Boris Dežulović: Čudesna amnezija

Povezani članci

• Munib Delalić: U zemlji dobroćudnih trolova
• Alisa Mahmutović: Otvoreno pismo svima nama kojih se tiče
• Branitelji napretka
• Domovinska bolest
• Red Bull
• Da se pusti gadni revizionizam da teče neometano? Ne

Foto: šg

Pokušali su tako i Hrvati, televizijskim kamerama snimali sve važnije događaje, zapisivali imena i datume u novine, čak i tetovirali hrvatske grbove na nadlaktice, ali sve džabe: svake nedjelje na dan izbora – lokalnih, parlamentarnih, predsjedničkih, svejedno – oni se bude ustreptali od nestrpljenja da okončaju tiraniju korumpiranih beogradskih komunista i zaokruže HDZ.

Anterogradna amnezija spada u razmjerno neistražene tajne ljudskog mozga. Prvi sustavno dokumentirani slučaj bio je onaj iz 1957., kad se Amerikanac Henry Molaison zbog epilepsije podvrgnuo lobektomiji, pa izgubio sposobnost pamćenja više od nekoliko posljednjih minuta. Još je, međutim, rijeđi i neistraženiji fenomen kolektivne anterogradne amnezije. Najpoznatiji takav, i najbolje dokumentiran, jest slučaj jednog malog europskog naroda, Hrvata, čija historijska memorija traje jedva nekoliko mjeseci.

Mito i korupcija

U siječnju 2015., recimo, na hrvatskim predsjedničkim izborima – nota bene, s rekordnom izlaznošću – pobijedila je kandidatkinja stranke koja je samo devet mjeseci ranije zbog korupcije pravomoćno osuđena kao zločinačka organizacija. Jesu li to Hrvati neobično tolerantni na mito i korupciju?

Ne, naprotiv: samo tjedan dana pred izbore objavljeni su rezultati istraživanja Transparency Internationala, prema kojemu Hrvati svoju državu vide jednom od najkorumpiranijih na svijetu – od svih područja javnog života daleko najkorumpiranijima pri tom smatrajući upravo političke stranke – pa ipak su sedam dana kasnije hladnokrvno izabrali kandidatkinju stranke pravomoćno osuđene zbog korupcije.

Medicinskim laicima prizor je morao biti nadrealan, ali riječ je bila o školskom primjeru anterogradne amnezije: u izbornom stožeru HDZ-a u kongresnoj dvorani zagrebačkog Hypo Centra – kao u nekoj parodiji Romerove Noći živih mrtvaca – Jakov Sedlar, Zlatko Vitez, Božidar Alić, Mate Granić, Zdravko Tomac, Miroslav Tuđman, Luka Bebić i Vladimir Šeks skandiraju: „Promjene! Promjene!“.

Nedostajali su, eto, samo Pašalić, Canjuga, Milas, Krpina i još možda dvojica-trojica, pa da sastav Tuđmanova VONS-a iz devedeset osme bude kompletan. Da nije Kolinde u drugom krugu predsjedničkih izbora, ja ne bih ni znao da, recimo, Zlatko Vitez još postoji: tek valjda strogi europski protupožarni propisi spriječili su da se te večeri na ledini pred Hypo centrom zavrte ražnjevi s volovima, a društvo unutra svejedno je orno skandiralo „Promjene, promjene“!

Bilo kome tko ne pati od anterogradne amnezije, da ga Sedlar, Vitez, Šeks, Tomac i Granić u oči gledaju i skandiraju „promjene!“, bilo bi jasno da ga otvoreno zajebavaju. Ni komunisti nisu bili tako okrutnog smisla za humor: kad je onomad drugovima konačno dosadilo, pa su druga Tita na kraju drugog desetogodišnjeg mandata proglasili „predsjednikom Republike bez ograničenja trajanja mandata“, u Saveznoj Skupštini barem nitko nije skandirao „Promjene! Promjene!“.

Srbin, a Hrvat

A toliko žuđene promjene nastupile su istu večer. Već u prvom obraćanju hrvatska je predsjednica u politički jezični standard uvela posve novi vokativ „Hrvatice i Hrvati“, a onda – promjene!, promjene! – proglasila Bosnu i Hercegovinu „drugom domovinom hrvatskog naroda“ i najavila materinsku pažnju za „Hrvate u Vojvodini i Srbiji“, da bi već sutradan, jednakom valjda materinskom pažnjom za Srbe u Hrvatskoj, sve hrvatske građane predsjedničkim dekretom proglasila Hrvatima: „Po meni je Hrvat i onaj tko živi u Hrvatskoj, a pravoslavne je vjeroispovijesti i Srbin po nacionalnosti.“

Kao da je netko rastvorio sva vrata i prozore, val promjena zapljusnuo je tako Hrvatsku, i u javni prostor hrabro su zakoračili novi neki, moderni mladi ljudi, posve neopterećeni prošlošću. „Bogu hvala da je pobijedila gospođa Grabar Kitarović, protiv ove protiv udbaške, srbofilske i četničke struje“, hrabro tako pred kamerama HTV-a recitira mladi glumac Božidar Alić, dok hrvatska mladost iza njegovih leđa pjeva „Zovi, samo zovi“, „Moju domovinu“, „Vilu Velebita“ i ostale najnovije hitove. „Mi moramo reći istinu o Hrvatskoj od 1945. do 1990.“, dodaje ove subote u Splitu HDZ-ov mladi lav Tomislav Karamarko: „Pred nama je novi Domovinski rat!“

Samo stariji i mudriji zabrinuto vrte glavama, uplašeni za nerazumnu mladost što goloruka nestrpljivo juri u rat protiv krvožednih komunista.

– Ne znaju mladi što je Udba. Neće srpska Partija tek tako pustiti hrvatsku državu – vrte glavama njihovi roditelji. – Možda je ipak trebalo najprije ići na labavu konfederaciju.
– Ali Hrvatska je nezavisna država već dvadeset pet godina, već drugu godinu punopravna članica Europske unije – oprezno onda doda psihijatar.
– Eh, da jest – sažaljivo ga onda pogledaju Hrvati.
– Ali iz vaših usta u Božje uši.

Kako se to i zašto događa, znanost pouzdano ne zna. Anterogradna amnezija još je, rekoh, neistraženi misterij, pa kako ne zna ni kako točno nastaje, nije medicina načisto ni kako da joj doskoči. U mračnom psihološkom trileru Memento, gledali ste možda, glavni junak jednako ne može zapamtiti više od posljednjih nekoliko minuta, pa rekonstruira svoje sjećanje vodeći bilješke i snimajući svakodnevnicu Polaroidom, čak i tetovirajući važne informacije na vlastito tijelo.

Pokušali su tako i Hrvati, televizijskim kamerama snimali sve važnije događaje, zapisivali imena i datume u novine, čak i tetovirali hrvatske grbove na nadlaktice, ali sve džabe: svake nedjelje na dan izbora – lokalnih, parlamentarnih, predsjedničkih, svejedno – oni se bude ustreptali od nestrpljenja da okončaju tiraniju korumpiranih beogradskih komunista i zaokruže HDZ.

Svaki put oni tako iznova otkrivaju sebe, i oko sebe Jugoslaviju, svaki izbori njima su „promjena!“, svako jutro novi početak. „Sunce žarko sjeda i skoro će sjest“ – u novu hrvatsku zoru pjeva Petar Preradović, pjesnik mlađe generacije – „stalna na tom svijetu samo mijena jest“. Preciznije definicije hrvatske anterogradne amnezije ja nikad nisam čuo.

Slobodna Dalmacija