Almin Kaplan: Habemus papam

Povezani članci

• MEHMEDALIJA OSMIĆ O AFERI PANDORA: Istraga je kanalisana da bi se zaštitila lopovska banda koja vlada državom
• Hrvatski pakao kao stvarnost
• Dva nijema i jedan zvučni film u Jasenovcu
• Svetislav Basara: Ptičiji izmet
• Tomaž Mastnak: Thatcherica i njeni unuci
• Hrvatska „nema novca“, neće pomoći svim građanima

 Piše: Almin Kaplan

Dok su na katedrali zvonila zvona, mladi svećanik Ivan je u predsoblju iza oltara molio Boga. Molitvi je bio predan do te mjere da je u jednom trenutku pomislio kako će izgubiti svijest. Srećom, uhvatio se za ormarić u kojem su stajale relikvije za misno slavlje i uspješno se odupro gravitaciji hladnog pločnika. Tad se sjeti da je zaboravio nazvati Jozu i reći mu da upali podno grijanje. Međutim, za to je već bilo kasno: Jozo je vjerovatno već mrtav pijan – pomislio je Ivan. Ali se ubrzo utješio s tim da će katedrala večeras biti krcata i da će je vjernici zagrijati svojim tijelima.

Nakon što je završio svoju molitvu, prisjetio se molitvene vrtoglavice – da tako ju je definisao – a zatim se utješio kako je to bila Božija volja. Ali, osim Božije volje, bilo je u toj vrtoglavici i sinoćne nesanice, mislio je Ivan. Sinoć, nakon utakmice lige prvaka, sa društvom je odsjeo u jednom baru i poprilično se napio. Poslije nije mogao zaspati jer su ga proganjale misli kako neće moći odgovoriti izazovu koji mu je kardinal postavio, ostavivši mu da upravlja crkvom dok je on u Rimu. Tek je negdje u zoru uspio malo dremnuti, tako da je vjerovatno i to djelomično doprinjelo maloprijašnjem molitvenom iskustvu.

Žamor iza oltara bivao je sve jači, što je bio znak da vjernici konstantno pristižu. Nikad prije nije imao takvu tremu, a i malaksalost koja je usljedila nakon vrtoglavice nije jenjavala, što ga je poprilično zabrinjavalo. Sjetio se da čitav dan skoro ništa nije jeo. Padalo mu je na pamet da nešto učini po tom pitanju, ali pri samoj pomisli na hranu javila bi mu se neka podmukla mučnina, nakon čega bi odmah odustajao. Onda se sjetio kako bi možda mogao popiti red bull, i pritom je u sebi jasno čuo onu reklamu u  kojoj ženski glas govori: „red bull daje ti krila“. Tada je na zidu ugledao anđela u letu i skoro se nasmijao. Brzo je izgovorio ime Gospodnje i odagnao nečiste misli. Ali samo na trenutak. Iduće što mu je iskrslo pred oči, vjerovatno je to bilo djelo samog nečastivog, bilo je kako on, Ivan sluga Božiji, praćkom gađa anđela. Bacio se na koljena i počeo brzo, skoro na glas, sricati molitvu.

A onda je zazvonio telefon. Opet sam zaboravio ugasiti zvono, pomislio je i pogledao na displej. Bila je to poruka od kardinala: „Habemus papam! A što smo se smorili na konklavi, od umora smo svi popadali. Evo još ima nekih situacija pa ćemo na večeru. Crko od gladi. Ako nisi već čuo, novi je papa iza Argentine (ma svi smo iznenađeni) i zove se Jorge Mario Bergoglio (sveti Franjo). Nadam se da je tamo sve ok. Čujemo se sutra. Sad ću ugasiti mobitel, nedaju nam ih koristiti.“

Uvjek ga je činila sretnim poruka od kardinala, pogotovo ako je pisana ovozemaljskim jezikom, pa se na Ivanovom licu koje je zurilo u displej njegovog iphona pojavio izraz blaženstva. Nakon što se zadovoljio fantazijama koje su mu u tom trenutku prolazile kroz glavu, Ivan je ponovo počeo čitati poruku s namjerom da zapamti ime novog pape, kako bi istim mogao zamjenuti ime predhodnog, u molitvi na koju su vjernici s druge strane oltara strpljivo čekali. Ali klinac…

Jorge Mario Bergoglio – kako se to uopće izgovara, prošlo je Ivanu kroz glavu. Koga da to pita? Nekog od balavaca ministranata, pa da se sutra šprdaju s njim kako ne zna izgovoriti latinoameričko ime? Da mu možda kad i njega nekad izaberu za papu (svi se tomu potajno nadaju, pa i Ivan) to prigovoraju; pa da se tada čitava planeta s njim izvodi šegu. Lomio je Ivan jezik na papinom imenu: Džorg, Džordž, Jorh, Jerh…, i znao da ni jedan od načina na koji ih je izgovarao nije ispravan. Trenutak kad je trebalo izaći pred vjernike bivao je sve bliži, a on, kardinalova desna ruka, nije uspjevao naći nikakvo riješenje. Pomislio je i na to da padne u nesvjest i tako izbjegne izlazak pred vjernike, ali tada ga ne bi imao ko zamjeniti, a i njegovu bi laž raskrinkao lukavi kardinal. Zbog te njegove lukavštine ga je Ivan i volio, ali sad mu je ta kardinalova osobina bila mrska. Suvišna.

Dok je Ivan molio Boga da mu pomogne, da mu šapne kako se izgovara ime novog Petrovog nasljednika, ušao je ministrant i rekao da je vrijeme. Ivan mu je odmahnu rukom i nevoljko krenuo. Kad je došao pred oltar vidjeo je da je crkva puna, čak je bilo ljudi i vani na trgu, što se dalo primjenititi kroz otvorena vrata katedrale. Jedan od ministranata je namještao mikrofon, a Ivan je, vidjevši to, pomislio kako se neće prosuti samo pred vjernicima u katedrali već će o tome brujati cijeli grad. Ali izbora nije bilo. Jedino što ga nije napuštalo bila je nada u Boga. U glavi mu se vrtila pjesma „…neka se čudo desi…“  I uistinu, Ivan je svim svojim bićem prizivao čudo.

Molitvu je otpočeo mehanički, stalno premećući papino ime u mislima s nadom da će doći do pravog izgovora. I onda, u jednom trenutku, prisjetio se crvene knjižice koju je još kao nevjernik (dok je išao u gimnaziju) vidio na stolu svoje kolegice. Poslije, jer se toj istoj kolegici udvarao, tu je knjigu i pročitao.  Bila je to knjiga iz edicije Reč i Misao (džepno izdanje), a na njoj je pisalo Horhe a pisac se zvao Jorge, prisjećao se Ivan. Da, rekao je u sebi, papa se zove Horhe Mario Be… i tu opet zastao. Bio je siguran da prve dvije riječi izgovara pravilno, ali kako se izgovara zadnja? Kako se približavalo vrijeme kada umjesto pape Ratzingera mora reći papa Horhe Mario Be…  Ivanu su počela klecati koljena. Tad se odlučio svoj jezik prepustiti mehanici koju je diktirala bezbroj puta izgovorena molitva, vjerujući kako će mu Bog pomoći tako što će njegov jezik prelomiti u datom trenutku na pravi način, i tako mu omogućiti da ime novog pape izgovori kako se ono već izgovara. I, upravo u trenutku kad je trebalo izreći to latinoameričko ime, katedralom se prolomilo: „…našeg novog papu Horhe Luisa Borhesa.“

Među vjernicima je zavladala tišina. Međusobno su se sagledavali, onda jedni drugima nešto šaptali; kako li to već biva kad se desi čudo. Jer, čudo se uistinu desilo, samo što su ga rijetki među prisutnima bili svjesni.