Nemiri & Nesanice – Istina o Bleiburgu: ustaše bi da se partizani predaju!

Autor/ica 👤Drago Pilsel 12.5.2013. u 16:24

Povezani članci

Zbog nedavnih poplava u tom djelu Republike Hrvatske komemoracija u povodu 68. obljetnice proboja zatočenika iz koncentracijskog logora Jasenovac te u spomen na stradale logoraše u tom pokušaju održana je u nedjelju 12. svibnja/maja, dan nakon što je na Bleiburškom polju komemorirana 68. godišnjica tzv. Bleiburške tragedije. I kažem ”tzv” jer na samom Bleiburgu, suprotno mitologiji neoustaških krugova, Katoličke crkve, Islamske zajednice u RH te drugih desničarskih desesperadosa (Karamarkov HDZ, Glavašev SDSSB, itd, te sličnih struktura iz BiH, tu su i nostalgičari koji pale svijeće u ime tzv. Hrvatske republike Herceg-Bosne,) nije bilo nikakva pokolja. Na Bleiburškom polju izvršeno je tek jedno sramotno zarobljavanje jednog neobičnog mnoštva ljudi, vojnika i civila, među kojima je bio i prilično velik broj itekako okrvavljenih pa Jasenovac postaje ono što je uvijek i bio: stravično osamljen i neusporediv zločin u povijesti naroda Hrvatske.

Danas pozivam na malu vježbu suočavanja s prošlošću jer suočiti se sa tom istinom nije lako, ali je časno i korisno zbog zdravlja onih kojima je Bleiburška mitologija značila čitavo njihovo hrvatstvo. Bio sam u opasnosti da ostanem jedan od takvih ljudi!!

Naime, kada bi se na Bleiburgu doista komemoriralo neosuđene žrtve (kojih tamo nije bilo, već u Sloveniji i dalje na Križnome putu), pa bili to i najcrnji ustaše, imali bismo razumjevanja, no kako se ondje polaže vijence na grobnu ploču na kojoj piše da su oni pripadnici ”Hrvatske vojske” (na spomeniku piše točno ovako: ”U čast i slavu poginule hrvatske vojske – Svibanj 1945.”, a zanimljivo je da na tom istom kamenu prijevod na njemački glasi: ”U spomen palim Hrvatima – Svibanj 1945.”), jasno je da se radi o nečem drugom. To drugo je da se visoki predstavnici državno-crkvene vlasti dolaze pokloniti jednom zločinačkom režimu koji je odavno osuđen u čitavom antifašističkom svijetu. Svih ovih godina, komemoracije na Bleiburgu su bile i žaljenje za propašću NDH a onda izraz pijeteta prema žrtvama partizanske bestijalnosti nakon sloma sila osovine. Osim toga, sve do 1991., i izraz težnje Hrvata za vlastitom slobodnom državom.

Na bleiburškoj komemoraciji, koja od kako je Sabor ukinuo pokroviteljstvo ima i karakter pobune i dišpet desničarskih snaga uz blagoslov katoličke hijerarhije, misu predvodi svake godine jedan drugi hrvatski (nad)biskup pa je ove godine (subota 11. svibnja) čast zapala splitsko-makarskom nadbiskupu Marinu Barišiću a sve, kako i priliči, prenosi HTV. Gotovo svake godine sa propovjedaonice se hrani nacionalistička mitologija i izbjegava se ono što je hrvatski episkopat odredio kao prioritet u povodu obilježavanja 50. godišnjice završetka Drugog svijetskog rata. Tada su biskupi, predvođeni pokojnim kardinalom Franjom Kuharićem, kazali i ovo: ”Nije glavna težina pitanja u tome kako zaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?” (Pismo je objavljeno 1. svibnja 1995. preko IKA-e a onda preneseno u prvom narednom broju ”Glasa Koncila”, te u cijelosti na web adresi: http://www.hbk.hr/novi/hbk/sadrzaj_vijesti.php?ID=31&tbl=tblvijestihbkdokumenti).

Propovjed spitskoga nadbiskupa je bila nešto izbalansiranija ali još uvijek nedostaje jasna osuda episkopata ustaških zločina i jednak tertman žrtava jednog i drugog totalitarizma. Vidjelo se to u Jasenovcu. U Jasenovac biskupi šalju lokalnog svećenika čime pokazuju da su im ustaške žrtve draže od onih koji su stradali od ruke ustaša. A potvrda takva ponašanja Katoličke crkve dolazi odmah u Informativnom programu HTV-a gdje u katoličkoj emisiji ”Mir i dobro” (nedjeljom posljepodne), skrojenoj tako da u prvi plan dođu izjave biskupa i promoviraju planovi episkopata i njihovih satelita, se objavljuje široki prilog o komemoraciji o Bleiburškoj misi dok se komemoracija u Jasenovcu u potpunosti prešućuje, i tako iz godine u godinu.

Ne samo što katolička emisija ”Mir i dobro” na sramotu rukovodećeg kadra HTV-a i naše novinarske profesije prešućuje Jasenovačko okupljanje već će dva puta u kadru pustiti Marka Perkovića zvanog Thompsona (kako hodočasti u Mariju Bistricu sa zagrebačkim studentima da bi bio na Bozanićevoj misi i kako će pjevati na humanitarnoj večeri koji isusovci, poznati po organiziranju misa zadušnica u Zagrebu za Antu Pavelića, priređuju za jedan svoj starački dom). Onima koji slabo pamte kažimo da je taj isti Marko Perković pjevao u slavu ”Maksovih mesara” (ubojica ustaškog zapovjednika u Jasenovcu Vjekoslava Maksa Luburića).

Elem, pojasnimo malo tu mitologiju Bleiburga. Ovdje donosim najvažnije dijelove referata povjesničara i publiciste Daniela Ivina ”Smisao Bleiburga” objavljen 2007. prilikom izlaska zbornika radova sa znanstvenoga skupa održanog u Zagrebu 12. travnja 2006. pod nazivom ”Bleiburg i Križni put 1945.” u organizaciji Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH (uredili Juraj Hrženjak, Krešimir Piškulić i Petar Strčić).

”Rano ujutro u subotu 5. Svibnja 1945. iz Zagreba je poletio avion prema jugu, prema Jadranu i Italiji, kojim su upravljala dva zarobljena američka pilota, s pratnjom dva ustaška časnika. Oni su nosili tek sastavljeni Memorandum vlade NDH sa potpisima svih ministara, upućen glavnom komandantu Savezničkih snaga na Sredozemlju, engleskom maršalu Alexanderu, koji se nalazio u Caserti pokraj Napulja. Za svaku sigurnost, dva do tri sata nakon prvog poletio je i drugi avion, također s primjerkom rečenog Memoranduma, koji je nosio osobno jedan od potpisnika, ministar Vjekoslav Vrančić. Ustaška vlada u tom dokumentu izjavljuje da ‘slobodno područje Hrvatske’ stavlja pod zaštitu zapovjednika Savezničke vojske u Sredozemlju i predlaže da se u to područje uputi vojska pod njegovom komandom, ‘kojoj će se pridružiti hrvatske oružane snage’.

Vjerovali ili ne, točno tako: ustaše će se pridružiti – ponavljam, pridružiti, a ne predati – Savezničkoj vojsci, i to na slobodnom području Hrvatske; znači, oslobođene od partizana, koji su inače komunisti, pa kao takvi valjda ipak oni pravi neprijatelji zapadnih saveznika, dok su ustaše – valjda zbog ‘sličnog načina razmišljanja’ – oni pravi saveznici. Nevjerojatno, ali doista tako, crno na bijelo, pa zato već i sam Bekić u svom prikazu tog Memoranduma osjeća potrebu komentirati: ‘Nakon što su četiri godine bili najvjerniji sluge Hitlerove Njemačke, i kao takvi objavili rat zapadnim silama, nakon što su u vlastitoj zemlji počinili besprimjerne zločine, i osramotili hrvatski narod, ustaški su kvislinzi smatrali da se mogu pozivati na Atlantsku povelju zapadnih demokracija, i to u ime hrvatskog naroda!’

Odmah nakon što je taj jadni Memorandum odaslan, ta ista ustaška vlada donosi odluku – kao da je već samom tom odaslanom ponudom sve sređeno! – da sljedećeg dana započne sveopći odlazak vojske i civila prema austrijskoj granici i Vinko Nikolić zapisuje u svoj dnevnik kako će ih ‘na granici prihvatiti Anglo-Amerikanci. Tamo ćemo biti preuređeni i naoružani, opskrbljeni svim potrebnim sredstvima modernog rata, pa onda krenuti natrag u borbu za oslobođenje, što bi imalo uslijediti za nekoliko dana, dapače, neki misle, da bi Englezi mogli u Hrvatsku stići i prije’.

Da je to uvjerenje, rasijano od ustaških predvodnika, bilo sveopće rašireno svjedoči nam i pjesnik Srećko Karaman (izneseno na stranici 289 knjige Bleiburška tragedija hrvatskog naroda) da ‘čim pređemo granicu Austrije opasnost je minula. Tamo su Saveznici, nema komunista ni Titovih partizana. Dolazimo svijetu koji misli kao i mi’. Znači, u tom mnoštvu tisuća i tisuća vojnih, političkih, civilnih bjegunaca, koji su dva dana prije svršetka Drugog svjetskog rata napuštali Zagreb pred Titovom vojskom, postojalo je uvjerenje da oni ustvari bježe ususret onima ‘koji misle kao i mi’.

Doslovno tako – kao da su Amerikanci i Englezi njihovi saveznici, budući su im razmišljanja sličnija njihovom nego ‘partizanskim’, pa ih čekaju raširenih ruku kao spas. Nije to bilo pojedinačno mišljenje; u istom mnoštvu bjegunaca nalazi se i 16 godišnji Drago Truhli koji poslije iznosi (na strani 235 knjige Otvoreni dossier Bleiburg) kako se ‘nekakva priča širila, da je to, zapravo ugovoreno, da je ugovoreno da ćemo se mi predati Englezima’. Istovremeno je, negdje u toj približno 50 kilometara dugoj koloni, i 19 godišna Slavica Kumpf iz Vukovara koja poslije iznosi (na strani 251 iste knjige) kako im je rečeno da su ‘krenuli u susret Englezima’.

Da to nije bila nekakva maštarija samo mladih ili neupućenih svjedoči nam opet Vinko Nikolić, koji opisujući treći dan svojeg bjekstva iz Zagreba prema Bleiburgu (u knjizi Tragedija se dogodila u svibnju. Str. 97) kaže da ‘jedino što je u tom našem stanju djelovalo utješno bile su glasine: Englezi su već tu blizu, pa ćemo možda već i danas natrag u Zagreb’. Nikolić tada nije bilo tko, nego poznato ime kulturnog života Hrvatske, prilično upućen u namjere vodstva njegove države, koja čini pravi zločin prema vlastitom narodu, odvodeći ga prevarom u bjegstvo iz domovine. Još i upućeniji od njega je ustaški pukovnik Danijel Crljen, koji je tada u samom komandnom vodstvu te kolone od približno 150 tisuća očajnika, među kojima je značajan broj žena i djece, kao doista sramotna zaštita zločinačkog kukavičluka. Prema njegovim zapisima, na osnovu vlastitog dnevnika (objavljenog u Hrvatskoj Reviji 1966. Str.274), on navodi ‘moramo sebi prokrčiti put do Engleza ili Amerikanaca, makar i uz cijenu očajničkih okršaja’.

On dalje nastavlja kako su ih zaustavile partizanske jedinice na granici kod Dravskog mosta i postavile ultimatum bezuvjetne predaje; iz kolone u žurbi prikupljeni dijelovi ustaške legije odgovaraju žestokim napadom, odbacuju partizansku ili jugoslavensku vojsku, nanoseći teške gubitke u mrtvima i ranjenima – što se događa nekoliko dana nakon svršetka Drugog svjetskog rata u Europi – i tako se borbenošću očajnika probiju preko granice u Austriju, do Bleiburga. Još tog istog dana 14. svibnja Tito, shvaćajući valjda kakvi sve neobuzdani bjesovi mogu biti izazvani ovakovim pogibijama, ponavlja svoje upozorenje izdano prije desetak dana doslovce riječima: ‘Poduzmite najenergičnije mjere da se po svaku cijenu spriječi ubijanje ratnih zarobljenika…’.

Sljedeći dan u utorak 15. svibnja 1945., u podne, već spomenuti Crljen napokon stigne do engleskog generala Scotta, koji kaže hladno i kratko ‘da nas engleska vojska ne može primiti, da bi s nama trebalo postupati kao s ilegalnim bandama, jer smo po ugovoru o primirju trebali već prije osam dana položiti oružje pred partizanskim jedinicama, a mi smo nastavili s borbom’. Zaprepašten neočekivanom hladnoćom i odbojnošću ovih riječi, Danijel Crljen – koji ih je osobno zapisao – na kraju dodaje, sa očitim nerazumijevanjem dalekosežnog značaja onoga što zapisuje: ‘Začudilo me je, da nitko nije vodio nikakav zapisnik’.

Izuzetno snažna šokantnost takvog doživljaja nije jedini razlog Crljenovom trenutačnom nesnalaženju ili nerazumijevanju zašto je taj kratki razgovor vođen bez službenog zapisnika. On naime nije mogao znati da je onaj primjerak Memoranduma ustaške vlade, s kojim su odletjela dva američka pilota prije 10 dana rano u zoru 5. svibnja, već prijepodne istog dana stigao u Casertu do Savezničkog komandanta Sredozemlja maršala Alexandera, koji u dogovoru sa tamo prisutnim ministrom britanske vlade Haroldom McMillanom odmah Memorandum šalje u Beograd britanskom ambasadoru Stevensonu da to hitno uruči osobni maršalu Titu.

Na taj su način maršal Alexander i ministar McMillan željeli pokazati Titu ne toliko samu hitnoću ili važnost tog dokumenta, koliko svoje potpuno odbijanje da uopće prime nešto takvo na razmatranje, pa zato i ne uručuju samo uobičajenu diplomatsku obavijest o tom dokumentu i njegovo odbijanje, nego čine presedan u diplomaciji (čak i kada su u pitanju Saveznici), šaljući tako jedva taknuti Memorandum ustaške vlade, kojeg je ambasador Stevenson stigao još isti taj dan 5. svibnja nešto poslije 6 sati uvečer staviti na stol pred maršala Tita.

Prema tome, prije nego je iz Zagreba uopće krenulo mnoštvo u bjekstvo prema austrijskoj granici – predvođeno doista i pravim zločincima na čelu sa Luburićem, prvim komandantom Jasenovca – Vrhovni zapovjednik Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije maršal Tito imao je već u rukama dostavljenu ustašku ponudu britanskoj armiji za pregovore o predaji ili pridruživanju, kao najbolji dokaz da tako nešto za zapadne saveznike uopće ne dolazi u obzir. Zato je 10 dana kasnije kod Bleiburga ustaškom pukovniku Crljenu izrazito uočljivo nepostojanje bilo kakvog zapisnika trebao biti određen i jasan znak ili potvrda da se odbijaju čak i sami pregovori o predaji. Malo zatim postalo je sve itekako blistavo jasno i razumljivo (prema sjećanjima i Crljena osobno i prisutnog pregovarača NOV za predaju, potpukovnika Milana Baste) kad je general Scott, da prekine svaki daljnji razgovor sa ustaško-domobranskim izaslanicima, naglo ustao i okrenuvši se Basti rekao: ‘Gospodine potpukovniče, moji tenkovi su vam na raspolaganju!’

Potpukovnik Basta na tomu se zahvalio, da mu tenkovi nisu potrebni, a niti sat vremena nakon toga, negdje oko 4 sata poslijepodne, tog utorka 15. svibnja 1945. posvuda naokolo Bleiburškog polja – na kojem je u tom trenutku dospjela niti polovina putem prorijeđene kolone dugačke preko 40 km, ili oko trećine od onih koji su krenuli iz Zagreba – počele su se pojavljivati bijele zastave, odnosno razne svijetle krpe, košulje, majice. Jedna grupa ustaša, u namjeri da pobjegne od zarobljavanja, sukobila se sa jednom drugom grupom koja se tome protivila i nakon njihovog međusobnog okršaja izbrojano je 16 poginulih. Neki kažu da tom broju treba pridodati još desetak ubijenih u stražarskom pripucavanju na pojedine pokušaje bjekstva, pa prema svim mogućim podatcima o svim mogućim zbivanjima na polju pred Bleiburgom tog 15. svibnja 1945. broj mrtvih nije mogao preći brojku 40.

Predaja raznih ustaških jedinica ustvari odvijala se i dalje ubrzano – nikom drugom nego onima kojima se očajnički uporno nikako nisu htjeli predati, pa se i dan danas tvrdi kako to nikada nisu ni učinili. Stariji civili, žene i djeca, od kojih hvala Bogu neki i danas žive da svjedoče kako su tamo potjerani kućama, dok je oko 35.000 zarobljenika odvedeno preko Celja u Maribor, gdje su koji dan poslije počinjeni doista brojni zločini.

Ovdje se mora reći da čitava literatura o Bleiburškoj mitologiji već godinama na stotine načina ponavlja i varira kao glavnu krivicu za hrvatsku sudbinu na Bleiburgu takozvanu izdaju britanske vojske, odnosno britanske politike prema Hrvatima; znači, ne samo da je krivac onaj koji počini djelo izdaje nego – što je još i važnije – da je onaj nad kojima je počinjeno djelo izdaje žrtva, pa je zato i nevin.

Međutim, da bi se taj smisao mogao održati potrebno je spomenute neistine posložiti u konstrukciju cijelog niza kauzalnih neistina, počevši od ustaško-domobranske predaje engleskoj vojsci, pa se onda činjenica njihove stvarne predaje Jugoslavenskoj armiji može nazivati izručenjem, što je također neistina, nakon koje slijedi da je takovo izručenje ustvari izdaja, što je dodatna neistina, iz koje slijedi da su oni koji su na taj način izdani logično, prema tomu, i nevini, što je još jedna neistina, a budući su tako nevini izručeni njihovim progoniteljima, pa je to onda još i zločin. A onaj nad kojim se vrši zločin je žrtva i zato ne može biti zločinac, pa je tom logikom valjda i amnestiran od svih zločina počinjenih u prethodne četiri godine! Ostaje tako na Bleiburškom polju za budućnost duh časne i slavne ustaške vojske Nezavisne Države Hrvatske koja se zapravo nikome nikada nije predala, a zločinci su jedino oni koji su je tamo izdali i zarobili. Evo, to je smisao mitologije o Bleiburgu”. Toliko iz članka Daniela Ivina (mlađi brat Slavka Goldsteina i prema mišljenju Muzeja rata u Londonu, najmlađi živući partizan) kojeg sam drugom prilikom komentirao sarkastičnim naslovom ”Partizani predajte se” jer, ako se ovo što je ovdje napisano ispravno svhati, Pavelić i njegovi idioti su bili uvjerenja da bi se Englezi okrenuli protiv Tita i zagrlili ustaše. Fakat, koji kreteni.

Komunistička i nacionalističko-crkvena ideologija su, svaka na svoj način, spriječile da se u našem narodu dogodi jedan zdrav proces suočavanja s vlastitom krivnjom i odgovornošću te su manipulacijama dovele do toga da dobar dio hrvatskog naroda gleda u NDH nešto pozitivno. Trebalo bi odmah prestati s tim, upravo zbog mlađih generacija. Neshvatljiva mi je i nezainteresiranost hrvatske države za ozbiljno istraživanje bleiburške tragedije.

Te žrtve treba komemorirati, no objektivni bi čovjek, katolik i Hrvat naročito, volio kada bi ti isti biskupi i svećenici održali barem jednu sličnu komemoraciju u Jasenovcu. S onu stranu svih mogućih objašnjenja da crkveni vrh ne želi sudjelovati u komemoraciji u Jasenovcu jer se Crkvu nepravedno napadalo s tog mjesta. Naime, unutar Crkve se žrtve na Bleiburgu smatra ”našima”, a one u Jasenovcu ”tuđima”, iako se to ne bi smjelo činiti jer su i jedni i drugi bili žrtve mržnje i ubijanja.

Meni je to sve oko Bleiburga vrlo problematično i htio bih da se na Bleiburgu postavi vrlo važno pitanje Pavelićeve odgovornosti za tragediju i hrvatskog naroda. Uostalom, on je zaista zajedno sa svojim suradnicima, a i nekim duhovnim pastirima, kukavički pobjegao s mnogo novca, ostavivši svoj narod na cjedilu, na milost i nemilost ratnih pobjednika (o čemu između ostalog, kao netko tko dolazi iz ustaške emigracije, pišem u autobiografskom romanu koji skoro izlazi).

I svećenici i političari koji su nastupali na komemoracijama i bleiburškim misama pokušavaju progurati sliku koja bi trebala prikazati kako su tamo (i na tzv. križnim putevima) pobijena samo čista nevinašca. Najgore zločince i najveću sramotu našega naroda, ustaše, nazivaju hrvatskim vojnicima. Bilo bi vrijeme da stave ruku na srce te da sebi i onim jadnim i obmanutim ljudima konačno kažu istinu. Da se prisjete kako se dio naroda proglasio arijevskom rasom, dok je ostale proglasio nižom rasom. Kako su doneseni rasni zakoni, kako su ljudi označavani razlomcima, ovisno o postotku arijevske/nearijevske krvi. I kako je svim “nearijevcima” namijenjena smrt. Smrt je bila namijenjena i onima koji su se otišli boriti za slobodu (i goli život). Zašto se ne sjete da su četiri godine hrvatski fašisti/nacisti klali i ubijali nevine ljude u raznim logorima, na prijekim sudovima, zatvorskim mučilištima. Da su na frontovima ubijali one koji su im se suprostavili, a sve kako bi u pozadini mogli još više klati i ubijati (nevine ljude).

Kada se provlači izjednačavanje Jasenovca i Bleiburga, nivelacija i simplifikacija s kojom se osobno nikako ne mogu složiti, treba reći da je, sa stanovišta religije, zločin uvijek zločin, ali sa stanovišta povijesti, etike i pravde radi se o dva bitno različita zločina koje pomnija analiza ne može izjednačiti. Jasenovac je zločin genocidnog masovnog ubijanja civilnih pripadnika triju naroda – Srba, Roma i Židova – i zločin političkog terora nad neistomišljenicima iz redova vlastitog naroda; Tzv. Bleiburška tragedija (smaknuća u Sloveniji) je ratni zločin masovnog ubijanja razoružanih zarobljenika četiriju vojski – oružanih snaga NDH, njemačkog Wehrmachta, slovenske bele garde i srpsko-crnogorskih četnika – koje su četiri godine ratovale na strani Zla. Žrtvama obaju zločina jedino je zajedničko što su ubijane bez regularnog ispitivanja i sudskog postupka. Da je kojim slučajem moglo biti suđeno počiniteljima, svaki bi sud morao uzeti u obzir razlike u okolnostima i karakteru zločina, pa ni kazne ne bi bile jednake.

Stoga, iskustvo Jasenovca, holokausta i ustaštva, kako je rekao u nedjelju u Jasnovcu predsjednik Ivo Josipović, ne smijemo zaboraviti kao ni činjenicu da su u njemu sudjelovali i pripadnici hrvatskog naroda. Mržnja ne može biti isprika za mržnju niti zločin za zločin. Možemo (iako je zvijezda petokraka kompromitirana, baš kao i Domovinski rat u RH) biti ponosni na antifašizam i pobjedu nad nacizmom i sve one koji su ustali protiv zločina. Na tim je temeljima, kao i pobjedom u Domovinskom ratu, nastala suvremena hrvatska država koja se nalazi pred ulaskom u punopravno članstvo EU.

Sada još i nekoliko riječi o suočavanju s istinom o sebi samima. Kaže se, i to ne mali broj puta, da Katolička crkva u tome i takvim zločinima nije sudjelovala niti ih je podupirala, ali istovremeno prešućuje se da su mnogi istaknuti predstavnici Katoličke crkve i većina njenih javnih glasila u samome početku oduševljeno pozdravili uspostavljanje ustaške NDH i da su još neko vrijeme, po mojem mišljenju predugo i previše, javno hvalili ustaše i ustaški pokret, postavši tako sukrivcima što je jedan dio Hrvata katolika predugo vjerovao Anti Paveliću i njegovim ustašama (Stepinac je do zadnjeg časa bio i vojni biskup snaga NDH!!).

Mogu samo reći da su oni svećenici i biskupi koji su se najviše busali u prsa ističući svoje hrvatstvo i ljubav prema narodu te se ponašali vrlo neodgovorno u svojim nastupima i podršci Paveliću, bili među prvima koji su napustili svoj narod onda kad je zagustilo. Deplasirano je, zatim, govoriti o njima kao o nekim herojima i borcima za hrvatsku stvar. Mislim da su pravi junaci oni svećenici i biskupi koji su ostali sa svojim narodom te dijelili s njim dobro i zlo u teškim poratnim vremenima kada su na vlast došli Titovi komunisti koji su zbog ponašanja nekih svećenika tijekom rata i osobito iz ideoloških razloga progonili i kažnjavali i one koji nisu ništa skrivili.

Nikad se u životu nisam vodio strahom i da sam se bojao odavno bih bio pravo mrtav. Znam da me mnogi smatraju i nedovoljnim Hrvatom i lošim kršćaninom. To me uopće ne zabrinjava. Nisam, ipak, posebno hrabar, samo imam veliku želju da prestanemo lagati jedni drugima (da, to su moji nemiri i nesanice) te da se susretnemo i s tamnim stranama vlastite prošlosti, a ne da ih stalno guramo pod tepih kao što je i ove godine učinjeno na Bleiburgu.

Drago PILSEL

d.pilsel@zamir.net