Radnicima je devedesetih nametnut drveni naziv “djelatnici”, pa im je poslije vraćen stari, ali se time ništa nije promijenilo. Danas im je gore nego ikada. Na isti način, nema razloga da se Srbima u Hrvatskoj ne vrati status konstitutivnog naroda – nema ni političkih ni povijesnih razloga da se oni statusno ne izjednače sa Srbima i Hrvatima u BiH – ali to nije nikakvo jamstvo da im se ne bi dogodilo ovo s ćirilicom.
Palanački, provincijalni duh pravoslavizma, na sasvim ne-teorijskom nivou, vidi se i u očiglednoj raskoši u kojoj neke vladike i neki sveštenici žive. Kao da ona komunistička parola „popovi – lopovi“, u postkomunističkom društvu tek pokazuje svoju delimičnu istinolikost.
Izvršni sekretar SNSD-a Rajko Vasić podnio je ostavku na ovu funkciju, koju je predsjednik SNSD-a Milorad Dodik danas prihvatio. “Pošto se moje ime i dužnost u stranci posljednjih dana u javnosti nastoji iskoristiti za nanošenje štete Savezu nezavisnih socijaldemokrata, juče
Najskuplja Srpska Riječ Matije Bećkovića na akciji sa 90 odsto popusta; ili, hoćete novu sliku, upadnem u čekaonicu naših bolnica, pitam komšiju šta te boli, kaže on boli me qurac, ali mi se pojavio čmičak od izdaje, prisutan, tvrdi on, u svakom od nekoliko srbskih penisa koje posedujem.
U globalno kriznim vremenima, bilo bi za očekivati da konzervativci postanu konzervativniji, a liberalni liberalniji. Posledično, na unutrašnjepolitičkom planu, opasnost po zemlju, bilo da je realna ili produkt spina, rezultira oštrim političkim podelama.
Najžešći otpor demokratizaciji i zapadnim vrijednostima dogodio se u bivšoj Jugoslaviji upravo zato što je ta zemlja sa svojim liberalnim i tržišnim socijalizmom i svojim antifašističkim i antistaljinističkim nasljeđem bila najspremnija za tranziciju i već je bila kulturološki integrirana u Zapadnu Europu.
Autori koji izriču tvdnju o sveprisutnom nacionalizmu, po pravilu ne reflektuju činjenicu da je ista tvrdnja mogla nastati na aprioran (ideološki) način. Uvek imaju naivan stav da je to samo opis stvarnosti. S druge strane, ovi autori po pravilu smatraju da nije uputno baviti se okolnim nacionalizmima, što na nivou govora takođe odgovara šemi po kojoj postoji samo jedan nacionalizam.
Veliki broj javnih ličnosti u Srbiji, liberalna opozicija, Srpska pravoslavna crkva (SPC), Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU) i druge brojne nacionalne i javne institucije, ugledne javne ličnosti i deo nevladinih organizacija ne pridaju veliki značaj Briselskom sporazumu. Stiče se utisak da liberalna opozicija, brojne javne ličnosti i nevladine organizacije smatraju da su za Srbiju neke druge teme, a ne Kosovo, prioritet.
Za sada nepoznate osobe sinoć su bacale kamenje na nedavno otvoreni novi Islamski centar u Rijeci, pri čemu je razbijeno prozorsko staklo, a niko nije povrijeđen, saopšteno je iz primorsko-goranske Policijske uprave. Policiji je sinoć oko 22 sata dojavljeno da
Na Fejsbuk stranicama ekstremnih desnih pokreta osvanule su ažurirane liste izdajnika. Pridodati su Beograđani kao takvi, jer niti su došli niti su se u prolazu duže zadržavali, “Delije”, bez kojih se izgleda nema snage za rušenje i pljačku prodavnica; nezadovoljni stanjem u zemlji, za koje desnica veruje da u njoj vide zaštitnika svojih interesa i donosioca bolje budućnosti.
Način na koji su se političari bavili temom Kosova a koja je godinama sramno prodavana kao najvažnija tema širokim masama birača verovatno je samo dodatno pripremila teren za ovakvu statistiku. Setimo se samo izjave predsednika Srbije Tomislava Nikolića iz jula protekle godine da se ne bi rukovao sa Hašimom Tačijem.
Banalni nacionalizam je neprestano pozivanje na „naciju“, „narod“, „državu“ (the nation, the people, the state) kao nešto što se podrazumeva samo po sebi, Ding an sich, nešto što je u bazi svega ostalog, nešto što je neizbrisivo. Gde postoji pojam nacije i nacionalna država, tu ima i banalnog nacionalizma. Njega se, pak, nismo rešili.
Interesi i opstanak Bošnjaka mogli su se uspješnije zastupati i čuvati u okviru brige za očuvanje Bosne i Hercegovine kao međunarodnopravnog okvira njihovog postojanja u kontekstu ustavno garantovane jednakosti svih građana i sva tri naroda. Izetbegović i njegov tim opredijelili su se da zastupaju tumačenje rata iz sužene perspektive prvenstveno stradanja Bošnjaka zanemarujući širu i lako dokazivu sliku po kojoj je Bosna i Hercegovina kao međunarodno priznata država bila žrtva velikodržavnih planova iz susjedstva.
Kako, pobogu, Hrvatska može tražiti od Srbije da skine ratni šinjel i uklopi se u demokratiziranu regiju, a sama navlači pancirku nacionalno isključive države u kojoj je sve više izljeva antisrpstva, protkanog jasnim znakovima nostalgije za NDH?! Zato je vrlo važno da se Zoran Milanović ovako “muški” suprotstavlja Ruži Tomašić, koja postaje neka vrsta nevidljivog šefa Karamarkovog HDZ-a, ali pitanje je i koliko je to dovoljno.
Zašto nitko nije razmišljao kao Kennedy i pristao na bilo što samo da rata ne bude? Zato što je lakše voditi mali prljavi, nego veliki nuklearni rat? Ili zato što nitko nije bio sposoban za sućut? Ili zato što su smrt i patnja bile priželjkivani ulog? Ili zato što su svi akteri htjeli da taj rat, iako nije bio nuklearni, zagadi Jugoistočnu Europu radijacijom, ali ne izotopima plutonija nego radijacijom mržnje?
Najnovije potezanje „prava na odvajanje“ Republike Srpske s pozivanjem na međunarodno priznanje nezavisnosti Kosova pokušaj je poređenja neuporedivog: u slučaju Kosova – međunarodna intervencija i kasnije priznanje nezavisnosti došlo je kao odgovor na masovni progon albanskog stanovništva nakon kojeg je i za Albance i za svijet bila nezamisliva obnova srpske kontrole nad bivšom pokrajinom.
© Copyright 2023 tacno.net. Sva prava zadržana.
ENG
