Kolac balade

Povezani članci

• Lijek protiv zatvora
• Hag: Odbačena tužba Hrvatske za genocid
• ‘Za odgodu suđenja krivi su zatvorski liječnici’
• Ovo će ga oduševiti u krevetu
• Daniel Pavlić: Nas se sjete samo kad je nuklearni otpad u pitanju
• Sve je isto samo Ive nema

Društvo hrvatskih književnika adoptiralo je polupismenu spisateljicu iz Vukovara kao što se prigrli draga životinjica, toplo i pokroviteljski, i sva je prilika da su gospodu pisce naročito razgalili krvavi tragovi oko njuškice

Piše: Viktor  Ivančić-Novosti

Dvije vijesti, objavljene istoga dana koncem prošloga tjedna, tek u kombinaciji jedna s drugom zaokružuju punu istinu o nečemu što – uz rizik da nas zaskoče probavne teškoće – nazivamo hrvatskom kulturom. Zamislimo li, uz dodatni napor, tu hrvatsku kulturu kao prohladnu, sumračnu i malčice sablasnu prostoriju, atmosferom nalik špilji, kojom se širi miris pljesnive knjiške građe, domaćih krvavica i kiseloga vina, sa stropa dopiru zvuci sakralne glazbe i lepet krila šišmiša, a iz prikrajka žmirka odrješita policijska rasvjeta, te dvije vijesti mogle bi markirati ulazna i izlazna vrata.

Prva nam je donijela informaciju da Oliver Frljić, znatno prije isteka mandata, odlazi s mjesta intendanta Hrvatskoga narodnog kazališta ‘Ivan pl. Zajc’ u Rijeci. Druga je glasila da Društvo hrvatskih književnika, povodom Dana hrvatske knjige, nagradu ‘Slavić’ za najbolji knjiški prvijenac dodjeljuje Tanji Belobrajdić, spisateljskoj debitantici srednje dobi iz Vukovara. Prva je dakle izvještaj o demisiji, a druga o inicijaciji.

Odlazak Frljića dočekan je u vladajućim krugovima i institucijama koje zadaju poželjne parametre nacionalne kulture s trijumfalističkim olakšanjem. Ne bez dječačke iskrenosti, taj je zborni osjećaj najzdušnije izrazio Oleg Butković, do jučer anonimni politički retard delegiran na mjesto ministra prometa: ‘Primili smo jednu od najvažnijih informacija – Frljić konačno odlazi. Riječ je o čovjeku koji nije koristan za Hrvatsku.’

Sretnome raspletu prethodila je dugotrajna intenzivna hajka, raskošna u svojoj brutalnosti čak i za hrvatske prilike: od proglašavanja Olivera Frljića nacionalnim izdajnikom, preko izricanja najtvrđih kletvi s političkih, crkvenih i akademskih oltara, preko fizičkih napada i pljuvanja na ulici, pa do pomno isplanirane parapolicijske akcije u kojoj su ‘nepoznati počinitelji’ provalili u stanove redatelja i njegove djevojke, šaljući im time poruku da su u ovoj zemlji nepoželjni. U zadnjoj je rundi Ministarstvo kulture uskratilo sredstva za dramski program riječkogaHNK-a, s objašnjenjem koje je bilo vrlo slično pobjedničkom uskliku onoga retarda iz prethodnog pasusa: da taj dramski program, naime, kreira ‘čovjek koji nije koristan za Hrvatsku’.

Slučaj Tanje Belobrajdić posve je drugačiji. U obrazloženju nagrade koju joj je Društvo hrvatskih književnika dodijelilo za knjigu ‘Crni kaput’ – inače beznadnom, diletantski napisanom djelcu – stoji da je riječ o ‘izvrsnom romanu’, da je autoričina ‘moralna prosudba zločina daleko od mržnje’, a to potvrđuje pravilo da ‘umješnost i moral u književnosti ne idu jedno bez drugog’. Takvoj ocjeni zasigurno su pridonijeli eksplicitni opisi mučenja u romanu, izloženi u prvome licu, koje je fikcijski hrvatski branitelj Ante trpio u srpskome logoru, uz više nego bogati asortiman okrutnosti: batinanje, rezanje nožem, udaranje čizmom u lice, zastrašivanje odsijecanjem jezika… Na primjer: ‘Vidio je moj izbezumljeni pogled, pa je slikovito nekoliko puta stisnuo šaku u zamišljenom ritmu mog šupka. ‘Šta je, bre, šupak radi, a?!’ Prava je istina bila da uopće nije radio. Smrznuo se od straha.’

Kvaka s Tanjom Belobrajdić u tome je što je dvadeset i četiri godine ranije, tada pod prezimenom Duić, jer je u ta doba bila udana zaTomislava Duića, buduća spisateljica svakodnevno ordinirala u splitskome logoru Lora – gdje su, suprotno kasnijoj fikciji, Hrvati izlagali torturi uhapšene Srbe – a prema pisanim iskazima žrtava, njih dvadeset i četvero, upravo se današnja dobitnica književne nagrade posebno isticala surovošću, pokazujući užitak u ponižavanju i mučenju zatvorenika. Jedan od njih, Gavrilo Tripković, svjedočio je ovako: ‘Naredila je da sjednem na beton i raširim noge. Imala je taj put kratke pilotske čizme. Iznenada me par puta svom snagom udarila među noge. Izgubio sam svijest od snage udaraca i prevrnuo se.’

Književnica Belobrajdić imala je dakle iza sebe ozbiljan terenski rad prije nego se upustila u pisanje romana. Uopće nije isključeno da je već tada, dajući kreativan doprinos logorskoj torturi, vidjela svoje mjesto u hrvatskoj kulturi. To se u svakom slučaju dogodilo, jer je prema mjerodavnom sudu literarnih veličina krase ‘umješnost i moral’, pa njenu obrednu inicijaciju i uvođenje u elitne odaje nacionalne uljudbe – dirljiv prizor u kojemu hrvatska intelektualna i kulturna krema novači svoj sredovječni podmladak – vrijedi upamtiti kao opscenost najvišega ranga, a valjda i kao poučak o tome kako se čitava jedna biografija, s etičkoga stajališta, može rasplesti u žanru čiste pornografije.

No pod kulisama te scene leži i bogato nalazište istine. Dvije istodobno objavljene vijesti, naime, skalpelskom preciznošću upućuju na to tko je izbačen, a tko ubačen; tko otječe, a tko dotječe; kome su otvorena izlazna, a kome ulazna vrata; tko ‘nije koristan za Hrvatsku’, a tko za Hrvatsku koristan jest, jer ima ispravnu ‘moralnu prosudbu zločina’, tako da konačni saldo, upisan i u sadašnjost i u budućnost, ne ostavlja nikakve dvojbe: Oliver Frljić je out, Tanja Belobrajdić je in.

Društvo hrvatskih književnika adoptiralo je polupismenu spisateljicu iz Vukovara kao što se prigrli draga životinjica, toplo i pokroviteljski, i sva je prilika da su gospodu pisce naročito razgalili krvavi tragovi oko njuškice. ‘Evo, tu je zdjelica s nagradom’, poručili su prilikom uručivanja priznanja, ‘hrani se umjereno, a kada još malo porasteš i usavršiš hodanje uz nogu gospodara, ići ćemo zajedno u lov. Velike su nade koje polažemo u tvoje očnjake!’

Tko još može reći da hrvatska nacionalna kultura nije ogrezla u zločinu? Njezin autentični izraz – kao što potvrđuje primopredaja DHK-ova odlikovanja – reprezentiran je kroz figuru oplemenjenu zavidnim moralnim idiotizmom, očito spremnu na najveće podvige, čak i na to da u spektakularnom preokretu vlastitu sadističku izopačenost, dajući joj drugi etnički predznak, upregne u tragikomičan stvaralački čin, a odsustvo ljudskosti u kulturni kapital.

Kolektivna nevolja s Oliverom Frljićem ležala je pak u tome što je tu izopačenost drsko i bez milosti razotkrivao na kazališnim daskama, a pritom je – sudeći po ‘Trilogiji o hrvatskom fašizmu’ – bio potpuno svjestan činjenice da, prokazujući psihopolitičku motivaciju ‘naših’ zločina, pljuje po hrvatskome kulturnom blagu. Budući da je to činio unutar nacionalne institucije, a ne iz pozicije alternativca na zabačenoj umjetničkoj margini, bilo je samo pitanje vremena kada će ga elita i rulja uspjeti prognati, ne samo kao nekoga tko vrijeđa plemensku osjećajnost, već i kao skarednika koji se nedolično ponaša u hramu.

Špiljski prostor nacionalne kulture, naime, i nije ništa drugo nego poprište organiziranih zločinstava, ritualno započetih još onim uništavanjem više stotina tisuća nepoželjnih knjiga iz javnih biblioteka u vrijeme prvobitne akumulacije državnosti, a nastavljenih serijama rušilačkih juriša u ime duhovne obnove, pod geslom da je jedina prihvatljiva kreacija – likvidacija. Motor te rabote uvijek je rasistički intonirana samodovoljnost, s akterima u rasponu od sirovih egzekutora do sofisticiranih suflera: od one primitivne korčulanske knjižničarke koja puni kontejner ‘ćiriličnom’ literaturom, pa do akademski kultivirane mumije koja će nas, puna liberalnog zanosa, obavijestiti da nam srpska književnost nije bliža od one bugarske.

Da je kojim slučajem ta kultura – barem u međuvremenu – iole ozbiljnije inficirana virusima modernosti, slobodarstva i kritičkoga duha, umjesto što se i dalje smatra riznicom mitoloških narativa i strateškom kotom za obranu nacionalnog identiteta, lako bi dokučila kako je Oliver Frljić nešto ponajbolje što joj se zadnjih godina dogodilo. Ovako, ostaje kolac balade, zažareni ministar kulture Zlatko Hasanbegović, s dovoljno zelotske riješenosti da dovrši ono što je odavno započeto, dostojan nadzornik aktivnosti unutar bodljikave žice. U sklopu tih aktivnosti, kao što vidimo, odvija se prirodna transformacija logorskih čuvara u umjetničke stvaraoce.

Slučaj književne i društvene promocije Tanje Belobrajdić omogućuje nam da takav proces sagledamo izvan ograničenog obzora metafore, da ostanemo sleđeni pred njegovom doslovnošću: od one zatvorske rupe u kojoj je gospođa spisateljica vrijedno premlaćivala zatočenike, pa do svečanoga prijema na kojemu joj predsjednik Društva hrvatskih književnika za to uručuje zasluženo priznanje