Pitanje stoljeća
Izdvajamo
- Možda je preuranjeno najavljivati novu istorijsku epohu. Međutim, izvlačiti pouke iz azijskih uspjeha u području javnog zdravstva nije ni u kom slučaju preuranjeno.
Povezani članci
Foto: DPA – Najavljuju li one zlatno doba Azije? Mačke koje mašu važe tamo kao nosioci sreće.
Azijske zemlje imaju Covid – 19 znatno bolje pod kontrolom nego Zapad. Markira li pandemija početak azijske epohe?
Piše: Bill Emmott 16.01.2021.
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović
Na početku pandemije Covid – 19 bilo je uobičajeno razlikovati zemlje i njihove mjere za suzbijanje virusa prema njihovom političkom sistemu. Naprimjer, uspjeh Kine u kontroli virusa bio je često povezivan sa njenim autoritarizmom. U međuvremenu je ipak jasno da stvarna linija razdvajanja nije politička nego geografska. Neovisno od toga da li se jednom zemljom vlada demokratski ili autoritarno, da li je ona ostrvo ili dio kontinenta, da li je konfučijanska ili budistička, komunitarna ili inidividualistička: ona leži u istočnoj Aziji, jugoistočnoj Aziji ili na zapadnom Pacifiku i bolje je savladala Covid – 19 nego ijedna evropska ili sjevernoamerička zemlja.
Linija razdvajanja ne vodi apsolutno precizno između hemisfera. Ali ona ide dovoljno precizno da navodi na razmišljanje. Čak i azijske zemlje sa najlošijim razvojem – kao naprimjer Filipini i Indonezija – držali su pandemiju djelotvornije pod kontrolom nego najveće i najbogatije evropske zemlje. Bez obzira na osnovane sumnje na kvalitet i tačnost prijavljenih podataka o smrtnosti u slučaju Filipina (i Indije) ostaje činjenica da je vjerovatnoća da umru od Covid – 19 za Evropljane i Amerikance bila znatno veća nego za Azijate.
Hitno su potrebna sveobuhvatna istraživanja da bi se ove razlike objasnile. Mnoga naša sadašnja iskustva počivaju na pojedinačnim posmatranjima i nisu dovoljno široko regionalno postavljena. Zbog toga se lako mogu politički instrumentalizovati i sklona su deformacijama. Da bi pritom podržali sve zemlje da se pripreme protiv buduće biološke opasnosti mora se istražiti više konkretnih pitanja. Prvo se odnosi na razmjere u kojima su iskustva sa SARS, MERS, ptičijom gripom i izbijanjem drugih bolesti u azijskim zemljama doprinijela tome da su zdravstveni sistemi bolje pripremljeni i stanovništvo otvorenije za zaštitne mjere.
Kada istoričari u budućnosti budu tražili datum za početak „azijskog stoljeća“ mogli bi biti u iskušenju da se odluče za 2020. godinu
Neke azijske zemlje su nedvojbeno profitirale od postojećih struktura koje su tako postavljene da spriječavaju izbijanje tuberkuloze, kolere, tifusa, HIV/AIDS i drugih infekcionih bolesti. Tako je naprimjer Japan imao (stanje 2014.) 48 452 Public Health Nurses, od kojih su 7 266 bilo zaposleno u javnim zdravstvenim centrima. Oni su mogli biti brzo mobilisani da pomognu u praćenju kontaktnih osoba. Uprkos drugačije definicije profesije ovi brojevi se mogu porediti sa Engleskom gdje je 2014. bilo aktivno samo 350 – 750 Public Health Nurses.
Usto su neke zemlje bile znatno uspješnije u zaštiti njegovateljskih i staračkih domova – prije svega zemlje sa visokim učešćem u stanovništvu ljudi preko 65 godina (posebno Japan i Južna Koreja).
Osim toga postojale su između različitih zemalja jasne razlike u efikasnosti komunikacije u području javnog zdravstva a možda genetske razlike i raniji programi vakcinacije protiv tuberkuloze doprinijeli su da se u pojedinim oblastima ograniči širenje corona virusa. Samo kroz ubjedljiva empirijska istraživanje dobićemo informacije koje trebamo za pripremu protiv budućih prijetnji.
Često se diskutuje pitanje šta znači relativni uspjeh Azije za geopolitiku i poredak u naslijeđu pandemije. Kada istoričari u budućnosti budu tražili datum za početak „azijskog stoljeća“ mogli bi biti u iskušenju da se odluče za 2020. godinu – isto kao što je američki izdavač Henry Luce „američko stoljeće“ povezao sa izbijanjem Drugog svjetskog rata.
Sistemska nadmoćnost Kine ne može se automatski utvrditi jer su konačno i mnoge druge azijske zemlje bile u istoj mjeri uspješne.
Međutim, upravo blisko ovom poređenju je činjenica da bi svaka tvrdnja takve vrste mogla biti preuranjena. Konačno Amerika od Lucea bila je jedna jedina super sila. Azijsko stoljeće obuhvatiće kompletan kontinent sa širokom paletom zemalja.
Drugačije rečeno: Ne radi se samo o Kini. Naravno da je ova nova super sila u usponu – nakon početnih grešaka i nedostatku transparentnosti na početku pandemije – bila izuzetno uspješna u njenom savladavanju. Međutim, sistemska nadmoćnost Kine ne može se automatski utvrditi jer su konačno i mnoge druge azijske zemlje bile u istoj mjeri uspješne.
Poređenje sa poratnim vremenom moglo bi i iz gospodarske perspektive biti preuranjeno. Gospodarski razvoj azijskih zemalja 2020. ne može se uporediti sa njihovim uspjehom u savladavanju pandemije. Doduše Vijetnam, Kina i Tajvan su u rastu BDP bolji nego ostatak svijeta. Međutim i SAD, uprkos neuspjeha u borbi sa virusom nisu sasvim loše. Prognoze za 2020. ukazuju na pad BDP od 3,6 posto; time SAD stoje bolje nego i jedno evropsko gospodarstvo i bolje nego Japan, Malezija, Singapur, Tajland, Filipini i druge azijske zemlje. U poređenju sa SAD mnoga azijska gospodarstva su jače pogođena zabranama trgovine i putovanja koje su posebno pogodile turističku branšu.
Možda je preuranjeno najavljivati novu istorijsku epohu. Međutim izvlačiti pouke iz azijskih uspjeha u području javnog zdravstva nije ni u kom slučaju preuranjeno.
Iako je razvoj u Kini 2020. bio bolji nego na Zapadu zemlja iz toga nije mogla izvući nikakve političke ili diplomatske prednosti niti je to čak ozbiljno pokušala. U svakom slučaju, Kina je prema svojim neposrednim susjedima i zemljama kao Australija nastupala agresivnije. To ukazuje da se kinesko rukovodstvo uopšte ne trudi da izgradi azijsku mrežu prijatelja i pristalica.
Kako će se Kina odnositi prema međunarodnom restrukturiranju dugova biće 2021. centralni test. Međutim, naravno da će i SAD i ostatak Zapada biti stavljen na probu i to u širokom spektru tema koje sežu od međunarodnih finansija do sociopolitičke stabilnosti.
Možda je preuranjeno najavljivati novu istorijsku epohu. Međutim, izvlačiti pouke iz azijskih uspjeha u području javnog zdravstva nije ni u kom slučaju preuranjeno.
Bill Emmott je novinar, autor i savjetnik za međunarodne odnose. Od 1993. do 2006. bio je glavni urednik tjednika The Economist. On analizira političke i gospodarske razvojne trendove u različitim državama širom svijeta.