Vanja Seršić: Samo je IN „in“, a svi ostali su „out“!

Autor/ica 👤tačno.net 1.4.2015. u 13:08

Povezani članci

Slobodnomisleći intelektualci svih zemalja ujedinite se i recite samo je IN „in“ a svi ostali su „out“

Piše: dr.sc. Vanja Seršić, dipl.iur.

Biti slobodnomisleći intelektualac, gledajući kroz povijest, kako onda tako ni danas, nikada nije bilo nešto što se cijenilo i što bi postalo ideal kome bi težili svi oni koji znaju kako upotrijebiti svoju „sivu tvar“. Zašto je to tako jednostavno je objasniti pitanjem: Kako bi uzor mogao biti netko tko po cijenu svoga slobodnog razmišljanja i promišljanja svojevoljno pristaje da bude gurnut na marginu društva, odnosno odriče se udobnosti koje mu pruža prosjek i povinovanje nametnutim formama ponašanja u zamjenu za određeni životni standard? Konformizam i kompromisi sa vladajućim elitama bili su i jesu razlog zašto je tih slobodnomislećih bilo jako malo i uvijek su na sebi nosili zvono posebnih, pomalo uvrnutih, ili u najboljem slučaju boemski nastrojenih osobenjaka. Ali onaj mali broj koji nije htio slobodu zamijeniti za ponuđeno, uvijek je bio označavan kao onaj opasni element koji zna, razumije i kada nije na strani vlasti, postaje latentna opasnost da će „otvoriti oči“ mnogim drugima i da će ustaljene nametnute norme ponašanja postati ugrožene, a samim time će postati ugrožena i sama vlast.

Tko je danas vlast je podosta kamuflirano, ali sve više postaje jasno da svijetom zapravo upravljaju multinacionalne kompanije i pojedine javne ili tajne skupine pojedinaca (uglavnom super bogatih) koji se skrivaju iza kojekakvih imena uglavnom asocijativno vezanih za brojeve (Trilatera, G7 isl.) ili za globalni pogled na svijet (globalizaciju) i njegove probleme (Svjetska banka, MMF isl.). Naravno da formalno vlast u svijetu kao i kod nas obnašaju političke stranke koje kroz formu demokracije (manje-više prave ili lažne) drže u stvari narod u pokornosti u svome interesu i interesu stvarnih vladara svijeta.

Ono što je neosporno je da iza svake politike stoji neki interes, a taj interes kada se ogoli do kraja svakako se može izraziti u matematičkom izrazu suvremenog boga, oživotvorenom u vidu papirnatih, pravokutnih, šuštavih, raznobojnih, papira koji postaju nametnuta „šarena laža“ i smisao cjelokupnog ljudskog postojanja. Vrijediš koliko ti je debeo bankovni račun neovisno kako si ga uspio „podebljati“. A podebljavati „takuin“ najlakše je kroz udruživanje sa istomišljenicima, samo se treba upisati i uzeti knjižicu, neovisno koje boje. Poslije sve ide samo od sebe; ne treba biti ni pametan, ni sposoban, ni obrazovan, važna je samo iskaznica koja otvara sva vrata koja čuvaju ključari sa istom bojom iskaznice, i to je to. Ulicama može hodati tisuće novih Anštajna, Tesli, Jesenjina, Spinoza, Dominisa i sličnih likova koje je povijest slučajno usput zabilježila, jer u ta vremena još nije bila izmišljena demokracija raznobojnih iskaznica, kao što je to danas. Danas oni skoro pa i da nemaju šanse da ih netko zamijeti, jer glavne zvijezde su ako zanemarimo sportaše, uzdignute na pijedestal malih bogova koji su prekomjerno nagrađeni, političari koji svoje postojanje estradiziraju do apsurda. Mi pratimo svaki njihov korak, oni daju izjave o svemu i svačemu i onome što znaju i o onome za što nikada nisu u životu čuli, a izbori se prenose kao da su finale kupa šampiona u nogometu, pri čemu se kompletna nacija potiče da se navijački postavlja prema kandidatima i da svoju energiju troše na procjenjivanje tko je bio manje nervozan na sučeljavanju, tko je bio elegantnije obučen i tko je bolje izdeklamirao svoju ulogu naučenu poput holivudskih glumaca kada primaju Oskara. I kada izbori prođu kada se zapjenjene strasti suprotstavljenih strana vrate u normalne okvire, narod bez obzira za koga je glasovao već nakon nekog vremena osjeća neku gorčinu i ima dojam da je prevaren, ali ne zna ni kada ni kako, a „glumci“ oni se međusobno druže po saborskim kafićima i drugim elitnim mjestima smišljajući novi „teatar“ za masu bez iskaznica. I jedini koji ih stvarno ljute su oni malobrojni slobodnomisleći koji opet nisu htjeli izaći na glasovanje i koji opet odbijaju da progutaju floskule o nesavršenoj demokraciji ali koja nema alternative. Međutim, i za njih ima lijeka, oni neka laju, a okovi su već formalno postavljeni i napad na njihovu legalnost bio bi napad na državu, a to je već grijeh koji se ne oprašta. Važno je samo da ovce nastavljaju davati vunu bez da se bune i pogotovo bez da se upitaju zašto je daju i kome je daju.

Kako to izgleda u hrvatskoj stvarnosti? Tako je primjerice donesen Zakon o financiranju političkih aktivnosti i izborne promidžbe, koji nemamo namjeru analizirati u cijelosti, ali koji ima neke kontroverzne odredbe. Sam zakon je donesen pod geslom da se njime uvodi red u financiranje političkih stranaka i u način financiranja izbora kako bi se spriječile zlouporabe. I to jednim djelom vjerojatno zakon i regulira, ali pri tome se provuklo nešto za što mislimo da nema opravdanja, pogotovo u zemlji koja financijski grca u dugovima, a perspektiva oporavka nije baš ružičasta ili bar nije takva u dogledno vrijeme. To je obveza financiranja političkih stranaka odnosno naknada troškova izborne promidžbe iz proračuna države i proračuna županija, gradova i općina. Nebitno je za ovaj članak koliko tko treba i po kojem omjeru odvojiti za tu promidžbu, nego je krucijalno pitanje zašto uopće iz proračuna treba plaćati troškove izborne promidžbe političkih stranaka i nezavisnih političkih aspiranata. Naime koja je korist za društvo to što ćemo plaćati (novčano nagrađivati) političare koji su na izborima dobili najviše glasova? Pa zar se oni nisu takmičili za ta mjesta iz razloga što žele svoje umijeće i znanje upotrijebiti za boljitak društva u cjelini, a ne zato da bi u političkoj utakmici (u kojoj smo mi glasači moneta za potkusurivanje) ostvarili neka mjesta koja im nose i praktično financijske bonuse. Zar nije apsurd da u državi kojoj je gospodarstvo na koljenima i u kojoj samo rijetke tvrtke i pojedinci posluju pozitivno, političke stranke (trenutačno svi osim jedne iz dobro poznatih razloga) iskazuju pozitivne račune u višemilijunskim iznosima. A gore spomenuti zakon, između ostalog nalaže da se iznosi za promidžbu imaju uplatiti u roku od 60 dana, a ako se uplata ne izvrši u određenom roku slijedi prekršajna prijava sa zapriječenom kaznom od 50.000 do 100.000 kuna za jedinicu lokalne samouprave koja to nije uradila i 10.000 do 50.000 kuna za zakonskog zastupnika (gradonačelnika, načelnika). Međutim to nije samo prazna prijetnja. Jednom gradu X u Lijepoj našoj se dogodilo da je zakasnio sa uplatom 10 dana, zbog omaške u brojanju, uslijed ponavljanja izbora za gradonačelnika, te je žurno pod opaskom prioriteta dobio prekršajnu prijavu skupa sa odgovornim osobama. U isto vrijeme, masa ljudi radi u tvrtkama u vlasništvu države i više mjeseci ne prima plaće, pa iako je to okarakterizirano po našim pozitivnim propisima kao kazneno djelo, nitko za to ne odgovara valjda po onoj narodnoj „vrana vrani oči ne vadi“ (iskaznica se iskaznicom pokriva). Podsjeća li vas ovakav rigorozan postupak državnih tijela protiv zaboravne jedinice lokalne samouprave na već negdje viđeni film u kinu … samo tamo je bila riječ o Mafiji i „reketu“, sa opaskom na kraju filma „svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je sasvim slučajna“. Nažalost ovaj scenarij sa Optužnim prijedlogom za prekršaj zbog zakašnjenja uplate od 10 dana je stvaran.

I kakve sad veze imaju slobodnomisleći intelektualci sa početka ovog teksta sa tekstom ispod? Pa imaju itekakav budući da su oni ostali posljednja brana zdravog razuma koja može pokrenuti promjenu apsurdnih i nepravednih propisa. Ako neće oni onda nema nitko da stane na put između nositelja iskaznica i naroda. Prema jednom istraživanju nositelja iskaznica (svih boja) ima u Hrvatskoj negdje oko 400.000, pa ako to usporedimo sa oko 3.400.000 stanovnika ispada da je ta dobro organizirana manjina uspjela nametnuti svoju volju velikoj većini, te da su svoje interese nametnuli iznad općih interesa društva. I tu je ključ svega jer na prvo mjesto treba staviti Interes Naroda (IN). Interes Naroda (IN) je namjerno napisano velikim slovima jer to Narod, u koje ubrajamo sve građane Republike Hrvatske, zaslužuje. Interes Naroda (IN) je onaj interes koji će donositi dobrobit većini stanovnika jer je nemoguće udovoljiti svima i koji će omogućiti održivi razvoj Lijepe naše na način da njene ljepote, prirodni resursi i ostala bogatstva i blagodati budu sačuvani i za potomstvo koje će tek doći. Netko mora reći dosta „teatru apsurda“ u kome živimo već dugo vremena i kao hrčak u kavezu trčimo, a da se ne pomjeramo sa mjesta, bez obzira koja nas „iskaznica“ vodila, jer „iskaznice“ brinu samo o sebi i drugim „iskaznicama“ iste boje, a narod je tu da šuti, radi, daje vunu i jednom u četiri godine uđe u gladijatorsku arenu kao kulisa za megdan „raznobojnih sivila“ u tragikomediji zvanoj „Demokracija na djelu“ u kojoj na samom kraju tragično pogiba sam Narod.

Kao mlade studente prava, naš stari profesor nas je učio da se i loši propisi moraju poštivati (uz naše veliko negodovanje) jer bi njihovo nepoštivanje dovelo do anarhije u društvu, a najjači mu je argument za takav stav bilo to da se loši propisi uvijek mogu ili ukinuti ili promijeniti, a anarhija vodi samo ka onom „tko je brži na pištolju“. Kao legalisti ovo pravilo bi trebali poštovati, ali tko će pokrenuti ukidanje ili izmjenu loših propisa ako to neće oni koji su ih donijeli, a Narod to ne vidi, ne zna kako ili izlaz vidi u anarhiji. Upravo zbog toga netko treba podići glas, a to su slobodnomisleći intelektualci koji moraju prekinuti čuvenu „hrvatsku šutnju“ i reći „bobu bob i popu pop“. U suprotnom sa šutnjom potiho ispod glasa prišunjati će nam se anarhija obojena u crno-crveno ili crveno-crno svejedno je i kada nas zgrabi zaurlikati će zovom čopora vukova koji će zavijajući vabiti na krvavi lov protiv svih i svega koji nisu ustrojeni po kalupu spremnosti, državnosti, državotvornosti ili nekom sličnom umotvorinom.

Odgovor je: Slobodnomisleći intelektualci svih zemalja ujedinite se i recite samo je IN „in“ a svi ostali su „out“.

Naša riječ, broj 13.