POVJERENICI Europske komisije podržali su prijedlog Viviane Reding da se Hrvatskoj nametnu sankcije piše Index. Reding je zajedno s predsjednikom EK Joseom Manuelom Barrosom i povjerenikom Štefanom Fueleom još u petak obavijestila čitav kolegij povjerenika da Hrvatska krši odredbe o
Hrvatska dolazi iz političkog podneblja koje je u drugoj polovici prošlog stoljeća porodilo neke od najinspirativnijih i najpotentnijih političkih ideja novoga doba: samoupravljanje, bratstvo i jedinstvo, minuciozno osmišljeni federalizam, nesvrstanost. I kako se onda, pobogu, može na ulaznim vratima EU-a pojaviti kao plačipizda koja slineći govori kako se time ostvaruje nekakav njen “tisućgodišnji san”, a ona se, biva, vraća tamo gdje je uvijek i bila?
Nisu hrvatski političari koji su tragali za državnim okvirom u koga će integrirati Hrvatsku bili snishodljive sluge nego prisebni ljudi koju su uočili jednostavnu istinu da je politička, ekonomska i kulturna integracija jedini razumni izbor za ovu malu, slabo naseljenu provinciju s oskudnim resursima.
Ovo je slobodna zemlja u kojoj nitko nikoga ne sili da masturbira, pogotovo ne onoga tko zna da mu masturbacija šteti i danas, jednako pa možda čak i više nego što mu je štetila nekad. Isto tako, nitko nikoga ne može niti smije sprečavat da s ljudima podijeli svoja bolna iskustva i da ih upozorava šta se može dogodit kada King Kong igra ping pong sa svojim ding dong.
EUROPSKI uhidbeni nalog bit će izglasan kako je i predložen, rekao je naknadno Milanović na sjednici Vlade i rekao da je cilj zaštititi branitelje. ‘Ako je bilo zločina, rješavat ćemo ih sami, i time radimo uslugu zemljama članicama’, rekao je
Teško je zamisliti užas šestogodišnjeg dječaka koji iz hrpe leševa viče “babo, gdje si?”, teško je zamisliti užas šestogodišnje djevojčice koja čeka da joj se mrtva majka probudi, ali neobično je lako iznad njih, s kalašnjikovima u rukama, zamisliti bilo koju od te dvije vojske. Ni jedna ni druga nisu tog jutra krenule graditi nasipe po Bosni, pa pod nerazjašnjenim okolnostima poubijale dvjesto ljudi.
Radi se o ozbiljnim stvarima. Pročitaj analize upućenih ljudi pa ćeš vidjet da ništa nije slučajno, da »nije slučajno da je Josipović u Londonu bio i s kraljicom i s premijerom«, da »nije slučajno da je Milanović u isto vrijeme dao intervju BBC-u«, te da »nije slučajno ni tjednik Bild, iza kojega stoje britanske službe, u isto vrijeme objavio negativno intoniran tekst o Hrvatskoj«.
Milanovićeva vlada brani pozicije francuske građanske revolucije koje se tiču odvajanja države i crkve, primata države nad obitelji u obrazovnom sistemu, autonomije sudskih institucija (što uključuje i hrvatski Ustavni sud, koji je međutim sam popljuvao tu tekovinu, pretrčavši u suparnički tabor). Samim tim, svi koji se tome suprotstavljaju, u ovom slučaju Crkva, odabrali su stranu kontrarevolucije.
Lijevi zagovornici tzv. direktne demokracije sada razgoračenih očiju mogu vidjeti da referendum nije uvijek nešto bogomdano, nego da ga većina može zloupotrijebiti protiv manjine (danas protiv seksualne, a sutra možda i srpske ili neke treće).
Ako ovaj ekonomski model pod neuspješnim hrvatskim kapitalizmom ne valja, vratimo se ekonomskom modelu pod puno uspješnijim socijalizmom. A on je uključivao ne samo turizam, bankarske i druge oblike uslužnih djelatnosti, nego i metaloprerađivačku, prehrambenu i druge industrije, napokon i poljoprivredu, s kojom se i onda kuburilo, ali je ipak puno bolje stajala i bez milijardi poticaja koji danas na nju odlaze.
Kako, pobogu, Hrvatska može tražiti od Srbije da skine ratni šinjel i uklopi se u demokratiziranu regiju, a sama navlači pancirku nacionalno isključive države u kojoj je sve više izljeva antisrpstva, protkanog jasnim znakovima nostalgije za NDH?! Zato je vrlo važno da se Zoran Milanović ovako “muški” suprotstavlja Ruži Tomašić, koja postaje neka vrsta nevidljivog šefa Karamarkovog HDZ-a, ali pitanje je i koliko je to dovoljno.
Nikakvom vikom se ne može sakriti da su ovi sindikati i danas pokazali da su dorasli samo tome da se bore za veću ‘hranarinu’ radnika, a ne i za ono što nije ni spomenuto, radničko dioničarstvo i radnička participacija, što jedino može trajno unaprijediti njihov položaj.
Bojkot je bio toliko temeljit da se nedjeljni izlazak na izbore može bez imalo pretjerivanja nazvati imitacijom izbora, što je sasvim logična posljedica činjenice da u Hrvatskoj imamo i imitaciju politike. Ta politika, a tu su ravnopravno uključeni i SDP i HDZ, ne samo da nije u stanju riješiti ovu hrvatsku krizu, nego nije ni blizu tome da pojmi njene uzroke.
Hrvatska agresija na Bosnu i Hercegovinu u svojoj školskoj definiciji završava, uostalom, potpisivanjem splitskog i washingtonskog sporazuma, odnosno vojnog saveza – onim dakle Alijinim veselim “ma ko je to nama došo!” – pa ako sve ono što se dogodilo do tada nije među ostalim bilo i hrvatska agresija na BiH, ne samo da onda nije bila ni srpska agresija na Bosnu već srpska agresija nije bio ni napad JNA na Hrvatsku.
© Copyright 2023 tacno.net. Sva prava zadržana.
ENG
