Marin Jurjević: Splitski Tupamarosi

Povezani članci

• KNJIŽEVNA NAGRADA ZVONIMIR MILČEC BITI ĆE U SUBOTU URUČENA PERI KVESIĆU
• Život
• 61. filmski festival u Puli: U znaku mladih sineasta
• UPOTREBA LEŠA, MONARHIJA I ZMAGO
• STOTINU ŽIVOTA TEATARSKOG PROLETERA
• Ivica Lučić – Objektivni komentator

Sinoć je u Splitu u Hrvatskom Narodnom Kazalištu, u okviru  “Marulićevih dana”, odigrana predstava redatelja Olivera Frljića “Neše nasilje i veše nasilje” – koja se referira na problem nasilja u suvremenom svijetu i na njegovu (umjetničku) kritiku. I zasta se pokazalo kako je Nasilje možda i najznačajniji fenomen Ii problem Čovjeka i ljudskog roda općenito a “novovjekovnog čovjeka” posebno. Uostalom, sama nasilnička atmosfera “ljubitelja umjetnosti” ispred splitskog Teatra i u samom Tetaru uoči splitske premijere Frljićeve predstave to je na najgori (ali i najzorniji) mogući način potvrdila.

Jedan moj dobar frend mi je kazao: “Jebote, jesi li vidija one splitske tupamarose isprid Teatra?” Iznenađen,  zapitao sam ga: “Ma koji tupamarosi? Znaš li ti tko su uopće bili Tupamarosi?” “Pa naravno da znam?” odgovori mi on: “To su tupani s mora. A ovo su splitski tupamarosi!”

Naravno, shvatio sam odmah da se radi o svojevrsnoj vrsti splitskog crnog humara, o zajebanciji, “splitskoj bazi” i igri riječima  pošto su  Tupamarosi  60-ih i 70-ih godina bili jak radikalno ljevičarski urugvajski pokret gradske gerile pod vodstvom Raula Sendica,  koji  djeluje  sve do sredine 80-ih godina prošlog stoljeća kada dolazi do demokratizacije Urugvaja, od kada taj pokret djeluje kroz legalne lijeve parlamentarne stranke.

Ova rulja koja je jučer ispred splitskog Teatra izvodila svoj desničarski “umjetnički program” naravno da  nema pojma ni tko su Tupamarosi pa možda osjeća i neku vrstu urođene odbojnosti prema instituciji Kazališta i svijetu  “jebenih umjetnika” i onih koji njihovu umjetnost  poštuju. Oni su gledateljima najiskrenije vikali: “govna jugoslavenska”, “kurve četničke”, “ vještice”, “udbaška govna”, “cigani”, “sotone”, “odlazite iz hrvatskog Splita”….naprežući žile na čelu ne bi li smislili što slikovitiji izraz koji bi oslikao trenutno stanje njihovog uma, ili neuma – sasvim svejedno. Napokon su oni uživo vidili  “tu sumnjivu vrstu ljudi” koja ide u Kazalište. “Neš ti njih!” vjerojatno su zaključili. Dio zapjenjenih prosvjednika  čak je nesebično uložio 80 kuna da zauzmu zadnje redove splitskog Tetra iz kojih su nastavili vikati i pjevati domoljubne pjesme a sve to radi obrane “naše vire” i  “naše Hrvatske” i da “izdajnička  predstava” ne počme ! Kad ih je interventna policija izbacila iz splitskog Teatra neki su užasnuti ponavljali: “A ko će mi vratit mojih 80 kuna?!”

I zbilja se postavlja pitanje: A što ako se vjera i hrvatstvo kod nas  zaista reduciraju na njih i na njihove poruke? Što onda?  Splitsko-dalmatinski župan Ževrnja koji je ovih dana sveprisutan u našoj javnosti zbog tužne priče ali ne i bajke koja je do ludila dovela i samog šefa hrvatske Vlade i HDZ-a Plenkovića –  o davanju koncesije svjetski poznate plaže Zlatni rat u Bolu na Braču fantomskoj zagrebačkoj firmi nekih njegovih stranačkih amigosa, sada prijeti kako Županija neće više dati ni lipe Marulićevim danima u Splitu kada dopuštaju da Frljić vrijeđa najdublje osjećaje suptilnih vjernika poput onih jučerašnjih koji su se skupili  ispred splitskog Teatra.  Ti su  “ljudi u crnom” jučer zazivali upomoć Hasanbegovića da se vrati na čelo ministarstva kulture i da ih spasi od “sotona”.  A i ministrica se  valjda i sama  prestrašena a možda i prestravljena svime, obratila “splitskim kazališnim vlastima” da pripaze ubuduće koga dovode u Split da nam se opet ne bi uznemirili i ljutili  branitelji  “prave kulture”.  U nacističkoj Njemačkoj čak su se organizirale i izložbe “bolesne kulture” na kojima su posjetitelji mogli gledati izloške najpoznatijih apstraktnih slikara tog doba i izrugivati im se kao “nakaradnoj”, “izvitoperenoj”, “sotonskoj”  umjetnosti  naspram naci-realističke fašističke kulture glorificiranja “arijevskog natčovjeka”.

Bože nas oslobodi “nadljudi” bilo koje vrste s batinaškim riječima u ustima koji, izbezumljeni zbog vrijeđanja njihovog “poimanja” umjetnosti, vjere i domoljublja,  neodoljivo podsjećaju  na rulju koja se upravo  sprema na linč. Zato bi preblago bilo reči da se jučer radilo samo o “tupanima s mora”, o nekim  našim “splitskim tupamarosima”. Riječ je, nažalost,  o nečem puno, puno gorem! Zaista je možda krajnji  čas da toga postanemo svjesni  i da nešto poduzmeno dok ne bude prekasno za to.