ENG
Što je Hrvatskoj slovenski ustanak
Autor/ica 👤Marinko Čulić
Povezani članci
Uoči nastavka velikih demonstracija u Sloveniji – slijedi ovog tjedna, a kulminacija je sljedećeg – dosta se kod nas razglaba može li se to preliti i u Hrvatsku. Ali, zapravo bi stvar trebalo postaviti obratno, jer je puno više razloga reći da je slovenski ‘ustanak’ nastavak onog hrvatskog iz prošle godine. O da, znam da među dvjema zemljama, kao ni među državama ex-Jugoslavije općenito, odavno ne postoji kemija po kojoj bi itko na ikoga značajnije utjecao, pa u ovom slučaju ni demonstracije u Hrvatskoj na one u Sloveniji.
Ali, ne mislim na tu vrstu veze. Riječ je naprosto o tome da su Hrvatska i Slovenija najviše uronile u ono što se naziva neoliberalnim kapitalizmom, da je taj kapitalizam u teškoj, po nekim znakovima i terminalnoj krizi, a da je ta kriza prvo pogodila Hrvatsku, ali najdublje Sloveniju. Toliko duboko da se već naziru prvi znakovi raspadanja političkog sustava kakvo smo vidjeli u Grčkoj, Italiji, djelomično i u Španjolskoj. Kada je ondje ovaj model kapitalizma zapao u hropac s potencijalno smrtonosnim posljedicama, tutori modela u Washingtonu i Bruxellesu jednostavno su iznudili odlazak vodećih ljudi iz državne vlasti i na njihova mjesta postavili druge, koji su po njihovom ukusu.
Odano savezništvo
Sada nešto slično gledamo u Sloveniji, gdje Sjedinjene Države manje-više otvoreno zagovaraju ostanak ovakvog tipa kapitalizma. A onda i ljudi koji će takvo stanje najposlušnije servisirati, Janeza Janše i Boruta Pahora, dok se bez puno pardona iznuđivao odlazak navodnih ‘komunjara’ Zorana Jankovića i Danila Türka (po tim kadrovskim makinacijama američki ambasador u Ljubljani Mussomeli debelo je nadmašio čak i neviđeno nametljivog ruskog ambasadora u Beogradu Konuzina). Neću vaditi mast pa reći da ovo pokazuje kako Washington i Bruxelles u NATO i EU-dvorištu održavaju red u suštini istom brezovom šibom kako je to radio Sovjetski Savez u zemljama Vasršavskog pakta. Ali, samo zato što je stvar i bez toga dovoljno jadna. Ispada, naime, da se uspinjanje u više faze kapitalizma, a ovo što sada imamo trebala bi biti ta viša faza, mora platiti silaženjem na sve niže katove demokracije.
Doduše, za ovu vrstu političkog seksa velikih s malima potrebno je da druga, j…na strana, da na to pristanak, i to se i u ovom slučaju dogodilo. Slovenija se uvijek gurala da se uvuče među najodanije i najkrotkije američke saveznike – što se lijepo vidjelo iz spremnosti Pahora da za nekoliko minuta razgovora s Barackom Obamom tajno prihvati zatvorenike iz Guantanama – i tek sada se vidi koliko je puno vrijedilo što je Stipe Mesić svojedobno odbio neke američke osione diktate. Ali, ni to ne znači bogzna što kada se objektiv malo proširi. Jer, ako je Hrvatska izbjegla formulu koja je primijenjena u Sloveniji ‘više kapitalizma-manje demokracije’, nije izmakla žrvnju jedne druge, ‘više kapitalizma-manji standard građana’.
A baš to je i osnovni razlog zašto je došlo do demonstracija u Hrvatskoj i još većih u Sloveniji, što znači da su se u oba slučaja stvari prelomile ne oko ove ili one slabe karike sustava, nego oko sustava u cjelini. I onda je iz toga logično proizašlo da su osporene sve političke elite, vladajuće i opozicijske, svi drmatori poslovnog i kapitalističkog svijeta, ukratko sve velike ribe u sustavu. Pojavile su se i neke nijanse koje mogu objasniti redoslijed u zbivanjima. U Hrvatskoj je prije došlo do demonstracija jer su prije izašle na vidjelo i velike korupcijske afere (Sanader sa svojom političkom svojtom), ali su u Sloveniji žešće jer korupciske afere i dalje čekaju rasplet (Janša je uzeo još jedan premijerski mandat unatoč ozbiljnim sumnjama za teške pronevjere).
Nepoznata tajkunizacija
Vjerojatno je na ovakav redoslijed utjecalo i to što u Sloveniji postoje jaki sindikati, koji mogu gotovo kada se sjete izvesti na ulicu 100-120 tisuća ljudi, pa je to bio ispušni ventil kroz koji su se tenzije neko vrijeme mogle prazniti. U Hrvatskoj su, pak, sindikati slabi i dezorijentirani, pa su avangardu pobune činili studentske i druge relativno marginalne skupine, koje su nedovoljno organizirane da dulje drže visoki tonus protesta. Prednost im, je međutim, što su manje predvidive, pa ako hoćete i teže policijski obradive, a i naoružale su se iskustvom iz prošlogodišnjih demonstracija, pa bi svake sljedeće mogle biti efikasnije i po vladajući sistem izazovnije i opasnije.
Usto, kriza u Hrvatskoj je dulja, što znači da je uvukla pod svoje mlinske kamenove i više žrtava, ali je, rekoh već, kriza u Sloveniji dublja i nije slučajno što je i ustanička eksplozija ondje veća. Tu se dogodilo nešto što je trebalo biti prednost Dežele, ali se onda izrodilo u sasvim suprotno, oprugu s povratnim trzajem. Slovenija dugo, možda i čitavih desetljeće i pol, nije poznavala pojmove tajkun i tajkunizacija, jer je vrlo polako i oprezno ušla u privatizaciju, uz ostalo nije rasprodala ni gro bankarskog sektora kao u Hrvatskoj. Ali, iako je imala pred sobom ovaj naš nesretni primjer, baš kada je on došao u fazu akutne krize s prvim simptomima raspadanja, Slovenci kao da su odlučili uzeti upravo Hrvatsku kao uzor koji će pobožno slijediti.
Pogreb kapitalizma
Iz uskih političkih interesa, Janša je dopustio tajkunima da ovladaju nekim važnim tvrtkama, dobivši zauzvrat nadzor nad medijima koje su oni kontrolirali, a s bankama se dogodilo još i gore. Iako su i dalje ostale najvećim dijelom u državnim rukama, one su se poput zadnjih raspikuća upustile u mega-rizične i na kraju bankroterske špekulantske vratolomije. Tako su pale ispod razine hrvatskih banaka u stranom vlasništvu, koje imaju sto mana, prvenstveno to što servisiraju gospodarstva matičnih zemalja, a ne hrvatsko. Ali, i jednu važnu vrlinu. U poslovnom smislu su konzervativne i uglavnom odolijevaju sirenskom zovu lake zarade u špekulantskim transakcijama.
Uz sve to, Slovenci su poželjeli preteći Hrvatsku i u privatizaciji javnog sektora.Tako su u privatnim rukama završili i radari za kontrolu brzine u prometu u Mariboru, nabivši u kratkom vremenu 70 000 kazni Mariborčanima, što je i bila iskra koja je pokrenula demonstracije. Privatizirano je čak i tamošnje groblje, čiji je novi vlasnik naravno odmah nabio cijene pogrebnih usluga, i zato ne čudi da su slovenske demonstracije najvećim dijelom i izgledale kao sprovod ovoj vrsti kapitalizma. To s grobljem fina je ilustracija što se i inače danas događa s javnim dobrima. Ta dobra stvarali smo, financirajući ih iz svog džepa, svi mi, i normalno da tražimo da nam cijena njihovih usluga bude prihvatljiva. Ali kada ona pređu u ruke privatnih vlasnika ovi se prave da mi s tim dobrima nemamo ništa, kao da su nastala na njihovom znoju i žuljevima.
Tu je stvar morala puknuti, i neka pukne, jer svakako je bolje, ako hoćete i europskije, što se ljudi bune zbog toga nego zbog haških optužnica kao ovih dana studenti u Beogradu. Ali, s druge strane pobune u Sloveniji i Hrvatskoj precizno oslikavaju i suštinske limite europskih i šire zapadnih demokracija u koje urastaju ove dvije zemlje. Te demokracije su kroz koncept tzv. ‘otvorenog društva’ doista otvorile prostor političkim slobodama, ali ga danomice zatvaraju ekonomskim i socijalnim. I u tome je sav kunst potresa koje sada gledamo.
Autor/ica 👤Marinko Čulić
