ENG
Bijeli tunel
Autor/ica 👤dr. Alma Đozić
Izdvajamo
- Znala sam da ne mogu umrijeti kad toliko puno ljudi misli na mene i šalje mi ljubav. Nije još moje vrijeme ponavljala sam neprestano u sebi. Nije još moje vrijeme, nije još…
Povezani članci
Umiranje je tako usamljeno
Jer, priča o čudu zvanom život nije počela onoga dana kada sam se rodila nego onoga dana kada sam se ponovo rodila. Ne mogu da otvorim oči. Osjećam svoje kapke i gledam ih iznutra, svjesna sam njihovog oblika i lakoće, ali ne mogu ih pokrenuti. Kao da su gornje i donje trepavice srasle jedne uz druge. Ipak, same oči su pokretne i uporno kruže ispod tanke kožice u potrazi za nekom pukotinom kroz koju može ući svjetlo. Kroz koju može ući percepcija života. Ali nema pukotine.
O, Bože, možda sam već tamo, na drugoj strani. Tamo gdje nema buđenja, gdje nema percepcije života. Samo energija. Istina je, jer, ustvari, nemam ni tijela, ne osjećam ruke, ramena, noge, trup, grudi. Znači tako je tamo. Imaš neku svijest i neki glas iznutra ali, tijelo te više ne sluša jer ga je napustila duša. Ma, čekaj, nije istina, nešto u grudima ipak osjećam, inače ne bih mogla voditi ovaj razgovor sa sobom. Osim toga, ako sam napustila tijelo zašto onda još tražim pukotinu?
Fokusiram se na ono što ipak osjećam. Grudi kao da su natovarene teškim olovom. Ustvari dišem. Da, dišem, ali teško mi je jer nemam prostora da širim pluća pri udahu, pa kao da nekako dišem unutra, u sebi. U tom ograničenom prostoru moja pluća ne dobivaju zrak izvana, samo recikliraju ono što imaju. Ova spoznaja mi smeta. Smeta mi, znači imam i emocije. Da sigurno ih imam jer srce sad sve brže kuca u protestu i u strahu da neće dobiti dovoljno kisika. I šta to još osjećam? Nešto, esencijalno drugačije od težine na grudnom košu. Nešto oštrije, nešto paralizirajuće. Čini mi se da je, da, sigurna sam da je… Sigurna i užasnuta! To što osjećam je sasvim sigurno bol.
***
Aaaah. Opet bol. Odakle sad dolazi i zašto? Pitanje me neočekivano trza iz omamljenosti i momentalno razbistruje. Sve shvaćam. Znam ko sam, znam gdje sam i znam zašto sam tu.
Prije samo tri dana saopštili su mi da u plućima imam ono od čega ti se noge odsjecaju i duša raspada u grlu. Počinje sa ”R” i ima tri slova… Ali neću napisati tu riječ. Želim to nazvati nekako drugačije. Želim mu dati šansu da prestane biti moj neprijatelj. Nazvat ću ga SAPUTNIK. Moj saputnik na dugom i beskrajno zanimljivom putu ka pronalaženju sebe i svog pravog razloga postojanja.
– Smiri se srce. Nećeš se ugušiti. Ja sam tu, tješim te i čuvam. Ne mogu otvoriti oči i pomjeriti tijelo, ne mogu oduzeti bol, ali mogu te uljuškati svojim riječima. Trebaš mi mirno i nezastrašeno. Ja pomažem tebi, ti pomažeš meni… Zapamti!
Ne znam od kada tačno imam saputnika ali znam da nije želio ostati sam. Poslao je svoje izaslanike u moje kosti. Najveći izaslanik ugnijezdio se otprilike u sredini kičme na mjestu zvanom T9. Na tom mjestu pritisnuo je živce i izazvao nesnosnu bol. U jesen 2013-ste u rano jutro sam kihnula i istog trena završila na podu a kasnije i u hitnoj ambulanti. To je bio bukvalno BIG BANG mom tijelu (to sam kasnije shvatila). Poslije Big Bang-a počeo je, kao što se to desilo i sa Zemljom, novi život u meni, ili novo poimanje života.
***
Prije poznatog Big Bang-a nije bilo nas na zemlji. A možda nije bilo ničeg. Ako to apliciram na sebe onda znači da prije nego što sam kihnula, nisam ni živjela. Ili sam bila mrtva iznutra.
U hitnoj su sve provjerili što su mogli svojom vanjskom observacijom i osim žestoke boli koja mi nije dala da se pomjerim nisu pronašli ništa drugo. Ništa drugo. Tu bol, koja je, počevši od tog dana, trajala puna tri mjeseca, neprestano, mrzila sam, ali sad shvaćam da sam trebala da je volim. Ta bol me ustvari upozorila na to da imam saputnika koji se smjestio u mekano tkivo pluća i osvajao teritoriju ne dajući nikakve znakove svog postojanja. Rastao i rastao… i slao svoje izaslanike uokolo…
Da li me iz ponora vraća zraka mladog sunca koja grebe po očnom kapku ili me iz duboke omamljenosti privlači nešto nalik riječima koje se probijaju kroz gusto zasićenu tekućinu. Kao zvuk koji prenose titrajući fluidi u mom bubnjiću trepere riječi izostavljenih suglasnika i razvučenih samoglasnika: Niiiiiiiuuuu aaaaauuuuu…..uiiiiiiuouuuuiiiiii…..aaaaa…. eeeeeeeuuuuuaaaa… Pokušavam dekodirati buku. Sigurna sam da ima neko značenje. Ali nešto me konstantno odvlači u odsutnost. Zvuk počinje da liči na monotonu radio stanicu poremećenu za pola herca. Poprima neku hrapavost. Niiiiiiiiiuuuuuaaadaaa…..shhhhhiii…iiiiioooo…uuuuiiiiiiiseeeeeeeee…
***
Iznenada, kao sol za buđenje iz nesvijesti u nosnice odnekud ulazi dobro poznati vonj, toliko poseban da ga nije moguće ne prepoznati. Vonj, istovremeno sladunjav, kiseo, gorak i slan. Krv! Miris krvi! Sigurna sam…to je to…ali odakle?! Osjećam kako mi panika počinje otkucavati u sljepočnici.
– Smiri se srce. Pomozi mi. Ja pomažem tebi, ti meni. To je dogovor. Sjećaš se.
Operacija je bila nužna i hitna. Izaslanik u pršljenu T9 prijetio je da odreže nervne veze svim putevima koji idu od nogu i svih organa ispod T9 ka mozgu. Još par mikrometara i to bi značilo nepokretnost u nogama, nekontrolisano mokrenje i sve ostalo što bi bilo nekontrolisano zbog umrlih receptora ispod dijafragme. Nisu me ni pitali da li pristajem na operaciju a da jesu pristala bih, jer ne prihvaćam bespomoćnost.
Objasnili su da će napraviti nekoliko dobrih stvari jednim udarcem. Učvrstit će leđa ugradnjom armature duž kičme koja će držati pršljen ako ta pretanka nit pukne a i odstraniti će dio kosti koji pritiska živce što će opet otkloniti bol. Ustvari, bol je već bila pod kontrolom zahvaljujući morfijumu ali nije bilo preporučljivo koristiti ga duže od par mjeseci radi moguće ovisnosti. I sama sam priželjkivala odsustvo boli bez dopingovanja, jer ne prihvaćam ovisnost.
Ali bol je opet tu, osjećam je čak i jače nego prije mog nestanka u operativnoj narkozi. Osjećam kako me reže svojim oštrim sječivom i ne da mi da dišem.
Ne razumijem ništa? U životu sam se više puta budila iz narkoze. Sjećam se teške glave, opijenosti i mučnine, vrtoglavice, pospanosti. Ali nikad nije bilo boli. Zar to nije presedan da se pacijent probudi iz narkoze i odmah osjeća bol?!
***
Čini mi se da sam otvorila oči a ipak ništa ne vidim. Osjećam prisustvo predmeta, ali na njih ne pada svijetlost, ne znam im oblik, boju, veličinu…
Neminovno iz podsvijesti mi izranja Amirov lik. Amir se rodio sa rijetkim oboljenjem očiju po kome se prvi znak gubljenja vida začinjao u prvoj godini puberteta, a završavao na kraju puberteta – potpunim sljepilom. Kad nam je bilo po dvanaest godina skupa smo vježbali život u vječnom mraku (kad Amiru dođe taj trenutak). U haustoru smo se držali za ruke dok smo slobodnom rukom pipali zidove i pamtili im sve osobenosti. Ogrebotina, grafit, pločica, usjeklina, malter, ograda, poštanski sandučić, zalijepljena žvaka…bile su naše reference.
Gradili smo mape hrapavosti u njegovom i u mom okruženju i ocjenjivali jedno drugo. Ko se bolje snalazio u mraku? Jedan od težih zadataka bio je kad smo morali zavezanih očiju vrhom kišobrana da tapkamo po raznim površinama, koje smo jedno drugom donosili i da tako prepoznamo objekte. Često sam bila bolja od njega. ”Ok, sve mi je jasno”, Amir me zafrkavao, ”ne trebam se brinuti zbog slijepoće. Sve će biti ok, samo moram jednu stvar uraditi a to je, brate, oženiti tebe”. Smijali smo se, a ustvari ništa nije bilo smiješno.
***
Početkom devedeset treće Amir je poginuo u ratu zajedno sa svojim psom Lujkom. Na Mejtašu ih je obojicu skinuo snajperista.
Nikad neću zaboraviti Amirov petnaesti rođendan. Slavili smo ga na ušću Drine, sakriveni iza grmlja, jer se on sve česće stidio svog hendikepa. On otvorenih očiju koje ne vide, ja sa crnim povezom. Da budemo isti. Ležali smo glavama okrenutim prema nebu i sunčali se kad mi je onako iz potpune tišine, nagnuo glavu na rame i šapnuo u uho: ”Hajde bona, poljubi me. Ko zna hoćel’ ikad neka druga. Htio bi znati kako je to od cure čiji izgled pamtim”. Bilo je čudesno i strašno ljubiti tako dobro poznatu tugu. Tople suze kotrljaju se niz moje obraze. Ova tuga nikad nije nestala; Amire anđele.
Osjećam meki ubrus na obrazima kako mi upija suze i konačno prepoznajem značenje buke. To mene dozivaju!
Još se ne mogu odazvati. Osjećam toplinu suza, bol u grudima, miris krvi i medicinskog alkohola, čujem svoje ime koje dozivaju, znam svoju patnju, sve znam. Ali ničim ne mogu pokazati da to znam.
Pokušavam podići ruku i spustiti je na grudi, tamo gdje osjećam pritisak i nesnošljivu bol, ali to mi ne uspijeva. Ruke su teške, kao zalijepljene za krevet. Osjećam da visim između ovdje i tamo. U sebi gledam u unutrašnjost sniježno bijelog tunela koji kao da me mami da kročim u njega. Intuitivno znam da ako zakoračim bol će nestati i ja ću otići. Otići tamo. Ali nešto me ipak drži ovdje. Strah? Ili?
Iz podsvijesti mi, kao spasilački brod izgubljenima na pustom ostrvu, izranja slika moje djece. Mojih dviju kćeri. Njihova bespomoćnost i čednost. Njihova neprikosnovena ljubav i nježnost. Njihova anđeoska ljepota..
Otvaram oči.
***
”Dobro došla gospođo Đozić! Operacija je završena, vi ste u sobi za oporavak od narkoze”. Slušam ove rečenice i vidim zamućenu sliku žene naslonjene na ogradicu mog kreveta i jedino što želim je da joj dam do znanja da sam u neizmjernoj boli koja mi ne dozvoljava disanje. Teškom mukom to mi nekako uspijeva i vidim njen začuđeni pogled. Nije očekivala da patim. Odlazi nekud. Ona odlazi a mene hvata enorman strah. Još malo i disanje će mi postati potpuno nemoguće… Vrati se, molim te. Reci mi neku riječ utjehe…
Nema je. Dugo. Predugo…
Ostajem ponovo sama sa sobom. Umiranje je tako usamljeno.
Ne želim otići tamo, potrebna sam svojoj djeci! Počinjem da krkljam. Čujem taj zastrašujući zvuk kojeg sama nekontrolisano proizvodim.
I drugi su ga čuli! Neko je opet pored mog kreveta. Anesteziolog. Kaže: ”Greškom vam nismo dali morfij odmah nakon operacije. Onaj koji je još bio u krvi je iščeznuo jer je operacija trajala dugo. Sad ćete dobiti novu dozu ali trajat će neko vrijeme prije nego to bude imalo učinak”. Krv mi se ledi. Koliko dugo još mogu izdržati? Meni se čini ni jednu minutu. Radim pokret rukom kojim ga pozivam da spusti uho blizu mojih usta. Kad se sagnuo napuklim i pijanim, meni stranim, glasom polako izgovaram: ”Z o v i t e m o g m u ž a”.
***
Obje moje kćeri rodile su se uz pomoć carskog reza i oba puta je Andrej bio prisutan pri operaciji. Držao me za ruku i gledao preko zavjese taj relativno jednostavan hiruški zahvat pravljenja reza na donjem dijelu trbuha, tik iznad dlakavog trougla, i povlačenja novorođenčeta iz tople i vlažne zaštitne placente u hladnu i suhu atmosferu.
Najkompleksniji osjećaj zadovoljstva u mom životu, do sad, doživjela sam pri oba poroda zbog pritiska tih malenih tijela koje su mi odmah po rođenju spustili na grudi. To i Andrejev i moj zajednički pogled na našu djecu davao je neograničenu sreću. Šta čini pogled na tu grudvu genetičkog materijala i preživljavajuće energije koja je proizašla iz nas samih neopisivo je riječima. Taj klimaks emocija, nakon dugotrajnog diskomforta i boli, ravan je nečemu uzvišenom, levitirajućem. Da su mi u tim trenutcima zatreperila krila sa obje strane ramena sigurna sam da bih umjela letjeti.
Sad sam opet tu, u zoni između sna i jave u bolničkom krevetu, nakon operacije, ali bez novorođenčeta na grudima već sa enormnom boli i pritiskom u njima. Želim biti sretna što su mi sačuvali život, pokretnost nogu, samostalnost, neovisnost, ali ne mogu jer me ova žareća bol vuče ka dnu ponora i jako me plaši.
***
Andrej se u sekundama stvorio kraj mog uzglavlja. Odahnula sam. Sad znam da će sve biti dobro. Pa čak i ako odem neću biti sama. On će me ispratiti i mahati sa početka tunela, dugo, sve dok ne nestanem u bjelini. Dok se i sama u nju ne pretvorim.
Beščujno uzimam njegovu ruku i spuštam je na svoje grudi. ”Diši sa mnom”, tiho izgovaram. I tako mi dišemo. Iz krkljanja i panike prvo u plitko disanje, pa polako u sve dublje i dublje. Ubrzo osjećam probadanje iglom u desnu podlaktičnu venu i hladnu tekućinu, u kojoj je razblažen morfij, kako struji mojom krvlju. Ne obraćam pažnju na onog ko mi aplicira drogu. Mislim samo na disanje. Ne želim izgubiti ritam.
Na učinak droge čekali smo još sat vremena, dišući zajedno. Nakon što su spoznali da opet mogu normalno disati prebacili su nas na odjel ortopedije u malu prostoriju za intenzivnu njegu u kojoj je smio boraviti i spavati i partner, jer bilo je već jako kasno. To me je izvuklo. Nas dvoje sami i skupa sa našom djecom u mislima. To i misao na sve moje prijatelje, anđele, koji su znali šta mi se dešava i konstantno mi slali spasilačku energiju. Znala sam da ne mogu umrijeti kad toliko puno ljudi misli na mene i šalje mi ljubav. Nije još moje vrijeme ponavljala sam neprestano u sebi. Nije još moje vrijeme, nije još…
***
Sljedećeg dana našla sam se u normalnoj bolničkoj sobi sa ljudima polomljenih extremiteta i loše pokretnosti. Uprkos cijeloj situaciji i spoznaji osjećala sam sreću kako mi struji kroz tijelo, sreću i spremnost da dam sve od sebe i uhvatim se normalnog života čim prije.
Samo nekih desetak sati nakon završetka operacije bila sam već na nogama. Čudo ili snaga volje? Ne znam, ali znam da se trebam početi navikavati na čuda jer će ih biti još puno. Jako puno.
Jer, priča o čudu zvanom život nije počela onoga dana kada sam se rodila nego onoga dana kada sam se ponovo rodila.
———————————————–
Ovo je autentična priča dr. Alme Đozić.
Alma je, nažalost, nakon tri užasne godine borbe izgubila bitku s opakom bolešću krajem 2015.
Autor/ica 👤dr. Alma Đozić
