Treba nam novi lider i stranka koja će reći ” Čoviću dosta”

Povezani članci

• Zašto on nikako ne shvaća što mu pokušavate reći
• Miroslav Mišković osuđen na pet godina zatvora i osam miliona dinara zbog utaje poreza
• Šokantno otkriće: Mobiteli mogu čak izazvati rak mozga
• Pronađena olupina ratnog broda iz Drugog svjetskog rata
• Žene se pale na doktore, a muškarci…
• Saznajte kakav seks on nikada neće zaboraviti

Lider HDZ-a Dragan Čović, uz prešutno odobravanje Bakira Izetbegovića , ali i skoro svih  bošnjačkih ili tzv probosanskih stranaka polako ali sigurno ostvaruje svoj cilj da postane vladar kompletne Hercegovine ili makar onog dijela koji je bio zamišljen da bude dio tzv. Herceg-Bosne. Čović je svoj plan skoro pa ostvario, za potpuni uspjeh potrebno mu je još samo da zagospodari cijelim Mostarom, kao zamišljenim stolnim hrvatskim gradom

Piše: Haris Ljevo

Većina političkih analitičara, kao i običnih građana, slažu se da politička situacija u BiH nije bila gora od rata. Lokalni izbori biće održani za pola godine, a prema trenutnom stanju još uvijek je neizvjesno hoće li biti održani i u svakom gradu. Mostaru, naprimjer.

Građansko nezadovoljstvo političkom situacijom u zemlji izgleda da je dostiglo svoj vrhunac, pa prema preliminarnim anketama, koje za svoje potrebe ovih dana provode političke stranke u BiH, skoro polovina potencijalnih birača još uvijek ne zna za koga će glasati na predstojećim izborima.

Na zadnjih nekoliko izbornih ciklusa u BiH izlaznost birača na izbore bila je tek nešto malo iznad 50 posto. Oni što redovno izlaze na izbore, to su uglavnom uposlenici javnih preduzeća, članovi stranaka, te uposlenici privatnih firmi koje svoje poslovne uspjehe ostvaruju isključivo zbog uske povezanosti sa strankama na vlasti. Dakle, skoro kompletna populacija onih čiji život ne zavisi isključivo od vladajućih stranaka i njihovih politika izborni dan provede daleko od biračkih mjesta.

Postavlja se pitanje, postoji li u ovom trenutku u BiH politička stranka ili politička opcija, dovoljno kvalitetna da ponudi takav izborni program koji će natjerati skoro 50 posto neodlučnih birača da izađu na izbore ? Ne treba zanemariti ni činjenicu da se među tim neodlučnim biračima nalazi najveći broj mladih i obrazovanih ljudi koji bi trebali biti budućnost ove zemlje.

BiH je zemlja sa skoro 100 registrovanih političkih partija i na stotine nezavisnih kandidata, a skoro polovina njih je u prethodnom periodu bila na vlasti na nekom nivou; lokalnom, kantonalnom, federalnom ili državnom. Dakle, većina njih je već imala priliku pokazati svoj politički potencijal i sposobnost u obnašanju vlasti.

Među mladima se često čuje priča kako ne izlaze na izbore jer nemaju za koga glasati. Većina njih priziva osnivanje neke nove političke partije koja bi zadovoljila njihove kriterije. Međutim, kada se osvrnemo na gore pomenute podatke o skoro 100 političkih partija, onda dolazimo do zaključka da je većina onih zainteresovanih za politiku već uključena u politiku, tako da, sve su prilike, ne postoji toliko jaka osoba koja bi pokrenula neku novu partiju, moćnu da preuzme vlast. Sve novoformirane stranke i partije osnivaju se da zadovolje lične ambicije svog osnivača koji prelaskom izbornog praga ostvaruje sve svoje ciljeve i na tome završava sav njegov politički entuzijazam.

Ovakva situacija nije samo kod nas, ona je ovakva, manje-više, u cijelom svijetu. Ljudi su potpuno izgubili povjerenje u politički sistem i mainstream stranke. Diljem Evrope iz dana u dan, kao gljive poslije kiše, rađaju se politički pokreti dovoljno jaki i brojni da u svakom trenutku mogu utjecati na donošenje važnih političkih odluka, a neki od njih tek kasnije prerastaju u političke partije, dovoljno jake da mogu na izborima preuzeti vlast. Tako su uostalom nastali i Podemos u Španiji i Syriza u Grčkoj. Danas je prava rijetkost da se unutar mainstream partije pojavi karizmatična ličnost dovoljno moćna da mijenja partiju iznutra. Poput Jeremyja Corbyna u Laburističkoj partiji Velike Britanije.

Uprkos velikom nezadovoljstvu, skoro nemoguće djeluje mogućnost da se na bh. političkoj sceni pojavi toliko željeni „politički mesija“ koji bi donio blagostanje. Mnogima je politika toliko omrzla da se teško odlučuju na ulazak u nju.

Mnogo jednostavnije izgleda solucija razvijanja civilnog i nevladinog sektora, ne onog salonskog i dobro plaćenog kakav trenutno poznajemo, već moćnog i uvijek spremnog da izađe na ulicu u velikom broju od kojeg će vlast uvijek živjeti u strahu.

Možda ovo djeluje kao utopija, ali sjetimo se, nije bilo tako davno, kada su građani Sarajeva bili toliko moćni da bez i najmanjeg incidenta otjeraju s vlasti bahatog premijera Samira Silajdžića nakon ubistva dječaka Denisa Mrnjavca u tramvaju. Februarski protesti od prije dvije godine još su jedan primjer da je to moguće.

Osnivanje nove političke partije, koju mnogi s nestrpljenjem očekuju, neće ništa promijeniti ako ona ulaskom u vlast postane identična već postojećim. Promjenu može donijeti isključivo rađanje političkog pokreta dovoljno moćnog da utječa na donošenje bitnih odluka.

Međutim, aktuelna situacija u državi je takva da jednostavno moramo, htjeli ne htjeli, razmišljati o osobi ili partiji koja se može, barem donekle, uhvatiti u koštac sa problemima koji muče ovo društvo ili političarima koji stvaraju te probleme.

Milorad Dodik je od RS-a već odavno stvorio malu privatnu državicu u kojoj je on vlasnik života i smrti i skoro da je nemoguće naći ozbiljnog političara koji mu se može suprostaviti, koliko god da se Savez za promjene trudio. Federaciji ozbiljno prijeti ista situacija.

Lider HDZ-a Dragan Čović, uz prešutno odobravanje Bakira Izetbegovića , ali i skoro svih  bošnjačkih ili tzv probosanskih stranaka polako ali sigurno ostvaruje svoj cilj da postane vladar kompletne Hercegovine ili makar onog dijela koji je bio zamišljen da bude dio tzv. Herceg-Bosne. Čović je svoj plan skoro pa ostvario, za potpuni uspjeh potrebno mu je još samo da zagospodari cijelim Mostarom, kao zamišljenim stolnim hrvatskim gradom.

Potrebno je da se na bh. političkoj sceni pojavi ličnost dovoljno jaka da se na pravi način suprostavi Čoviću i njegovim idejama. Protiv Čovića se ne može boriti pisanjem pres saopštenja u stranačkim centralama u Sarajevu dok se glavna bitka vodi na terenu u Mostaru.

Naravno, takva politička ličnost ne smije biti preslikana nacionalistička verzija Dragana Čovića već osoba koja uživa ugled u najvažnim svijetskim centrima moći.

Nova stranka i novi lider nam nikada nisu  bili  potrebniji. Samo da ne bude kasno ako se pojavi.