Božica Jelušić: STAVAK O NIŠTAVILU

Autor/ica 👤Božica Jelušić 31.3.2013. u 12:13

Povezani članci

Pa ipak, mi koji MARIMO, trebali bismo tom ništećem ništavilu reči NE, apsolutno ne povlađivati, ne sudjelovati, već opirati se i govoriti, dok je daha u nama. Ne dopustiti našoj djeci da dnevno uzimaju doze ništavila, ne buneći se protiv svojih opslužitelja.

Negdje u “Beskonačnoj priči” M. Endea nailazim na rečenicu: “Ništavilo uništava naš svijet”.To je jedno od onih mjesta, koje te na trenutak “zaledi” svojom neumoljivom istinitošću. Pitam se, kako su etičari i dušobrižnici novoga doba, ljudi od autoriteta, koji kroje školske programe, javno mijenje, društvene događaje i aktivnosti, te koji nadziru prostor javne komunikacije poput novina i televizije, zaboravili reagirati na ovu opomenu? “Tko dopusti da ga obuzme tuga, tone u močvaru”, veli drugo nosivo mjesto, i ja se namah sjetim svih nesretnih i bolnih, usamljenih i napuštenih, koje će močvara i ništavilo progutati već danas, prije sumraka.

Jer nema sumnje: upravo smo to dopustili- prodor i trijumf Ništavila, kroz nedostatak empatije, oholost moćnika, samodostatnost i udaljavanje Crkve od potrebitih i siromašnih, te opći “pad u sedam smrtnih grijeha”, za koje je licemjerna javnost hitro pronašla sedam stotina izlika i opravdanja. Ako su zakoni prilagodljivi a suci potkupljivi, učitelji kivni i nezainteresirani za bit znanja, duhovnici ogrezli u sibaritske užitke, elita sirova, gramzljiva i neobrazovana, kultura ponižena, pamet ismijana, ukus prognan iz javnosti, pismenost općenito nebitna, ljepota prepuštena kurvarluku, hajdučija ozakonjena kao “snalažljivost”, a laska i laž ako bivaju dnevni surogat za istinu, nismo li davno dotakli dno, to zakonito mjesto ništavila?

Govor Parlamenta i govor ulice odavno se ne razlikuju. Vulgarnost, zloba i zavist, manjak suosjećanja, korumpirana svijest, podgrizaju temelj društvene etike “Imati” postaje identično pojmu “biti”: tko nije ogrezao u materijalno i u tome ne prednjači, “nema život”. Kategorije svetosti, nedodirljivosti i neupitnosti ne nestaju samo iz eklezijske, već i svjetovne razine. Svi drže slovo i imaju glavnu riječ: nitko ne sluša, nitko ne argumentira. Braneći jedne, ponižavaju se drugi, mane se izvrću u božanske vrline, caruje kvazi-retorika. Sve se nutka, sve je na prodaju: raskalašenost je vrlina, svodništvo zanat, nacionalni se “ponos” doživljava kroz metaforu raspuštene i netalentirane “dive”, koja se iz krčmarskog dima uzdigla do svjetla pozornice i njome vlada, dižući adrenalin anonimnoj i na pola poživinčenoj “gomili”. Dakako, s lijeva i osobito s desna stoje pobočnici: drogirani glazbenik, lijeni i prepredeni nogoloptač, sportaš iz računa, domoljub s drugog kraja svijeta, koji treću godinu uči tekst nacionalne himne. Svi su dobri za uzor, kad nema “moralne štrange” ni sigurnih kriterija.

Ništavilo ništi, ruši, sablažnjava, plaši, pustoši, truje, povlači za sobom najniže strasti i nagone. Ono ne poznaje suzu, nema smisla za šapat, diskreciju, plodove uma i srca, za prijateljstvo, intimu, nepovredivost ljudske osobe. Ne poznaje civilizacijski razmak od dvije ispružene ruke, već ti urla, pljuje i zabada nokte u lice, prijetnju zamijenjuje s razgovorom, agresiju bira kao sredstvo uvjeravanja. Ljudi koji pobiru hranu u smećarniku, i oni koji jedu u luksuznim restoranima, često su pripadnici istog naraštaja studenata i bivših “graditelja budućnosti”. No, eto, neki nisu na vrijeme odabrali stranu. Ili su se klonili patogene zone politike, tko će znati. Negdje u tamnom zapećku, humanistička inteligencija pobire svoje krpice, zbraja rane i ujede, gotovo masovno rezignirajući.

Naime, “Nije nas briga ni je li nam uopće stalo”, veli Stara Morla u istoj knjizi. To znači ustuknuti pred tsunamijem Ništavila. To znači da ove rečenice također nemaju smisla. Pa ipak, mi koji MARIMO, trebali bismo tom ništećem ništavilu reči NE, apsolutno ne povlađivati, ne sudjelovati, već opirati se i govoriti, dok je daha u nama. Ne dopustiti našoj djeci da dnevno uzimaju doze ništavila, ne buneći se protiv svojih opslužitelja. No, je li to uopće moguće postići? Ne kupujmo “staklena zvona”, ne potkivajmo ih zlatnom potkovom, već za početak: naučimo ih SLUŠATI, MISLITI I RAZLIKOVATI. Pokušajmo im u kući i susjedstvu dati pokoji primjer. Nemoguće da to više ne postoji- obrišimo naočale, cvikere, đozluke.

Jedino izvan Ništavila, rekli bismo, postoji polje mogućnosti, gdje onaj koji tek stupa u svijet, razaznaje svoj cilj.

Tagovi: Božica Jelušić