Građanski ustanak

Autor/ica 👤Dino Mustafić 26.7.2022. u 08:50

Povezani članci

Građanski ustanak

foto: š.g

Ne mogu da se svaki put pred opšte izbore ne upitam : Hoće li se ikad ova država svesti na suštinu i svrhu moderne države, na samo jednu od mnogih javnih uslužnih djelatnosti? Svjestan sam da je to spor i evolutivni proces koji u našem slučaju ponajprije ovisi od vanjskopolitičkih pritisaka i okolnosti. Vjerojatno moja generacija to neće doživjeti. Nacionalističko uništenje našeg društva odveć je temeljito urađeno; duboko su zaorali i decenijama žanju plodove. Zakazani protestni skup jedinstva pred OHR-om za vrijednosti građanske države na poziv nekoliko političkih partija uoči Dana ustanka naroda BiH 27 jula podsjetio je sve nas koliko je važno ne prihvatiti nijedan politički ishod u BiH kao nužan historijski determinizam. Pomirimo li se s takvim neminovnostima odustali bismo od odgovornosti kao moralna bića. Iz tog razloga antifašistički ustanak 1941. ne možemo posmatrati kroz banalnu podjelu na Lijevo i Desno. On je bio nešto neuporedivo više od toga. Bio je to čin kojim se naša mala i historijski nesretna zemlja odredila da stane na stranu civilizacije, uključila se u njene glavne tokove i dala nesrazmjerno velik doprinos pobjedi nad nacizmom. Kasnije je pod vodstvom jugoslovenskih komunista njena borba protiv staljinizma također imala epohalni značaj u odričnom NE. Sa ove distance svima je jasno kako su uprkos užasnim manama, pa i počinjenim zločinima u ime ideologije, jugoslovenski komunisti ovaj prostor i ove ljude izvukli iz višedecenijske zaostalosti urbanizacijom, industrijalizacijom, enormnim ulaganjima u infrastrukturu, posebice u školstvo i zdravstvo. Spasili su žene od patrijarhata, stvorili građansku klasu i nakon početnog revolucionarnog totalitarizma uspostavili su pravnu sigurnost i – najvažnije – niko nije morao strepiti za svoj život ili imovinu zbog svoje etničke pripadnosti. Naravno, poznajemo i ne zaboravljamo i tešku epizodu kako su poslije 1945. Nijemci i Talijani doživjeli tragičnu sudbinu na području nekadašnje zajedničke nam države. A onda se krajem prošlog vijeka desio nacionalistički cunami koji nas je zapljusnuo 1987. a kulminirao 1990. i tako onemogućio kritičko preispitivanje režima Titove Jugoslavije. Od tada pa sve do danas suočeni smo s antikomunističkim i nacionalističkim revizionizmom koji je otišao u drugu krajnost, u falsifikat. Naravno, da se ondašnji monopartijski režim u odnosu na aktualni partokratski sistem doima u mnogočemu civiliziranijim. Danas smo primorani braniti ga od nacionalističke histerije što nam onemogućava da ga hladno posmatramo kao režim koji bi u normalnim okolnostima svakako zasluživao oštru kritiku. U ovim, abnormalnim okolnostima za sada nam ne ostaje drugo nego da ga ispratimo kao civilizacijski zenit. Ako usporedimo “načela i vrijednosti” za koje su se zauzimali naši preci u vihoru Drugog svjetskog rata sa stanjem u današnjem društvu koje dovodi u pitanje sve ideale jednakosti, solidarnosti, zajedništva i progresa vidjet ćemo da živimo u trivijalnom političkom vremenu, prepunom gorčine i straha. Taj osjećaj pogoduje etničkim demagozima koji nemaju ništa drugo za cilj nego održavati vlast. Njihova politička borba se svodi na profit, novac koji će zaraditi na daljnjoj diobi u ime naroda, transferišući svoju zaradu na inostrane račune. Etničke partije u BiH nemaju izbora nego imati loše odnose. Te partije žive na tezi da ne mogu imati dobre odnose. Njegovanjem loših odnosa one njeguju razlog svog postojanja. Ima li smisla očekivati od nacionalista da odustanu od vlastite suštine?

Takva politika računa na agresiju i ljutnju, nije zainteresovana za rješenja, nema ideja, jer samo u lošim prilikama vidi svoju šansu kako ostati na postojećim pozicijama. Lideri takvih politika preziru građanski identitet i kosmopolitizam, zaziru od civilnog društva i svega što je “drukčije”. Oni vode partije koje godinama rade na platformi mržnje, intonaciji zla koje se slavi kao nacionalna vrijednost i hrabrost, to su etničke autokrate koji vladaju skoro tri decenije. Etablirani nacionalisti, demagozi, populisti, radikalni desničari i prodani ljevičari koji pred izbore koketiraju s desnicom, objedinjeni su željom za vlašću i moći, sa neskrivenim gađenjem prema drugačijim, prema onim pojedincima koji iskaču iz omeđenih etničkih torova i pokažu principijelni stav sa kičmom umjesto klimoglava većini. Nismo dovoljno naučili lekcije iz naše prošlosti i zato su sada već zaboravljene, ali još i strašnije, one su ponovljene. Jer kada u politici nema ničega, nema dubine, nema ideja niti ideala, ona je blizu fašističke doktrine karizmatičnog vođe koji po volji može i mora mobilizirati masu, svoj etnos kao žrtvu onih drugih “vjekovnih” neprijatelja. Sve je to značajno podržano od korumpiranih akademskih novostvorenih elita i prodanih intelektualaca koji nisu nikada imali povjerenje u demokratiju, socijalnu pravednost i društveni napredak. Sadašnja duhovna skučenost i vulgarni politički primitivizam jedino može dovesti do ponovljenog nasilja iz 90-ih.

Naša jedina nada su godinama bili pozitivni svjetski trendovi koji bi ove beznačajne državice na Balkanu mogli povući sa sobom logikom evolutivnog progresa. Međutim, Evropa sve više nalikuje na nacionalističko polje i ponavlja obrasce koje su naši nacionalisti, poput kakve perverzne avangarde, uspostavili još krajem devedesetih godina.

Dejtonski mirovni sporazum je tako koncipiran da samim sobom generira nepovjerenje i protežira kolektivitete. Čim se o tome povede u javnosti rasprava, odmah se to tumači kao redukcija nečijih prava, da se nekome nešto oduzima. Međutim, nijedna politička zajednica na ovome svijetu ne može ostati u glibu vremena, ona se historijski mora mijenjati kao što su to činile i druge države. Priroda političkog poretka u ovoj zemlji je takva da se čak i progresivno orijentisani intelektualci sa naglašenim građanskim identitetom dovode u situaciju da budu predstavljeni kao reprezenti jedne etničke ideje ako kritikuju postojeći Dejtonski sporazum. Ako je Bosnu i Hercegovinu moguće graditi samo u ravni njene sadašnje egzistencije, etničke “demokratije” kao nepromjenjive kategorije za sva vremena, siguran sam da ćemo narednih decenija i godina živjeti kao periferna i zaostala država. Licemjerno je od strane međunarodnih predstavnika gledati godinama kako se pate građani BiH i stalno nam poručivati o njenoj historijskoj i kulturnoj specifičnosti, važnosti ovakve multietničke zajednice za Evropu, a u isto vrijeme ne činiti ništa da se probudi evropska nada kako možemo živjeti u materijalnom, moralnom, duhovnom i svakom drugom smislu bolje. I sam se vrlo glasno zalažem za evropski intervencionizam koji nas može osloboditi ovog nacionalističkog, korumpiranog i kriminogenog ološa na vlasti. Nažalost, već sada je jasno da se OHR involvirao u predizbornu kampanju sa svojim promašenim taktičkim potezima Izbornog zakona u ladici i to u najgorem mogućem tajmingu koji sada potencira etničko homogeniziranje i dodatno zaoštrava političke odnose. Izgleda očito ciljano da bi bilo slučajno. Dokument koji je medijski procurio iz ureda OHR-a bez sumnje je dugoročna izdaja evropskih principa, cementira status

quo i omogućava dominaciju nacionalističkih, etničkih stranaka. Ujedno to bi bio direktan politički atak na multietničke stranke i manjinska prava. Vrlo kompromitirajuće za OHR u svakom pogledu. Ako upozoravaju predstavnici manjinskih zajednica da nova izborna rješenja idu na uštrb evropskih demokratskih vrijednosti i donose nove diskriminatorne odredbe onda se analitičari,savjetnici i diplomate u OHR-u moraju dobro zapitati i razmisliti. Pri tome oni moraju imati svijest da je proteklih godina sve što je dobro, pametno, evropski i liberalno u ovoj zemlji napravljeno jeste baš zahvaljujući nametnutim odlukama visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini. Proteklih dana je izneseno toliko teških i neoborivih argumenata inostranih diplomata i bivših zaposlenika međunarodne zajednice u BiH koji ukazuju da je svako nametanje Izbornog zakona riskantan potez osim tehničkog aspekta zaštite integriteta izbora. Mnogi inostrani mediji konstatuju da je Schmidt “očigledno pod velikim pritiskom” nekih američkih zvaničnika koji smatraju da se mora napraviti “dogovor između Bošnjaka i Hrvata” kako bi se Federacija deblokirala.” HDZ BiH je uz višemjesečni pritisak Hrvatske očito uspio da ubijedi zapadne sile da naprave ustupke jer u protivnom će pojačati politiku blokada i ucjena nakon izbora 2. oktobra ako se njihove želje ne uzmu u obzir. Sve to međutim ne amnestira probosanske stranke koje su doživjele diplomatski krah kakvu kratkovida, destruktivna i diletantska politika i zaslužuje. Ona će generacijski sa sobom u ambis povući i mnoge plemenite ideje i snove, uključujući i onaj o građanskoj državi za koji su mnogi dali svoje živote. Umjesto populističke rike koja ide na ruku segregacijskom nacionalizmu HDZ-a izlazak iz ove situacije je moguć samo trajnim napuštanjem narativa predsjednika etničkih stranaka kao odgovornosti cijelih naroda. Mučno je bilo gledati i slušati sramne poruke pojedinih stranačkih aktivista koji se nazivaju probosanskim, a usmjerene prema bosanskohercegovačkim Hrvatima koje tako vežu cijeli jedan narod za jednu stranku-HDZ. Time se pomaže Čoviću da ne snosi odgovornost za svoju tragičnu politiku već se sve prebacuje na narod. Tako se daje legitimitet nositeljima etnonacionalističkih politika koji onda ostaju jedini politički partneri sa kapacitetom za sporazum u očima međunarodne zajednice. Umjesto toga treba razobličavati njihove namjere i jasno pokazati da su to politike protiv principa na kojima funkcioniraju demokratske države pozivajući se na niz presuda Evropskog suda za ljudska prava, od presude u slučaju „Sejdić i Finci“ (2009), pa do presude „Pudarić vs. BiH“ (2021). Pravna snaga mišljenja Venecijanske komisije, rezolucije parlamenata važnih zemalja poput Njemačke, brojna mišljenja nezavisnih eksperata, jasno određuju politički pravac građanske demokratije i neodrživost etnonacionalnog diskriminatornog režima. Svako okupljanje pred međunarodnim institucijama u BiH mora biti politički artikulisano i potkrijepljeno temeljitom promjenom izbornog zakona u Federaciji, ali i na nivou BiH koja još uvijek nije jedna izborna jedinica. Na takvom skupu nema mjesta aplauzu političarima koji dolaze ogrnuti zastavama države koju su odavno izdali etničkim talovima i neprincipijelnim pozicijama. Građanski ustanak će natjerati aktuelnu i svaku buduću vlast da konačno implementira odluku Evropskog suda za ljudska prava u predmetu „Sejdić-Finci“.

To je nesumnjivo prvo što treba da se uradi. U svemu tome, potrebno je osnažiti pritisak civilnog društva, i naročito političkih partija koje su na bilo koji način podrška manjinskim zajednicama da vrše pritisak na zakonodavnu vlast, da to ponovo postane političko pitanje par excellence. Vjerujem samo onim koji se zalažu za državu koja će biti neutralna i nepristrana prema svakom građaninu. Oni drugi žele državu koja svim sredstvima podsjeća podanike da je vlasništvo jedne etničke grupe i njezinog navodno ‘prirodnog’ prava da tu državu uređuje po svojoj volji.