im se ne digne a par dobrih (njima bitnih), stvari u životu (pobjeda nogometnog kluba za koji navija, gajba pive, novi pornić) čini ih dovoljno sretnima! Velika prednost Ladies. Veeeliiika!

2. Žene previše žude za srećom i mislim da su baš zbog toga nesretne. Sreća je krajnji cilj naše kulture, iznad svega i unatoč svemu što se događa oko nas. MORAMO BITI SRETNI. Ljudi će učiniti sve kako bi izbjegli negativne osjećaje. (To je jedan od razloga zašto smo kao nacija anestezirani.) Kao da su negativni osjećaji odmah loši… Oni su samo dokaz da smo ljudi. Sreća je prolazno stanje. Možemo imati trenutke sreće u bilo kojoj situaciji, ali nemoguće ju je neprestano osjećati!!!

3. Tehnologija nam neprestano za petama, dajući nam prilike da se nerealno uspoređujemo s drugima. Društvene mreže uzrokuju osjećaj da nismo dorasli drugima. A sveprisutne su. Nekad smo sa starcima odlazili iz grada, na vikendicu (kojih je u doba “okrutnog socijalizma” imala svaka obitelj pa čak i moja profesorska) i zaboravljali na sve. Danas je to nemoguće.  A toliko nam je potrebno isključiti se iz informatičke buke i odvojiti vrijeme za samoću! Kvalitetnu samoću. Stvari nisu takve kakvima se čine npr. na Facebooku. Savršene slike nasmijanih ljudi nisu realnost niti primjer po kojem biste trebali prosuđivati kvalitetu vlastitog života i mjeriti vlastite atribute.

4. Žene (se ne osjećaju krive za nasilje, ali) osjećaju duboki sram zbog sebe i svog života. Čestouhvaćene u mrežu samosažaljenja, što ih blokira u osještavanju vlastite situacije koju najčešće negiraju. Prvi i najvažniji korak koji žena mora napraviti ako se želi izvući iz takvog života je da sama sebi prizna da je žrtva i da je nitko nema pravo zlostavljati. Dok to ne učini, nikako joj se ne može pomoći.

5. Ladies, ne reagirate kada čujete da susjed tuče susjedu… Kad vas ili  kolegicu preskoči promaknuće… Kad vas kod zapošljavanja pitaju mislite li rađati… Kad vas direktor lovi za dupe…  Da li ste ga prijavile??? Ali zato velik dio energije trošite pokušavajući biti bolje od muškaraca, a drugi ogroman dio energije na borbu s drugim ženama.

Kako su nam neprijatelji muškarci

1.        Ako je žena u dnevnoj sobi, znači da je lanac predugačak.

Uostalom, da žena što valja i Bog bi je imao!

Kad su muškarci ˝uspješni˝ od žena se traži da ˝budu bolje˝.
Kad su muškarci ˝ambiciozni˝, ženama se predbacuje da ciljaju ˝iznad svojih sposobnosti˝.
Ako se govori otvoreno i kritički, muškarci su ‘hrabri’, a žene ‘lajavice’.
Dok muškarce krasi ‘skromnost’, žene su ‘ambiciozne kuje’.
Oni su ‘lojalni šefu’, a one su ‘šefove droljice’.

2. Žene su, osim gore navedenog ponižavanja i ismijavanja, često žrtve fizičkog nasilja. Statistike su jezive! U Hrvatskoj je svakih 15 minuta fizički zlostavljana jedna žena!!!
I sama sam prošla obiteljsko nasilje i duboko vjerujem kako me upravo to traumatično iskustvo učinilo buntovnicom. Treba to reči… Pa nije moja sramota! Prošla sam, dakle, faze kada sam se osjećala bespomoćno, poniženo, posramljeno, užasnuto, bijesno… Istina, imala sam manje od dvadeset godina ali tipično za žene -u sebi sam nalazila krivnju. Poput večine žena nad kojima se nasilje kontinuirano provodi! Kako sam odmicala od vlastitih osjećaja i realnog shvaćanja situacije, bila sam zarobljena, polomljena, nagnječena, ponižena, ucijenjena djecom… I nadala se promjeni. Ne stidim se toga!

Kada uđete u taj žrvanj, mozak vas potpuno napusti. Mislila sam da će promjena doći sama od sebe. Šta ja znam… Da će se on umoriti valjda… Zlostavljač uvijek izolira žrtvu od obitelji, prijatelja i vanjskog svijeta kako ne bi mogla potražiti pomoć. Stalne prijetnje novim batinama, ubojstvom, napadom na djecu… Izazivaju još veći strah! I veću kontrolu nasilnika nad ženom. Ja sam imala sreću da moja mama od mene nikada nije digla ruke. A također i da sam uspjela nabaviti pištolj. Rat je počeo -izbor je bio velik. Samo jednom sam ga repetirala i uperila u njegovu glavu. Nasreću, shvatio me ozbiljno -pa nisam morala pucati! To je bio kraj! Ja više nisam imala što izgubiti a on je prepoznao moju spremnost da ga odrobijam sretna i nasmiješena… Tada je naglo postao kooperativan u razvodu! Neke žene osjećaju duboki sram zbog sebe i svog života.To je onaj “Facebook sindrom” o kojem prethodno pišem… Tihi ubojica razborite prosudbe.

3. Nepovoljna pozicija žena na tržištu rada (za koju vam svim argumentima u tekstu dokazujem da je ustvari ključna) usko je vezana uz njihov položaj u obitelji i društvu općenito. Zbog inherentnenejednakosti uloga unutar obitelji, ženama (naročito lošije obrazovanima) puno je teže naći posao nego muškarcima. Žene su te koje u većini slučajeva same (ili većim dijelom) nose teret njege, brige i odgoja djece i starijih osoba unutar obitelji, kao i brigu za kućanstvo. Dakle, žene u načelu nemaju iste mogućnosti profesionalnog usavršavanja kao muškarci!  Ostajati prekovremeno na poslu, odlaziti na službena putovanja ili biti na raspolaganju poslodavcu 24 sata dnevno… Što su sve kriteriji koje poslodavci cijene u svojim odlukama o povišicama, napredovanjima, itd.

4. Rad žena unutar obitelji i kućanstva je neplaćen i podrazumijeva se; što znači da žene moraju birati između ekonomske ovisnosti o svojim muževima (a danas jedna plaća ne može prehraniti čitavu obitelj) ili naći kakav-takav posao. Gents, priznajte -nije lak izbor.

Kako nam je neprijatelj čitavo društvo
Ladies, sada ćete skužiti da nam je društvo najveći neprijatelj! A društvo smo natpolovično MI!

1. Svakih 17 dana život izgubi nečija supruga, majka, kći i to zbog toga što društvo i sustav nisu na vrijeme zaustavili obiteljskog nasilnika pa se on, uz njihov blagoslov, pretvorio u ubojicu.

2. Unatoč tome, realnost je da naša vlada i Ministarstvo socijalne politike i mladih, ne vide nasilje kao neki poseban problem kojem treba posvetiti veću pažnju, pa za njegovo rješavanje i izdvojiti odgovarajuća sredstva. Važniji su njihovi Audiji i smartfoni. O prevenciji da ne govorimo. Ona ne postoji; ni u sustavu obrazovanja niti kao redovita aktivnost. Nitko nije u ovoj zemlji izračunao koliko košta nasilje (a znamo koliko društvo koštaju pušači) i koliko bi se moglo uštedjeti i novca kad bi se uspostavio učinkovit sustav zaštite od nasilja. Koliko žena bi danas bilo živo!!! Jer, nikoga nije briga. 2012. godine evidentirane su 184 žrtve nasilja, od kojih su zaposlene bile samo njih 22! Žrtve najčešće žive na rubu siromaštva, a socijalna prava ostvaruju slabo ili nikako.

3. Alarmantan je podatak i da je trudnoća vrlo nepovoljan faktor kod zapošljavanja a često i prečica do otkaza. Iako je Zakonom o radu propisana zabrana nejednakog postupanja prema trudnicama u radnom odnosu i zabrana odbijanja zaposlenja trudne žene, poslodavci često uručuju otkaz jer trudna žena “nije profitabilna” ili postaje teret zbog prava na rodiljni dopust.

4. Položaj žene na tržištu rada i dalje je lošiji od položaja muškaraca. Budući  da u RH već godinama bilježimo masovnu nezaposlenost koja prelazi brojku od 399. 999 nezaposlenih, većina otpada na žene. Najčešće u tu brojku ubrajamo žene nižom naobrazbom, ali i žene koje ulaze u stariju dob. Područje rada je ono koje nam je svima izuzetno važno, jer imati posao, pretpostavka je financijske neovisnosti, a bez ove vrste neovisnosti bespredmetno je govoriti o slobodi volje u smislu  mogućnosti ostvarivanja osobnih interesa i životnih ciljeva. Diskriminacija žena na tržištu rada počinje pri zapošljavanju.Takvim se odnosom prema ženama krše odredbe Zakona o radu i Zakona o ravnopravnosti spolova. Ovaj oblik diskriminacije se toliko uvukao u pore društva da mnoge žene ni ne prepoznaju da su diskriminirane, a one koje prepoznaju – najčešće se zbog straha da će izgubiti posao, odluče ne prijaviti takve slučajeve.

5. Jednakost pri zapošljavanju pitanje je, kako socijalne pravednosti, tako i ekonomske nužnosti. Ženama se mora omogućiti uspostava ravnoteže svijeta rada i obitelji što bi doprinijelo demografskoj situaciji RH koja je apokaliptična, budući da nas već godinama truje “bijela smrt” odnosno LJUDI SE NITI NE RAĐAJU!!!

6. Potrebno je nužno mobilizirati sve institucije na rješavanju problema položaja žena na tržištu rada, ali i postizanja ravnopravnosti koju nam zakon jamči. Ladies imate institut Pučkog pravobranitelja za ravnopravnost spolova kao oblik rješavanja slučajeva diskriminacije, nego i preventivnog djelovanja.Bunite se!!! Ladies koje tamo rade -navodno su vrlo savjesne i zainteresirane (za razliku od Opačićkinog ministarstva). Evo Vam kontakt:

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova -Višnja Ljubičić, dipl.iur.
Preobraženska 4/1
10000 Zagreb
tel: (0)1 48 48 100
e-mail: ravnopravnost@prs.hr

7. U kontekstu svega navedenog, priznajte da izgleda manje je važno što od 20 ministara u vladi, su samo  4 žene! Potpuno očekivano. Kako da se društveni kontekst mijenja (i da žene više pitaju za mišljenje), kad nas muškarci u politici doživljavaju kao nužno zlo (kako bi pokalazi da, naravno samo deklarativno, podupiru ravnopravnost spolova)??? Ili eventualno kao ukras. Ljudi se trebaju dijeliti po kompetenciji i sposobnosti a sustav trebalo urediti tako da se najbolji biraju na vodeće pozicije, bili oni muškarci ili žene. 26 % žena je u Saboru. Uglavnom su u njega ušle kao zamjene za muške kolege.

Tri najčešće skupine osoba ulaze u kategoriju potpunog siromaštva -žene žrtve obiteljskog nasilja, trudnice i umirovljenice. Žene se teže zapošljavaju, češće rade na određeno vrijeme, imaju niže prosječne plaće, pa tako i nižu osnovicu za mirovinu, a poslodavci se – kad se odluče rješiti viška radne snage – riješavaju starijih radnica. Suzbijanje diskriminacije na tržištu rada mora biti prioritet svakog društva.

A vi se, Ladies, morate osvijestiti da će bez jednakosti na tržištu rada žene, dobrim dijelom, ostati građanke drugog reda. Čak i ako ne spadate u ugroženu skupinu… A ja bi rekla, POGOTOVO TADA,dužne ste se boriti za druge žene jer prije ili kasnije ćete i same osjetiti gorčinu koja  njih prati možda veći  dio života. A šta ako baš tada, nećete imati snage da se borite za vlastita prava? Kao što sada nemaju one.

Shvatite to, molim vas!!!

Alma Draganić-Brkić

 ladylike.hr