Božica Jelušić: NAČELNOST

Povezani članci

• Dvadeset godina poslije: politički gladac, državni jadac
• Bilježnica Robija K.: Sastanak na Jalti
• KUD JE NESTALA POBJEDA
• Obersnel prihvatio imenovanje Olivera Frljića za intendanta riječkog HNK
• Zašto robovlasnici kukaju, a robovi šute?
• Evakuacija jevrejskih centara u SAD-u

Reagirati treba odmah. Na sporu riječ paučina se hvata, na kolebljiv karakter moralna hrđa naliježe. Umjesto povlađivanja, umrežavanja, kompromisiranja, sagibanja glave pred mediokritetima i pristajanja na njihova “genijalna rješenja”, čovjek mora ostati uspravan, nezavisan i nepodmitljiv. Ima li štogod reći, neka to učini glasno, jasno i promptno, u korist svoje slobode i mirnoga sna, koji nikakvo arlaukanje iz “jatačkoga tora” neće moći ugroziti ni razbiti. 

Kao što sam rekla/pisala prijateljici, pobjeda načelnosti veoma je važna i velika stvar u ljudskom ponašanju. Imati principe/načela, znači biti izgrađena ličnost, koja je filtriranjem ponuđenih društvenih obrazaca, došla do onih, koji joj daju da zadrži ponos i osobnost, a da ne izda opća etička pravila, djelujući ne samo u svoju korist, već i za dobrobit drugih. Danima se pitam, zbog čega su naše polemike tako niske, ostrašćene, uličarske, navijačke, obojene interesom klana i krda, nabijene netrpeljivošću i isključivošću. Kultura jezika je prvi kamen spoticanja, a načelnost drugi. Ljudi ne brane načela (koja nemaju), već se verbalno obrušavaju na suprotivu stranu i mišljenje. Ljudi ne njeguju rečenicu, ne traže argument, već posižu za psovkom, za tračem, za invektivom i otrovnim ubodom. Vježbaju prostakluk, cijede slinu nad žrtvom, koja se najčešće ne može i ne umije obraniti.

Ozbiljne ljude to odbija od javnoga života, a promatrače sa strane uvjerava da su švindleri, probigore, diletanti i drznici nositelji nekakvih “javnih zastava”, te da od njihova prepucavanja i jalovih podmetanja zaista nešto zavisi. I naravno, tu su jal i ljubomora i pravilo “kiseloga grožđa”: ono što je nekom željeno a nedohvatno, često biva predmetom nenačelne polemike, dok se javnost smjesta svrstava u tabore, pa jedne ruži a drugima veselo aplaudira. Nije rijedak slučaj, da o meritumu stvari pritom nema najblažega pojma. Nekoliko “javnih ikona” , poput I. M., premda već načetih ozlojeđenošću, cinizmom i staračkim pakostima, te duhovno prilično “abšisanih”, mahom nailaze na odobravatelje, čak i kad uopće nisu u pravu, već se samo iživljavaju slijedom povlaštenog statusa, da mogu za pare isporučiti publici svoja veleumovanja na tjednoj bazi.

Ne može se reći da su Matoš i Ujević, te Krleža i njegovi oponenti bili blagi u polemikama, no postigli su razinu literarnosti, izražavali su svoje poglede na odabrani predmet u širem kontekstu, bistrili su građansku oportunističku baruštinu, učinivši nešto za javnu riječ u globalu. Gotovac pak, svojom je načelnošću pridobivao i one, kojima liberalizam nije bio prva opcija, te je i do danas ostao svjetionikom slobodne misli, dosljedno provodeći načelo da je “najljepše boriti se za izgubljenu stvar”. Reagirati treba odmah. Na sporu riječ paučina se hvata, na kolebljiv karakter moralna hrđa naliježe. Umjesto povlađivanja, umrežavanja, kompromisiranja, sagibanja glave pred mediokritetima i pristajanja na njihova “genijalna rješenja”, čovjek mora ostati uspravan, nezavisan i nepodmitljiv. Ima li štogod reći, neka to učini glasno, jasno i promptno, u korist svoje slobode i mirnoga sna, koji nikakvo arlaukanje iz “jatačkoga tora” neće moći ugroziti ni razbiti.