Globalizacija je sjajna stvar, ali samo ako se globaliziraju ljudska prava, što je devedesetih međunarodna zajednica u Hrvatskoj i radila, te ravnopravni i solidarni ekonomski odnosi velikih i malih zemalja, što danas dramatično nedostaje. Na malima je da se za to što nedostaje izbore.
Dakle, tu si odmah mogao vidjeti da se dogodilo nešto veliko, čak povijesno. Nakon što je sudac Radovan Dobronićzabranio dosadašnji zelenaški način obračuna kredita u švicarskim francima, obje strane u sporu napokon su se u nečemu suglasile, a to je
Svakakve se neobičnosti mogu očekivati nakon ulaska Hrvatske u EU, pa i da, kao u ovoj presudi suca Radovana Dobronića, učenik nadmaši učitelja, iako takva čuda ne treba očekivati baš svaki dan. Ta presuda toliko je atipična da joj se s dosta razloga može proreći da neće preživjeti žalbeni postupak.
Hrvatska dolazi iz političkog podneblja koje je u drugoj polovici prošlog stoljeća porodilo neke od najinspirativnijih i najpotentnijih političkih ideja novoga doba: samoupravljanje, bratstvo i jedinstvo, minuciozno osmišljeni federalizam, nesvrstanost. I kako se onda, pobogu, može na ulaznim vratima EU-a pojaviti kao plačipizda koja slineći govori kako se time ostvaruje nekakav njen “tisućgodišnji san”, a ona se, biva, vraća tamo gdje je uvijek i bila?
Tuđman doista jeste ušao u Evropsku uniju. Istina ne sasvim bezuvjetno, prije toga morali su ga malo umiti i počešljati ovi naši u Zagrebu, pa malo oni u Washingtonu i Bruxellesu, i eno čovjeka tamo. Da nije umro komotno biste ga mogli nazvati da vam kaže što on o svemu ovome misli, bio bi to bez sumnje zanimljiv razgovor.
Hrvatski poslovni ljudi već mjesecima s pravom kukaju što će im se zbog povećanih carina zatvoriti (pritvoriti) vrata Srbije, BiH i drugih članica CEFTA-e. To je naprosto prostor kojem Hrvatska zasad prirodnije pripada.
Hitlerove odluke potvrđene su referendumom njemačkog naroda, zbog čega Njemačka sve do današnjih dana ne dopušta referendume na razini države. Naravno da iz ovog njemačkog iskustva ne treba praviti općevažeći kanon, ne prave ga, uostalom, ni sami Nijemci.
Radnicima je devedesetih nametnut drveni naziv “djelatnici”, pa im je poslije vraćen stari, ali se time ništa nije promijenilo. Danas im je gore nego ikada. Na isti način, nema razloga da se Srbima u Hrvatskoj ne vrati status konstitutivnog naroda – nema ni političkih ni povijesnih razloga da se oni statusno ne izjednače sa Srbima i Hrvatima u BiH – ali to nije nikakvo jamstvo da im se ne bi dogodilo ovo s ćirilicom.
Milanovićeva vlada brani pozicije francuske građanske revolucije koje se tiču odvajanja države i crkve, primata države nad obitelji u obrazovnom sistemu, autonomije sudskih institucija (što uključuje i hrvatski Ustavni sud, koji je međutim sam popljuvao tu tekovinu, pretrčavši u suparnički tabor). Samim tim, svi koji se tome suprotstavljaju, u ovom slučaju Crkva, odabrali su stranu kontrarevolucije.
Lijevi zagovornici tzv. direktne demokracije sada razgoračenih očiju mogu vidjeti da referendum nije uvijek nešto bogomdano, nego da ga većina može zloupotrijebiti protiv manjine (danas protiv seksualne, a sutra možda i srpske ili neke treće).
Puno je veći problem što je u nedjelju nagrađen SDP, iako je pružio sve dokaze da je nesposoban upravljati državom. A još veći, najveći, što je obilno nagrađen i HDZ, koji je bio sposoban samo pokrasti je, da bi sada,
Još bi se i moglo uvjetno prihvatiti kada bi Milanovićev postupak bio dio nekog velikog međustranačkog dogovora koji bi, po uzoru na recimo španjolski postfašistički sporazum ljevice i desnice, išao prema gašenju uzavrelih strasti. Ali o tome kod nas uopće
Kerum se nije spustio padobranom u Split, koliko ni Bandić u Zagreb i Kalmeta u Zadar, i jedino što može utješiti njihove stanovnike, ako je to uopće nekakva utjeha, je da se oni nisu dogodili samo njima, nego i Hrvatskoj
Ako ovaj ekonomski model pod neuspješnim hrvatskim kapitalizmom ne valja, vratimo se ekonomskom modelu pod puno uspješnijim socijalizmom. A on je uključivao ne samo turizam, bankarske i druge oblike uslužnih djelatnosti, nego i metaloprerađivačku, prehrambenu i druge industrije, napokon i poljoprivredu, s kojom se i onda kuburilo, ali je ipak puno bolje stajala i bez milijardi poticaja koji danas na nju odlaze.
Kako, pobogu, Hrvatska može tražiti od Srbije da skine ratni šinjel i uklopi se u demokratiziranu regiju, a sama navlači pancirku nacionalno isključive države u kojoj je sve više izljeva antisrpstva, protkanog jasnim znakovima nostalgije za NDH?! Zato je vrlo važno da se Zoran Milanović ovako “muški” suprotstavlja Ruži Tomašić, koja postaje neka vrsta nevidljivog šefa Karamarkovog HDZ-a, ali pitanje je i koliko je to dovoljno.
Nikakvom vikom se ne može sakriti da su ovi sindikati i danas pokazali da su dorasli samo tome da se bore za veću ‘hranarinu’ radnika, a ne i za ono što nije ni spomenuto, radničko dioničarstvo i radnička participacija, što jedino može trajno unaprijediti njihov položaj.
© Copyright 2023 tacno.net. Sva prava zadržana.
ENG
