Ni mrtav zločinac nije dobar zločinac

Povezani članci

• Ophodnje protiv oplodnje
• Jovan Nikolaidis: I AM A MONTENEGRIN WRITER
• Život blata
• Ustaše, Vatikan, Mitel EUropstvo, Mediteran i još neke večne teme
• Veliki prasak
• Postoji jedan pakao do koga vode mnogi putevi, isplati se izbeći onaj najpogubniji

I sve su to poticaji na razmišljanje u povodu slučaja ratnoga zločinca Ericha Priebkea. U Italiji i Njemačkoj o svemu tome očito su razmišljali. A u Hrvatskoj? Niti jesu, niti hoće – kako barem sada stvari stoje.

Piše: Tomislav Jakić, Novossti

Slučaj Ericha Priebkea danima je zaokupljao susjednu Italiju, ali ne i samo nju. Oficir SS-a, odgovoran za smrt 345 civila, likvidiranih blizu Rima po kratkome postupku godine 1943. uhićen je nakon dugih godina sakrivanja i osuđen, a obzirom na visoke godine (koje, naravno, njega kao SS-ovca u slučaju njegovih žrtava nisu zanimale) kazna je bio doživotni kućni pritvor. I u tome je pritvoru, u Italiji, umro u stotoj godini. Čovjek je umro, pa bi ga trebalo i pokopati. No, tu počinju nevolje. Jer, zloglasnog Priebkea nitko ne želi imati na svojem groblju. Italija se nastoji izvući iz cijele priče konstrukcijom da bi ga trebalo pokopati u zemlji iz koje dolazi, dakle, u Njemačkoj. Njemačka pak tvrdi kako bi bio red da bude pokopan tamo gdje je i umro, a njegov rodni grad u Njemačkoj „zatvorio je sva vrata“ mogućem pokopu izjavom da na gradskom groblju mogu biti pokopani samo njegovi građani, odnosno ljudi koji su u njemu umrli. Sve to skupa zvučalo bi prilično bizarno, kada ne bismo u nespremnosti dviju država da pruže mjesto – kako se to kaže – posljednjeg počinka zloglasnom ratnom zločincu, mogli nazrijeti jasne poruke i na adresu Hrvatske, poruke što ih oni koji bi ih morali čuti, sasvim sigurno neće ni čuti, a pogotovo neće razumjeti.

         Osnovna je poruka da zločinac ostaje zločinac i nakon smrti, a iduća je poruka da ni mrtav zločinac nije dobar zločinac. I to su poruke ne obitelji, rođaka, Priebkeovih žrtava iz godine 1943., to su poruke današnjih država Italije i Njemačke, država što su u vrijeme fašizma i nacizma žarile i palile ne samo Evropom, ostavljajući iza sebe trag zločina kakav se u povijesti ne pamti. Iz toga proizlazi i treća poruka: demokratske države izrasle na ruševinama tiranija i diktatura što su nemilosrdno ubijale, imaju i sposobnost prepoznati opasnost koja leži u odavanju bilo kakvog poštovanja počiniteljima ratnih zločina, i snage toj se opasnost othrvati. Upravo te tri poruke u današnjoj su Hrvatskoj, mislimo na samostalnu hrvatsku državu, itekako aktualne (mada nailaze na gluhe uši).

         Hrvatska, naime, nikako da se odupre ofenzivi krajnje desnice (zašto ne reći: neofašističke) koja godinama uporno i planski razara ionako krhko tkivo demokracije što se počelo istinski tkati tek nakon godine 2000. A razara ga pričama o ratnim zločincima iz vremena Drugoga svjetskog rata kao o „hrabrim hrvatskim muževima“ koji su stajali na braniku Hrvatske, dakle NDH (kojoj se „zaboravlja“ dati kvalifikacija što je zaslužuje) i hrvatstva, odupirući se u nadljudskoj borbi „komunističkim zvijerima“ u čijim je genima utkan internacionalizam, taj najmrskiji neprijatelj svakoga nacionalizma. Da, nevoljko će se tu i tamo priznati da je u toj „veličanstvenoj“ borbi što ju je hrvatski narod(!) vodio na strani Hitlera i Mussolinija bilo i slučajeva kada su stradali neki nevini, ali – odmah će se nadodati – to je ništa u usporedbi sa zločinima komunista „u ratu i poraću“. I tu se raspreda priča o Bleiburgu koja jest tamna mrlja na Narodno-oslobodilačkoj borbi, ali nije – za razliku od ubijanja u vrijeme tzv. Nezavisne Države Hrvatske – izraz politike, nego odraz želje za osvetom nakon četverogodišnje nezapamćene tiranije, osvetom koju se bezuspješno pokušalo spriječiti. Pa Bleiburg, mjesto predaje (nakon produljenog rata) ustaša, domobrana, četnika, belogardejaca i svih drugih kvislinga s područja Jugoslavije, postaje hrvatsko svetilište, dok se mjesta stvarnih gubilišta na kojima su se iživljavali ustaše, u ime Hrvatske i hrvatskog naroda (na žalost), nastoji gurnuti u zaborav, ili negirati notorne činjenice o onome što se tamo događalo. Pa se tako u Hrvatskoj i danas nekažnjeno (!) može i govoriti i pisati da Jasenovac nije bio logor smrti, nego radni logor u kojemu su neprijatelji hrvatske države mogli sasvim pristojno živjeti i preživjeti, a da nitko ne mari za razloge zbog kojih su ljudi tamo odvođeni, za njihov spol i dob (jesu li se na primjer starci iznad 80 godina ili djeca do 10 godina mogli baviti aktivnostima protiv države, je li netko zato što je bio Srbin ili Židov automatski bio neprijatelj?).

         U toj današnjoj Hrvatskoj mogu se, usprkos tvrdnjama nadležnog ministarstva da će „ispitati stvar“, i dalje nesmetano prodavati knjige i časopisi (Ustaška vojnica, ili Križar – duh slobode) koji, objektivno govoreći, veličaju one koji su stajali na strani naci-fašizma, koji su na toj strani počinili (i) ratne zločine i koji se ni nakon Pobjede godine 1945. nisu željeli pomiriti sa svojim povijesnim porazom, nego su (nerijetko, na žalost, i uz aktivnu podršku dojučerašnjih zapadnih članova antihitlerovske koalicije) aktivno radili protiv režima proizašlih iz otpora okupaciji Evrope. U isto vrijeme, a to je druga strana medalje, sve se jače – pa i uz potporu, javnu, ili prešutnu Evropske unije – insistira na rasvjetljavanju „komunističkih zločina“ i odmicanju od „komunističke prošlosti“. Priča o Erichu Priebkeu svijetli je primjer da u Evropi svi ne misle tako, pa čak da i oni koji bi sve što makar i malo miriše na komunizam, najradije utopili u kapi vode, znaju gdje im je granica. A ta je granica osuda zločina naci-fašizma i njihovih počinitelja, bez i najmanje ograde. Od toga se ne odstupa, niti će se odstupiti, barem ne u „starim“ članicama EU. I još nešto: u tim državama i Crkva, svejedno koja, zna gdje je granica tzv. kršćanskog milosrđa. U Italiji nije se mogao naći svećenik, spreman ispratiti mrtvo tijelo nacističkog zločinca, stostrukog ubojice. A u Hrvatskoj, ne tako davno, svečano je, u ustaškoj uniformi, pokopan osuđeni ratni zločinac, zapovjednik koncentracionog logora Jasenovac, da bi ga svećenik tom prigodom istaknuo kao uzor „hrvatskoj mladeži“. I sasvim nedavno, otkriveno je spomen obilježje ubijenim pripadnicima zloglasne Prinz Eugen divizije, koji – ma kako da su se sreli sa smrću – spomenik ne zaslužuju iz jednostavnog razloga što su se borili u ime ideje i ideologije koje su zločinačke i što je postrojba čiji su članovi bili i sama počinila brojne zločine.

         I sve su to poticaji na razmišljanje u povodu slučaja ratnoga zločinca Ericha Priebkea. U Italiji i Njemačkoj o svemu tome očito su razmišljali. A u Hrvatskoj? Niti jesu, niti hoće – kako barem sada stvari stoje.