Pad Kijeva i druge priče

e li stvarno za sve kriv “poludjeli diktator”, ili ipak dobre, stare Sjedinjene Američke Države, koje su cijeli jedan drevni europski narod sa sigurne distance hladnokrvno gurnule u katastrofu, desetljećima radeći na raspadu komunističkog imperija i mameći nove “suverene države” u NATO, cinično im okrenuvši leđa kad je “diktator” krenuo u restauraciju raspale države, kako tvrde sve hrabriji glasovi razuma?

Hajdemo hladne glave analizirati ono što je dovelo do humanitarne tragedije u Kijevu i ostatku “napadnute” države. Klonimo se propagande i lažnih vijesti, i analizirajmo samo ono što je dokumentirano, objavljeno ili javno izgovoreno.

Na primjer, sad već čuveni “zloglasni” govor “poludjelog diktatora”, kojim je “najavio” invaziju i kijevsku tragediju: “Ustupke koje su mnogi naši vođe pravili na račun svog naroda, ni povijesno ni etički ne bi mogao prihvatiti nijedan narod na svijetu. Naše nacionalno biće kroz cijelu povijest i oba svjetska rata bilo je oslobodilačko. Oslobađali smo vječno sebe i, kad smo bili u prilici, pomagali drugima da se oslobode!”

Molim, bez komentara. To ćemo kasnije. Evo kako u međuvremenu predsjednik “napadnute suverene države” odgovara “poludjelom diktatoru”: “One što su nametnuli drumski terorizam pozivamo da se otrijezne, jer barbarsko nasilje za njih će na kraju imati teške posljedice. Sva naša povijest i današnja svijest našeg naroda neka im bude opomena da na ovom tlu ne može i nikada više neće biti njihova unitaristička država.”

Kako pak stvari vide sveprisutni Amerikanci? Po analizi CIA-e na prvoj strani je “pregrijani nacionalizam potaknut od ekstremista”, a na drugoj “nacionalni ponos i izljevi etnički zasnovanih kulturoloških identifikacija”. “Bit će neophodno američko prisustvo”, kaže se u službenoj obavještajnoj procjeni CIA-e, “jer se samo Sjedinjene Države mogu s Moskvom uključiti u fundamentalna pitanja stabilnosti regije.”

Kad su “ekstremisti” na koncu ipak došli nadomak Kijeva, predsjednik “suverene države” još uvijek je smirivao građane. Evo kako je govorio nakon što je zapovjednik “agresorske vojske” postavio ultimatum građanima Kijeva da napuste grad: “Kao da kod vas ima straha da bismo mi mogli otići iz Kijeva. Rekao sam već da je pitanje Kijeva pitanje opstanka naše države!”

Samo nekoliko dana kasnije, međutim, predsjednik je već na pregovorima, a njegova retorika iznenada je mnogo miroljubivija: “Zahtjev da se uspostavi veza s Kijevom i da se građanima Kijeva dostave lijekovi i hrana prihvaćen je, i konvoj je, prema mojim informacijama, već na ulazu u grad. Ulažemo napore da se kriza riješi mirno, civiliziranim putem, i odbacujemo svako nasilje kao metodu razrješavanja situacije.”

Odjednom, primijetili ste, nema više “opomene” da “ne može i nikada više neće biti”, odjednom treba “mirno” i “odbaciti svako nasilje”. I odjednom se protiv “drumskog terorizma”, gle čuda, traži pomoć – Sjedinjenih Američkih Država.

“Katastrofu sada može spriječiti samo SAD, porukom da podržavaju mirno rješenje radi osiguranja buduće stabilnosti i poštivanje granica. Ovo nije Sovjetski Savez!”, piše iz podruma zabrinuti predsjednik “suverene države” u pismu predsjedniku SAD-a, a na istu adresu očajnički pišu i načelnici gradova na trasi tenkova “poludjelog diktatora”. “Ne tražim materijalnu pomoć, tražim samo pravo na život za ovo napaćeno stanovništvo dok ne bude kasno. Tko će tada zaštititi naše obitelji?”, piše tako američkom predsjedniku povjerenik jednog grada na samoj istočnoj granici. “Preklinjem Vas, gospodine Predsjedniče, u ime humanosti, jer Vi ste im zadnja nada za opstanak. Izabrali smo demokraciju očekujući vašu podršku. Jesmo li uistinu prepušteni sebi pred ovom boljševičkom nemani?”

U ovom trenutku, nitko ne zna kako će i kad sve završiti. Ili preciznije, nitko osim mene. Izrežite stoga ovaj tekst i sačuvajte ga, pa provjerite jesam li bio u pravu. Ja ću ga pak javno pojesti ako pogriješim makar i slovo.

Rat, odmah da vam kažem, neće brzo završiti, iako će uskoro u egzodusu iz Kijeva otići cijelo stanovništvo, a “agresor” ušetati u grad. Ostali gradovi izdržat će duge i iscrpljujuće opsade, ali ne i onaj iz kojega je predsjednik SAD-a dobio dramatično pismo. Po mojim procjenama sve će završiti tek za tri-četiri godine, kad će “suverena država” uz američku pomoć osloboditi cijeli svoj teritorij, od Kijeva do posljednjeg okupiranog pedlja. Amerikanci se, uobičajeno, neće uključiti izravno, već preko neke privatne plaćeničke vojne firme, a predsjednik SAD-a navijat će uživo prateći rat u Ovalnom uredu.

U happy endu – nemojte ni trenutka sumnjati – suverena će država postati punopravna članica NATO-a, samo još jedna američka vojna baza nakon “povijesnog obećanja” SAD-a kako nakon raspada SSSR-a neće biti novog proširivanja Atlantskog saveza.

Kako znam? Eh, kako znam.

Govor u kojemu “poludjeli diktator” najavljuje rat podsjećajući da su oni uvijek samo “oslobađali sebe i pomagali drugima da se oslobode” čuveni je govor Slobodana Miloševića na Gazimestanu 1989., kojim je, sjetit ćete se, najavio “oružane bitke”, a odgovor da se “otrijezni, jer će to za njih na kraju imati teške posljedice”, govor je dr. Franje Tuđmana listopada 1990. na Jelačićevu trgu. Zaključak pak o “neophodnom američkom prisustvu” nedavno je objavljena CIA-ina Obavještajna procjena 15-90 upravo iz tih dana i odnosi se, jasno, na Jugoslaviju.

Dalje je očito: zapovjednik koji je postavio ultimatum građanima Kijeva da napuste grad zove se, sjetit ćete se sad i njega, Milan Martić. Opsada malog mjesta zvanog Kijevo, između Knina i Vrlike, proljeća 1991. bila je uvod u krvavi zaplet. “Kao da kod vas ima straha da bismo mi mogli otići iz Kijeva. Pitanje Kijeva pitanje opstanka naše države!”, poručivao je građanima početkom svibnja 1991. dr. Tuđman, da bi ih samo dva dana kasnije, nakon pregovora s JNA, uvjeravao kako je “zahtjev da se građanima Kijeva dostave lijekovi i hrana prihvaćen” i kako “ulažemo napore da se kriza riješi mirno.”

Tuđmanovo je, sad je jasno, i pismo predsjedniku Georgeu Bushu kako “ovo nije Sovjetski Savez” i kako “katastrofu može spriječiti samo SAD”, baš kao što je očajničko preklinjanje za američku pomoć – uz podsjećanje da smo “izabrali demokraciju očekujući vašu podršku” – zapravo pismo Marina Vidića Bilog, Vladinog povjerenika za Vukovar, tri dana prije pada grada.

Ostalo sad znate i vi. Ostalo je, što se kaže, povijest. Amerikanci se, naravno, nisu uključili izravno, već preko vojne tvrtke Military Professional Resources Inc., a Bill Clinton Oluju je pratio uživo u Ovalnom uredu, zapisavši u memoarima: “Navijao sam za Hrvatsku.”

Paralele između Putinova napada na Ukrajinu i Miloševićeva napada na Hrvatsku – uključujući i neduhovitu historijsku zajebanciju s opsadom Kijeva – možda su prvoloptaške, ali kad se “glasovi razuma”, logikom po kojoj je “neprijatelj Amerike moj prijatelj”, grče u višestrukim orgazmima pred moćnim govorima i još moćnijim tenkovima Vladimira Putina, ismijavajući ukrajinskog predsjednika Vladimira Zelenskog, valja ih ipak podsjetiti kako su još prekjučer i sami ukočenih vratova čekali američke bombardere i dvogledima na morskom obzoru tražili slavnu Šestu flotu. Bez pomoći Zapada i Sjedinjenih Država, da se ne lažemo i ne zajebavamo, Hrvatske jednostavno ne bi bilo.

Ne, ne bi.

U svim usporedbama Rusije sa Srbijom – koliko god prvoloptaškim toliko, jebiga, točnim – Ukrajina, kako god okrenuli, ispada Hrvatska. Oni kojima su se sad pod Putinovim šinjelom digle duge cijevi, pa otamo preko Ukrajine šilje kurac prema Americi, morat će se stoga istim kalibrom odrediti i prema prvoj opsadi Kijeva iz 1991. – pošteno i jednako i prema hrvatskim nacistima i prema srpskom Putinu – pa se jasno i glasno s Volođom Putinom složiti kako Hrvatska ne treba postojati jer ju je izmislio Tito, i kako je to istorijski srpski teritorij, koji je otet od Velike Srbije pao u ruke neonacista i korumpiranih vlasti pod kontrolom Amerike. I svakako ga zamoliti da nakon Ukrajine navrati malo ovamo, da i marionetsku američku takozvanu “Hrvatsku” oslobodi i prisajedini majci Srbiji.

Osim, razumije se, ukoliko za Miloševića, Tuđmana, Billa Clintona i jedinu nam i vječnu Hrvatsku ne vrijede drugi neki kriteriji, o čemu bih svakako molio biti obaviješten, kako bi se izbjegli budući povijesni nesporazumi