ANTE TOMIĆ Gospa iz Međugorja autentična je koliko i diploma ekonomije u Mostaru, tvrdi Papa

 Čini se ipak da to ne smeta jer je narod skromnih prohtjeva i ne traži ništa originalno. Dok se stari materijal sjajno prodaje i popunjava dvorane do posljednjeg mjesta, Gospa ne mora, kao što ni Lesar ili Sinčić ne moraju, mijenjati repertoar. Gospi je ustvari dosta da se pojavi na pozornici. Ona je nešto kao Mišo Kovač, samo raširi ruke, a publika u suzama otpjeva, od početka do kraja, čitavu pjesmu.

Razgovara ona tako od vremena do vremena s nekolicinom izabranih, nevidljiva ostatku vjernika natiskanih u međugorskoj crkvi, a sam je sadržaj njezina nebeskog pravorijeka zapravo nevažan. Da se Gospa jednom vragolasto našali i umjesto uobičajenih vjerskih općenitosti reče, recimo: “Što nam koka daje to se zove jaje”, nitko to zacijelo ne bi opazio. Savršeno je svejedno što sveta žena govori jer mi katolici ni inače do ženskih riječi mnogo ne držimo. Dosta nam je da je ona tu. Već i sama njezina prisutnost čovjeka uspravlja i popravlja, ozaruje, krijepi, liječi, osvježava, obnavlja, snaži, hrabri, smiruje i tješi. Međugorje je, u jednu riječ, kao nekakav duhovni spa & wellness u kojemu su se milijuni oćutili preporođenima i dolaze ponovno, katkad i preko beskrajnih oceana s drugog kraja svijeta, na zadovoljstvo lokalnog življa koji im po pristupačnim cijenama nudi noćenje, doručak, omlet iznenađenja, teleće odreske sa šampinjonima i raznovrstan izbor suvenira s kojima će razveseliti najmilije u Gvatemali.

Gospa je jedan moćni, kako bi se danas stručno reklo, brend. Ona je u ugostiteljskom i trgovačkom sektoru otvorila tisuće radnih mjesta i u Hercegovini i u susjednoj Dalmaciji, njezino je božansko biće naš neprocjenjiv ekonomski interes i sve nas zajedno, pa i ako ste agnostik, ateist, musliman ili komunist, mora onespokojiti kad papa Frane, vrhovni katolički vođa i autoritet, izokola primijeti kako je Gospa u Međugorju autentična koliko i diploma ekonomije u Mostaru.

Zazeblo nas je kad je prije godinu i pol rekao da Gospa “nije šefica poštanskog ureda da stalno šalje poruke”. Fra Jozi Zovku, nekadašnjem međugorskom župniku i mentoru maloljetnih vidjelica i vidjelaca, a koji je nedavno blagoslovljenom vodom otjerao Belzebuba s Pantovčaka, Papin vic zasigurno nije bio naročito smiješan, a ta strepnja i zabrinutost samo se pojačava kako se približava lipanj, kada će iz Vatikana, prema tvrdnjama upućenih, doći definitivna, pravomoćna presuda bez mogućnosti žalbe, što se na čuvenom brdu zaista dogodilo.

Neće nam se, najavljuju, svidjeti taj dokument. Kongregacija za nauk vjere odbacit će nadnaravnost događaja. Nije bilo nikakvog čuda. Bogzna s kime su djeca razgovarala. Bit će im se ukazala Doris Dragović. Ostavit će Međugorju možda samo jadni nadomjestak da bude kao nekakav placebo lijek. Ako vjerujete da vam pomaže, pa dobro, nastavite to uzimati, neće vam naškoditi, ali službeno se, da se razumijemo, ne preporučuje. Ako želite pravu stvar, the real deal, morate ćete u priznata mjesta ukazanja, Lourdes ili Fatimu.

Priča o autentičnosti međugorske Gospe meni je nešto nalik zabranama s kojima su nas dočekali kad smo ulazili u Europsku uniju. Baš kao što su nam u jednom trenutku u Bruxellesu odrekli pravo da pravimo šampanjac, pršut, kranjske kobasice, prošek i parmezan, jer se netko drugi prethodno upisao kao njihov jedini proizvođač, sad ćemo u Rimu izgubiti pravo na Gospu. I taj brend netko je već zaštitio. Stariji i neizmjerno bogatiji i utjecajniji lurdski i fatimski lobi podlo će izgurati nejako Međugorje iz hodočasničkog biznisa.

Što god mislili o Gospi, vjerovali ili ne vjerovali, molili se ili ne molili, to vas, ponavljam, mora zabrinuti. Papina odluka nadilazi teološke istine, riječ je o ekonomskoj dobrobiti jedne regije, o egzistenciji tisuća onih koji s čistim posteljama i toplim obrocima dočekuju međunarodno mnoštvo. Marija Bogorodica je u trideset četiri godine u hercegovačkom kršu učinila mnogo toga zaista i lijepog i čudesnog. Pa i da nije napravila ništa osim teniskog terena na kojem je stasao Marin Čilić, budući pobjednik US Opena, ja bih bio zadivljen njezinim podvigom.

I baš mi je bolno i nepravedno da nam se to sada oduzima. Međugorska Gospa, uvjeren sam, vjerojatno je i bolja i čudotvornija i ljepša od fatimske i lurdske i nešto se svakako mora učiniti da je spasimo. Ako se papa Frane zainati, mogli bismo možda masovno mu otkazati poslušnost i prijeći na drugu vjeru. U povijesti je napokon bilo mnogo takvih primjera. Ako u Vatikanu ne daju da to bude katolička Gospa, pa dobro, mi ćemo je učiniti pravoslavnom Gospojinom. Preinake ne bi bile bogzna kako velike. Fratri bi se samo trebali prestati brijati, a Gospa bi, mjesto običnim jezikom, s vidjelicama i vidiocima razgovarala na crkvenoslavenskom.

Ili možda ipak ne. Posao bi užasno stradao. Rusa, Bugara, Grka, Rumunja, Srba, Makedonaca i drugih pravoslavaca nema ni blizu kao katoličkih hodočasnika.

Kako bilo, nešto se u najskorije vrijeme mora obavezno mora napraviti i moramo to napraviti sami, jer ako budemo čekali da nam Gospa pomogne, od toga, bojim se, neće biti ništa.