On to i želi

Povezani članci

• Francuska: Dvije eksplozije potresle rafineriju kod Marseja
• Turski istražitelji završili pretres saudijskog konzulata
• 100.000 Norvežana odalo počast ubijenima
• Libijski parlament: Nemoguće održati predsedničke izbore 24. decembra
• SAD stavio kineske organizacije na crnu listu zbog ‘represije nad Ujgurima
• Protest protiv nove Sanchezove vlade

Foto: DPA

Četiri razloga zašto je postupak oduzimanja mandata Donaldu Trumpu potpuno u njegovom smislu. 

Piše:  Ross Douthat
Preveo i uredio: Ešrefe Zaimbegović

Prilikom donošenja odluke o pokretanju postupka  za oduzimanje mandata protiv predsjednika demokrati su se vodili sa nekoliko stvari: 200 riječi u Ustavu, tri značajna presedana u istoriji, zanos zagovornika impičmenta, strahovi poslanika iz saveznih država koje na izborima najčešće imaju tjesne rezultate – i podaci iz svih ispitivanja mišljenja koje jedna politička partija danas može kupiti.

Ništa od toga im nažalost ne govori šta trebaju uraditi ako pogođeni predsjednik u osnovi želi da ga optuže.

Da Trump stvarno cilja na impičment je argument koji Ben Domenech, izdavač konzervativnog magazina The Federalist, već dugo zastupa – predsjednik doduše ne moli za to ali žudi za borbom.

Trump je radostan da svoje jasne zloupotrebe položaja može suprotstaviti mekoj korupciji svojih protivnika.

Cirkuski spektakl saslušanja u Kongresu, scene sa Joe Bidenom, koji govori o korupciji umjesto o zdravstvu ili gospodarstvu i ubjeđivanje od razljučenih poslanika i izbornih okruga da neodlučne demokrate u zastupničkom domu prisile da se izjasne za impičment – to je prema mišljenju Domenecha upravo to šta Trump želi.

Ja sam ipak mislim da je željeti pretjerano jer želja implicira strategijski cilj, trajnu namjeru i stabilno stanje duha. Međutim ništa od toga se ne može pretpostaviti u analizi predsjednika SAD. Ali u određenom smislu suglasim sa Domenechom: Predsjednik koji bez štete izađe iz istrage, vodi tajne pregovore sa jednom stranom vladom za vrijeme svoje predizborne kampanje i koji odmah, dan poslije izjave posebnog istražitelja Robert Muellera u Kongresu, telefonski razgovara sa jednom drugom inostranom vladom o tome da li bi mogli podržati njegovu slijedeću predizbornu kampanju, ne izgleda posebno uznemiren da će mu se oduzeti mandat, ili? Da li on djeluje tako kao da ulaže ogromne napore da izbjegne optužbe , postupak u Senatu i cijelu tu proceduru? Meni ne izgleda da je to takav slučaj.

I zašto je Trump tako ravnodušan? Možda on samo misli – kao što zagovornici impičmenta stalno govore – da demokrati uopšte neće imati hrabrosti da brane ustav i da su suviše slabi da napadnu njegove nezakonitosti. Ali bilo bi također moguće ( i da, sada se ipak radi o razumnom razmišljanju kod njega iako sam upravo rekao da kod Trumpa sa tim ne možete računati, sorry) da on vidi četiri prednosti u postupku impičmenta  – četiri poklona koje bi optužba i postupak za oduzimanje mandata mogli donijeti njegovom predsjedništvu i možda i za vrijeme nakon njegovog predsjedništva.

Prvo: Ako ga demokrati optuže čine nešto neomiljeno i nepopularno. Možda će se u anketama popularnost postupka za oduzimanje mandata povećati kad bude više poznato o ukrajinskoj aferi. Možda će javna saslušanja na vidjelo iznijeti neke stvari koje će ne samo veliko anti Trump biračko tijelo nego i birače koji su protiv impičmenta ubijediti da je njegovo ubrzano udaljavanje sa pozicije poželjno i neophodno. Međutim u javnom mišljenu trenutno vlada utisak da Trump ima više interesa na impičment postupak nego Nancy Pelosi: Politički program demokrata je omiljeniji nego onaj republikanaca (bez obzira kakav je taj program), mogući demokratski kandidati za predsjednika su omiljeniji nego Trump i zato sve što bi demokrate u očima javnosti moglo učiniti neomiljenijim je u Trumpovim očima bolje nego status kvo.

Drugo: Trump je radostan da svoje jasne zloupotrebe položaja može suprotstaviti mekoj korupciji svojih protivnika. To je jedan aspekt trumpizma koji kritičare predsjednika posebno ljuti: Naćin, na koji on napada svoje protivnike, da su pojave iz močvare korupcije dok se on sam puno više blamira.  Sasvim svejedno radi li se o uticaju zaklade Clintonovih ili sada varijacija iste teme sa familijom Biden: Trump se prodaje stalno kao kandidat sa iskrenijom formom prevare. On predstavlja svoj otvoreni cinizam kao poželjan u poređenju sa dobro sakrivenim obogaćivanjem prema motu: „Hej, sasvim je normalno za sina jednog potpredsjednika da dobije stotine hiljada dolara od Ukrajinaca ili Kineza sve dok su ispunjen potrebni formulari i njegov otac sa njim ne govori o tom poslu.“

Cirkuski spektakl je dio politike u kojem Trump najčešće uživa.

Ova tamna strana elite nije dobra ali to što nudi Trump niukom slučaju nije bolje: To što je predsjednik očigledno uradio kad se obratio ukrajinskoj vladi je puno gore nago poslovni dogovori Huntera Bidena u inostranstvu. Ali nikoga ne treba iznenaditi da pojedini birači u našem dobu nepovjerenje, podjela i očaja daju prednost iskrenoj prevari. Tamo pripadaju mnogi iz Trumpove baze podrške ali i pojedini iz reda propadajuće srednje klase.

Stvarno u istoriji je bilo pojedinih političara koji su prošli i sa korupcijom jer su  posmatrani kao silna, efektivna alternativa samozadovoljnoj, licemjernoj eliti. Međutim Trumpova odlučujuća slabost je u tome da mnogim svojim biračima nije donio ništa. To ga čini možda posebno spremnim da se ponovo spori o tome ko je više nemoralan: on ili njegovi protivnici. On ovaj spor možda neće dobiti ali u najmanju ruku igra pritom ulogu koja mu leži.

Treće: Borba oko impičmenta dala bi Trumpu poslednju šansu da učvrsti svoj uticaj na duše i ugled njegovih mogućih republikanskih naslijednika.Da bih razjasnio šta time mislim podupirem se na saznanja novinara Jonathana V. Lasta. On objašnjava zašto je tako malo izabranih republikanaca spremno da raskine sa Trumpom – sasvim svejedno kako se njegovo ponašanje približava Nixonovom:

 „Jedan od razloga zašto su republikanci mogli pritiskati Nixona na ostavku bila je izvjesnost da Nixonu partija leži na srcu. Osim toga znali su da će Nixon nakon svoga odlaska u samonametnuti egzil čutati. On ne bi godine nakon svoga predsjedništva proveo u tome da 15 puta na dan preko twitera puca na (Charles) Wigginsa, Goldwatera i Forda. Međutim ove pretpostavke ne važe za Trumpa.”

Ispričajte nam još jednom, samo još jednom, kako apsolutno Donald Trump – Veliki raspolaže sa vašim glasom, vašim principima, vašom časti.

To ne objašnjava samo zašto Trump misli da bi mogao preživjeti postupak oduzimanja mandata nego i to zašto bi on mogao uživati u tome. On zna da bi na slijedećim izborima mogao izgubiti. Međutim nema nikakvog razloga zašto bi ga gubitak na izborima mogao zaustaviti u tome da još mnogo godina preko twitera i drugih medija ostvaruje moć nad republikanskom partijom. I koji bi bio bolji put da ovu moć (ili makar osječaj moći) u poslednjim godinama svoje vlade ojača nego doživjeti kako mu se svi ovi koji bi rado bili naslijednici, prije svega svi ovi ineligentni mladi ljudi u Senatu , klanjaju i poslednji puta ljube njegov prsten?

Slobodno se pokloni, Marco Rubio! Priđi, Ben Sasse! Tom Cotton, Josh Hawley, Ted Cruz,istorijske knjige gledaju: Ispričajte nam još jednom, samo još jednom, kako apsolutno Donald Trump – Veliki raspolaže sa vašim glasom, vašim principima, vašom časti.

To nas dovodi do poslednjeg razloga zašto se Trumpu dopada pomisao na impičment: Jer on najviše uživa u cirkuskom spektaklu kao dijelu politike. Za vrijeme Muellerove istrage moj twiter je bio pun liberalnih fantazija o tome kako se Trump iz straha od istrage oštrih agenata FBI piša u gaće ili dobija napade znojenja. Možda je toga ponekad i bilo. Ali ja sam potpuno siguran da je on kod svojih tirada optužbi na twiteru protiv „dvanaest razljučenih demokrata“, protiv „LOVA NA VJEŠTICE“, bio puno angažiraniji, življi i puno više sam svoj nego za vrijeme cjelokupne borbe oko poreske reforme i  oko ukidanja Obamine zdravstvene reforme

A pritom je pravosudna istraga Roberta Muellera imala potencijal da neke ljude iz najužeg okruženja Trumpa odvede u zatvor. Čisto politički postupak, koji je u najgorem slučaju mogao voditi do političkog mučeništva o kome će radio moderator Sean Hannity izvještavati do kraja svih vremena, izgleda da je za Trumpa bio varijanta tog iskustva koja mu je znatno reducirala stres.

Trebao bih naglasiti da ništa od svega toga nije uvjerljiv argument za to da demokrati ne podignu optužbu protiv Trumpa. Prije devet mjeseci ja sam se još izjašnjavao protiv postupka oduzimanja mandata.

Međutim politika je borbeni sport, arena za bitke i manevre; i samo zato što neko želi borbu to ne znači da se toj osobi ni pod kojim uslovima ta borba ne treba dozvoliti. Maksima da je bolje pobijediti Trumpa na izborima nego izgubiti glasanje u Senatu izgleda da više ne važi.

U dugim periodima Trumpove ere čekali su političari obje partije da neko drugi zada Trumpu odlučujući udarac. I zato ima makar nešto u sebi, što se tiče inicijative i hrabrosti, to ako se demokrati u predstavničkom domu sami odluče za udarac iako to nije nužno strategijski.

I konačno ja mislim da ništa od toga ne igra tako veliku ulogu kako si predstavljaju neki od onih koji argumentiraju za ili protiv impičmenta. Pokušaj, da se predsjedniku Trumpu oduzme mandat mogao bi biti od početka osuđen na propast i usto nemati nikakav veliki uticaj na rezultate izbora 2020. godine.

Trumpova era odlikuje se time da se izuzetni događaji znatno brže zaboravljaju nego što svi očekuju. Tako bi se moglo desiti i sa idejom o impičmentu. Da li će se izjasniti za ili protiv: U trenutku kad Amerikanci pođu na izbore sporiće se o nečemu sasvim drugom.

ipg-journal.de