Razgovor s književnicom Božicom Jelušić

Povezani članci

• Jebo vas Vukovar
• KC Koševo, izvor korupcije bosanskohercegovačkog zdravstva
• Sjećanje na monstruozna zla u Prijedoru: Ploča iz Beograda nudi nadu preživjelim
• Odlazak Hrvata
• Konstanta lažnog domoljublja
• Osma ofanziva, drugi put: Putovanje migranata u Evropsku Uniju

Božica Jelušić  jedna je od najvećih književnica  danas u Hrvatskoj i cijeloj regiji, koja  svojim literarnim djelima  ostavlja sveobuhvatan i neizbrisiv trag u književnosti,  što joj je  još u djetinjstvu i prorekao veliki književnik Dragutin Tadijanović  kazavši kako će „jednoga dana pisati zlatnim perom”. Božica Jelušić  produhovljuje sve čega se dotakne.  Možete je slušati satima kako govori stihove, svoje ili tuđe, diveći se tolikom znanju, lakoći i jednostavnosti kojom plijeni sve oko sebe. Nemoguće je u nekoliko riječi opisati  ovu izvanrednu ženu, književnicu, prevoditeljicu, esejisticu, autoricu četrdesetak naslova poezije, proze, literature za djecu i likovno-poetskih mapa,  zastupljenu u mnogim  antologijama, školskoj lektiri i čitankama.., koja neumorno stvara i promovira moralne, kulturne i prirodne vrijednosti, ljepotu umjetnosti, ekologije, ali i jasnu u  kritici nacionalnih, političkih, klerikalnih i  kriminalnih elita hrvatskog društva danas.

Razgovarala: Štefica Galić

Uz malo zakašnjenje primite čestitke za Vaš 60. rođendan i 40. obljetnicu književnoga rada kao i za novi roman “ČIŠĆENJE GLOBUSA” koji je obiteljska kronika plemićke obitelji von Trezić čije je ladanjsko imanje Barnagor s bogatom knjižnicom već dvadesetak godina i Vaš dom. To je i ljubavni roman?

Da, rekla bih da je i ljubavni, jer govori o sudbini desetak likova, koji svi pate od iste boljke- nedostatka ljubavi, nepronalaženja svoje istinske „druge polovice“. To će njihove živote duboko obilježiti, okrenuti prema pustolini i beznađu, no svi će članovi obitelji Trezić dosljedno, disciplinirano odigrati svoje uloge, brinuti se o imanju, o drugima, bit će formalno nabožni, beamterski raspoloženi za dodijeljene službe, uzorni u očima javnosti. Sestre će ostati neudate, brat nesretno oženjen, majka osamljena i od smrti sina poharana u duši. Posvojenu djevojčicu će „vratiti“, kad pokaže previše erotske živahnosti, a potencijalni lomitelj srdaca, kadet Carletto, nesretno će preminuti, ne doživjevši veliku ljubav. Dakle, kao pokretačka energija svemira i ljudskih života u cijelosti, ljubav tu ostane nedoživljena, nedohvaćena.

Rezimirate li i zaokružujete Vaš dosadašnji stvaralački rad, što planirate i da li ste zadovoljni postignutim? Kako se osjećate danas kada se možete mirno posvetiti samo pisanju, slikanju, umjetnosti uopće, putovanjima i svojima dragima? Jeste li ispunili svoje snove ili ih tek treba ostvariti?

Mojim odlaskom u mirovinu nije se previše toga promijenilo…. Da, mogu duže spavati, putovati bez ispričnice, mogu drage ljude okupiti oko zajedničkih projekata i slično…Zadovoljna sam sa svojih četrdeset naslova, svaka je knjiga drugačije koncipirana, proširuje granice jezika, brusi rimarij, ili pak ulazi u prozne tokove i oblike, poput putopisa, eseja, monografske studije. Izvjesni gabariti literarne karijere su se utvrdili, no to nije bio cilj pisanja. Željela sam preživjeti u slovu, sačuvati svoj materinski kajkavski, dati stvarima iz mog života općeljudski status, da se čitatelji vide i prepoznaju u zrcalu teksta. San, kao materija potpuno ezoterična, kao slika s tisuću ulaza, još nije dosegnut, i to je dobro. Pisanje kao disanje: sve u tijeku, u procesu, u kontinuitetu. „Pišem, dakle postojim“, da parafraziramo ono cogito, ergo sum…

Svojim pisanjem, poetskim govorom o mnogo čemu utirete svoj književni put, također i put hrvatske književnosti, na radost poeziji i ljudima koji vole pisanu riječ.  Neprestano stvarate. Što Vas inspirira?

Rekla bih da se u interakciji i događa tajna literature. Knjiga je dovršena kad biva pomno, pozorno pročitana. Pjesma se otkriva nakon dva-tri desetljeća, objavljuje se u čitanci, antologiji, izvodi se na Lidranu…Čovjeka to osokoljuje, osovljuje i nadahnjuje. Autor može odahnuti i pisati nešto novo. Inspiracija, nadahnuće, nije uvijek primarna. Krleža je govorio da je tu izbirljivu „primadonu“ od inspiracije „jednako uzaludno čekati kao Duha Svetoga“. Rad, koncentracija, vježba opažanja, trijaža riječnika, ponekad utiru put literarnom tekstu. Mnogo toga nastaje po zahtjevu situacije ili trenutka, nepopularno kazano-po narudžbi, ali tako europska umjetnost funkcionira od rojalističkih vremena, kad je postojala srtetna institucija mecenata! Na savršenom umjetničkom djelu ne piše je li nastalo po inspiraciji ili po narudžbi…No, ako se treba imenovati generalni izvor i oslonac, odakle ideje dolaze, to je definitivno priroda. Najveća učiteljica života i kolijevka umjetnosti!

Znam da sve pišete i rukom „starinski“  u bilježnice koje ponekad poklonite dragim ljudima, ili crtate također, mada i neminovno, elektornski,  u korak s vremenom. Ostajete svoji, posebni. Nevjerovatna je pri tome vaša kreativnost,  ljepota i mir kojom zračite. Kako to postižete?

Sve su ljudske civilizacije do danas jedinstvene „pohvale ruci“. Ruka je produženo oruđe uma i ona je stvorila sve. Trag ruke otkriva raspoloženje, složenu psihološku pozadinu u času nastanka pjesme, crteža. Te su bilježnice, takozvane ČRKNJE, pune naplavina, nacrta, jezgri iz kojih pjesme i priče nastaju. Posebni dio projekta su ručno uvezene knjige u jednom primjerku, kojih ima petnaestak, a radim ih u koautorstvu sa Zoranom Vidakovićem. To su zaista neisplativi, ali i nenaplativi projekti- čisti artizam, kojega je danas u umjetnosti tako malo! A što se tehnike tiče, nismo li njeni sužnjevi? Ne ostvaruje li se u našem stoljeću proročanstvo Rougemonta: „Jasno je da Đavao nadahnjuje tehnike, tj. sredstva za promjenu stvorenja, e da bismo ga bolje prilagodili našim željama za slobodom i moći, da bismo ga bolje potčinili svojim strastima.“ Ne bih voljela biti dijelom te zaslijepljene gomile, nikako.

Božica Jelušić

Dobili ste Nagradu za životno djelo Grada Đurđevca za književne domete, ekologiju, promicanje zavičajnih vrijednosti. Da li je to i zbog  obnavljanja plemićkog imanja Barnagor, koje je spomenik kulture i danas atelijer, galerija, mjesto likovnih radionica i kolonija…. Recite nam nešto o Barnagoru i Vašem životu u njemu.

Da, to je i zbog zaštite i očuvanja baštine. Barnagor je 20-godišnji projekt, obnova je fizička, da se zdanje stavi u funkciju i u namjenu, te duhovna- da se bivšim graditeljima i stanovnicima sačuva trag.  To je lijepa, velika, impresivna kuća, okoliš dobiva oblik parka, tu su još šume i livade,  drvene stepenice kroz šumu, šetnica, Park pijetlova. Može se primiti grupa do pedeset ljudi, održati radionica keramike, ljekovitog bilja ili koncert i predstava na otvorenom. Jednom godišnje je SOS- Sajam ostavljenih stvari, uglavnom primjenjene umjetnosti iz ateliera naših prijatelja, te BARNAFEST, posvećen pivu i gastronomiji. No, u principu, tamo možemo obitelj i ja, posebice moji unuci, živjeti u miru, pisati. Čitati, slikati, a Leo Filip, budući farmaceut, radi svoje pripravke…Ne znam, ja nisam pobornik velikog „turizma“, no volim ako ljudi sličnih mi interesa navrate i vide stari Dvor, nastao prije gotovo stoljeće i pol, u povodu uzdignuća jednog seoskog sina u vojnoj hijerarhiji Austro-Ugarske, do statusa Rittera- viteza krune. Iz toga je materijala nastao i moj novi roman „ČIŠĆENJE GLOBUSA“, kojim se zatvara krug obnove. Počinje „drugo barnagorsko poluvrijeme“, nadajmo se u dobru i spokojstvu!

Zašto je toliko inertno i podijeljeno Društvo književnika danas u Hrvatskoj? Što mislite o mladim piscima u Hrvatskoj i regionu?

Bojim se da ne mogu dati tu dijagnozu…ja sam članica Društva hrvatskih književnika već 40 godina, onog „starog“, u kome su bili Krleža, Šoljan, Tadijanović, Slamnig, Marinković… Ne bih mijenjala ekipu bez velike potrebe. Mislim da su se ljudi srednje dobi u jednom času pobojali da „njihovo“ nikada neće doći, dok starci ne oberu svoju „ledenu berbu“, pa su napravili raskol, odvojili se. Ima i pozitivnih stvari: još jedan književni časopis, festivali, mogućnost kulturne razmjene… Ne znam hoću li djelovati čangrizavo, no mene to stvarno ne zanima. Iza šezdesete godine vrijeme prebrzo leti. Moram ga racionalno rasporediti, da bih dovršila svoje planove i zamisli, neću se boriti ni za kakva sindikalna i druga prava, ne da mi se trošiti energiju.

Pisanje je teško poput guranja Sizifovog kamena, napisali ste.  Kad knjiga bude gotova, kako je objaviti? Možete li uopće otplatiti knjige koje objavite?  Kako ih približiti čitateljima danas kad je sve  prezasićeno banalnostima i ispraznostima svakodnevnih informacija, neznanjem? Mislite li da mladi  ljudi uopće čitaju dovoljno?  Hoćete li objaviti i u digitalnom izdanju vaša djela?

Knjigu je lakše napisati nego plasirati. To je jedan od apsurda naše situacije. Ne mogu i ne želim otplaćivati svoje knjige. Kad već ne mogu od književnosti živjeti, neću dati niti da me ponižavaju klijentelistički manipulatori i birokrati u ministarstvima. Ljudi koji nemaju biografije, beznačajnici. Oni sude o nečijem djelu, kroje mu sudbinu putem otkupa, što je neizdrživo. Pisat ćemo i objavljivati u jednom primjerku! Knjiga će ponovo biti unikat i statusni predmet, kao u srednjem vijeku. Da, objavit ćemo i digitalne knjige i što god treba, a hoćemo li vratiti čitatelje, to znaju samo Nostradamusi među nama.

Književnica ste koja progovara i o temama o kojima većina šuti. Može li umjetnost biti drugačija osim angažirana, nije li sve drugo ustvari, konformizam?

Uvijek sam imala novinarski, feljtonistički nerv, začinjen satirom, ironijom. Objavila sam knjigu svojih ratnih kolumni. Bila sam glasnogovornica Gotovčevih liberala. Volim „kresnuti riječju“ u svakoj prigodi, ne marim za posljedice. Smiješno je da najviše „zorta“ prema vlastima, moćnicima i poglavarima pokazuju ulizice, pripuzi, prelivode i režimlije, koji nemaju što izgubiti, jer ih nosi samo bezgranična ambicija, a iza njih ne stoji nikakvo relevantno djelo. Sve za honorar, sve za veći „platežni razred“, sve za afirmaciju „podobnosti“. Konvertiti, domoljubni bukači, natražnjaci- to su cijele sekte i podgrupe konformista, na koje juriša šačica građanski osviještenih „piskarala“. A ipak, to je moje pleme, svjesno odabrano, ma koliko je ta „donkihoterija“ mučna i dugoročno neisplativa.

Hrvatska se  nalazi na povijesnoj raskrsnici:  Crkva agresivnim napadima na državu želi zemlju vratiti u srednji vijek dok vlast pokušava Hrvatsku približiti europskim vrijednostima. Može li  hrvatsko društvo zadržati sekularne vrijednosti?

Pa, ja sam to pitala Vladu Gotovca na tribini prije dvadesetak godina: „Jesmo li mi uistinu sekularna država?“, a on je, prilično zatečen, rekao: „Nadam se da jesmo“. Nadao se, nije bio siguran. Mislim da sam ja već tada znala da prilično nepismen narod, povodljiv, nabožan po inerciji, sklon nezamjeranju, neće tako lako primiti liberalizam niti se pohlepiti za sekularnim vrijednostima. Usprkos demagogiji da je Crkva, kao „nebeska ekspozitura“ i eklatantno merkantilno usmjerena institucija nije mogla prosperirati u socijalizmu, oni su sva svoja dobra i sav golemi utjecaj stekli baš u tom periodu! Dakle, trend nacionalnog buđenja samo im je dao dodatna krila i osnažio njihovu volju za kontrolom, utjecajem, miješanjem u sve pore  svjetovnog života. Oni uvijek nekoga „zastupaju“ i „predstavljaju“, kao da je pastva zbroj slaboumnika, i oni stalno barataju brojkama i postotcima, što je opasno i manipulativno!  Gdje je njihov pastoralni rad, pravo poslanje duhovnika? Tko ih je ovlastio da arbitriraju u državnim školama? Zašto ne osnuju svoje liceje, gimnazije, fakultete, pa tamo kroje obrazovne programe? Kao moralisti definitivno su propali, kao „ljudi od duha“ imaju prevelike svjetovne apetite! Mislim da su ovo posljednja desetljeća masovnog utjecaja Crkve. Kad se iznutra očiste i reformiraju, srest će se sa zanimljivim POSTOTCIMA o broju vjernika, no mene, kao liberala i ARTEISTKINJU, da upotrijebim tu kovanicu, to uopće ne dotiče. Potpuno sam ravnodušna na crkvenu problematiku, kao i groteske da im neka ludobaba iz Amerike „prodaje pamet“, žalibože europskog obrazovanja, filozofije i tradicije od antike na ovamo!

Božica Jelušić

Hrvatska javnost je ostala šokirana zabranom plakata za predstavu “Fine mrtve djevojke“  čiji je redatelj Dalibor Matanić. Kako je to moguće u Hrvatskoj koja ulazi u Europsku Uniju za nekoliko mjeseci? Zabrana je došla nakon žestoke kamapanje koju su pokrenule nevladine organizacije bliske Crkvi. Govori li to o moći Crkve ili kukavičluku države?

Ne znam, kažu da „besposlen pop jariče krsti“, a pomažu mu ognjištari, konzervativci, suburbani tipovi željni vlasti do propasti. Lutanja carstvom znakova, nepoznavanje metafore…Cijela je Biblija katalog metafora, koje crkvenjaci nisu razlistali ni u prvom sloju. Doslovnost „prijevoda“, kreacionističke priče za malu djecu, štovanje simbola i beskonačni pad u kič, učinili su svoje. Što ima gipsana figurina sa stvarnom Bogomajkom, što napirlitani plavokosi ljepotani s Kristom, za kojega sveti spisi tvrde da „u njega ne bješe ni obličja ni (vanjske ) ljepote“, već se doimao da ga danomice „Bog bije i muči“? Neka čitaju Renana, Hauptmanna, koga god žele, ide mi na jetra taj primitivizam! Sve je to predstava, umnožavanje zabluda, svjesno zavođenje mase na sporedni put. No, umjetnost može tu i profitirati, besplatnom reklamom nekom djelu, kao što se s ovom predstavom i dogodilo!

Čuli smo i prijetnje “Novom Olujom“ i pozive na državni udar  koji treba  zbaciti komunističko-nacističku vlast koju podržavaju pederi  i lezbe koje dolaze iz samog vrha Crkve? Odlaskom konzervativnog pape Benedikta XVI možda Crkva započne reforme i konačno pokaže toleranciju prema modernom društvu uopće. Mislite li da je to važno i moguće?

Mislim da će tradicionalna Crkva, glomazna, inertna, iznutra rastrgana, definitivno propasti. Nadam se da će ljudi postepeno izgraditi jednostavnu duhovnost i etičnost, da će se osobno obraćati svome Bogu, ili ga štovati u malim zajednicama, neopterećenim hijerarhijom. Vjerujem da je nebesko carstvo „carstvo slobodnih duša“ i da se samo djela važu, bez protekcije. Vjerujem da će ljubav između dva bića, bez obzira na spol, biti vrhunska vrijednost života, a ako generali, popovi i bankari ostanu pri tom bez „klijentele“ to će me jako radovati! No, svi su izgledi da neću biti tu, kad se taj preokret desi…

Kad ćete nam doći u Bosnu i Hercegovinu ponovno? Vaša gostovanja u Ljubuškom i Mostaru, posjete lokalnim školama oduševile su učenike i građane, ljubitelje pisane riječi.

Nadam se da ću doći brzo, neopterećena sam „čistoćom krvnih zrnaca“ i sektaštvom, ne želim predstavljati ništa nacionalno, samo sebe i svoj rad. Imam divne prijatelje u tim gradovima, estetski osviještene ljude, slobodne strijelce, promišljatelje stvarnosti, graditelje kulture tolerancije. Putovala sam mnogo, živjela sam u miru među drugima i drugačijima. Sasvim ću spokojno doći među svoje, a to su svi koji govore jezikom uljuđenosti, prijateljstva, humanističke artikulacije. Doći ću da se odmorim, opustim, napojim ljepotom krajolika i ljudi, i da vas zagrlim, donoseći svoje darove duha. Doći ću već u proljeće. Vidimo se!